Kultni doktorski slapstick Billa Lawrencea nakon više se od petnaest godina vratio, ovaj put na Hulu/Disney+, s uglavnom istim likovima, vrlo sličnom atmosferom i još uvijek jakom komičarskom podlogom. No, kao i u slučaju mnogih drugih revivala popularnih sitcomova iz prošlosti, i ovdje postoji jedan problem
Kad su jednom pitali Jennifer Aniston što misli o ponovnom okupljanju ekipe serije 'Prijatelji' za snimanje nove sezone, odgovorila je otprilike ovako: 'Ja sam protiv toga. Naša je serija bila o skupini prijatelja koji se snalaze sa životom u dvadesetima i tridesetima. Da se okupimo sad i snimamo istu seriju - što fanovi očekuju - ali s likovima u pedesetima, to više ne bi bilo smiješno, nego otužno' I Jennifer je definitivno bila u pravu.
vezane vijesti
U raznim varijacijama, zbog istog problema baš i ne uspijevaju revivali i mnogih drugih kultnih sitcoova iz devedesetih i ranih dvijetisućitih. Fokusirani na ljude određene dobi ili u određenoj životnoj situaciji, teško podnose transplataciju u nove životne okolnosti, stariju dob, a u dobrom dijelu slučajeva ni njihov humor i drama više ne ferceraju u novim, suvremenim vremenima. Promijenili su se i napredovali televizijski standardi, i komedija je evoluirala, a o tome što smo prije deset godina smatrali smiješnim, a što nas danas duboko uznemiruje (ili obratno) da ne govorim.
Zašto o tome svemu govorim? Zato što se baš ovih dana na Hulu, a kod nas u Hrvatskoj na Disney + vratila kultna humoristična slapstick doktorska serija 'Stažisti', koja je ranih dvijetisućitih bila jedno od najsvježijih i najšašavijih TV-serijskih čuda na tadašnjim kanalima. Koncipirana jednokamerski i bez studijske publike/nasnimljenog smijeha, bila je, doduše, i podosta drugačija od ostalih jednokamerskih komedija toga doba jer se, umjesto laganim zaokretom prema dramediji ili kvazi-dokumentarizmu, odlikovala crtićkom estetikom zvučnih gegova i slapstick atmosferom. Ipak, priča o liječničkim stažistima JD-ju , Turku i Eliot, bolničarki Carli, njihovim pomaknutim šefovima, bolničkom domaru i još gomili totalno osebujnih likova - nije bila za djecu, koliko god se crtićki, blesavo i neozbiljno ponekad činila. Bila je to serija koja je, dapače, s vremena na vrijeme znala zaokrenuti u vrlo ozbiljnu bolničku dramu.
Otužni prijenos u zrelost
Posljednja sezona originalne serije svima nam je bila slomila srce jer u njoj više nije bilo naših ljubimaca, nego su bolnicu Sacred Heart vodili neki sasvim drugi stažisti i njihovi šefovi, pa smo mnogi koji smo seriju voljeli odllučili da tu, devetu sezonu, uopće nećemo smatrati dijelom serije, nego ćemo se praviti da je imala samo osam sezona. Iz istog je razloga neke od nas razveselila vijest da se početkom 2026. Scrubsi vraćaju na male ekrane, ovaj put opet s JD-jem, Turkom, Eliot i ostalima.
Mene vijest nije razveselila.
Odmah sam se sjetila Jennifer Aniston iz prvog odlomka ovog teksta jer ako je za ijednu seriju osim 'Prijatelja' istina ono što je ona rekla o revivalima, onda bi to bili Scrubs - serija koja je po osnovnoj postavi govorila o MLADIM liječnicima ilitiga stažistima, specijalizantima, početnicima u bolničkoj drami i komediji. Točno kao i u priči s 'Prijateljima', transplantacija njihovih priča u zreliju životnu dob više ne bi bila smiješna, nego - otužna. I nažalost, ovih dana ispucane prve tri epizode novih 'Stažista' - točno su na tom tragu.
Scrubsi koji to više nisu
E, sad. Tvorci ove serije nisu budale niti rade pod samozavaravajućom pretpostavkom da se na njih taj efekt revivala ne odnosi. Bill Lawrence je izuzetno inteligentan, vješt i iskusan scenarist, za pojasom ima nezanemariv broj uspješnih i neuspješnih serija pa jako dobro zna kako takve stvari funkcioniraju, što u takvim pričama radi, što ne radi, koje su opasnosti i koje zamke. Zato je stvarno - i to se vidi - u svojem pokušaju ponovnog oživljavanja Scrubsa to na razne načine pokušao neutralizirati.
Da bi dobio napetu i luckastu kemiju između JD-ja i Eliot, zbog koje je originalna serija imala razigrani luk kroz više sezona, nije ih ostavio sretno vjenčanima s hrpetinom djece, nego friško razvedenima i nimalo sretnima što opet moraju raditi u istoj bolnici. Dakle - prepucavanje i odnos ljubavi i iritacije između to dvoje - check! Turka i Carlu, dobrodušno, ali i zdravorazumsko srce originalne serije, zadržao je u skladnom odnosu, ali bitno umornije, sredovječnije, opterećeno gomilom dječurlije i - zanimljivo - određenim problemima s mentalnim zdravljem na tragu sindroma pregorenosti. Pokušao je, dakle, u seriju uvesti odrasle probleme, dati odraslu dimenziju dobro nam poznatoj priči i likovima e da nam oni ne bi djelovali kao pedesetogodišnjaci koji se bakću s istim nesigurnostima, glupostima i dramama kao kad su imali 29 i pol. Pametno.
No s druge strane, da je to isfurao do kraja, to više ne bi bili Scrubsi radi kojih se gro gledateljstva okupio pred ekranom da ih pogleda, a gledateljska nostalgija glavno je oružje kojim se gledateljstvo uopće privlači ovakvim reanimiranim serijama. Zbog toga se proizvode. I tu im je fatalna pogreška, ona zla kob koje se ne mogu otresti, ma koliko se inteligentni autori trudili da je ublaže dramaturškim i karakternim zahvatima te oblože duhom novijeg vremena.
Zato novi Scrubsi funkcioniraju samo onoliko koliko ste im spremni progledati kroz prste samo zato što želite ponovno slušati JD-jev unjkavi voice-over, Turkovo funky-plesanje po bolničkim hodnicima i Eliotino histerično vrištanje u spremištu za lijekove. No ako tražite iste one Scrubse koji su vas prije dvadeset godina oduševljavali svojom svježinom, pomaknutošću, slojevitošću i nečim što je doista odudaralo od svih ostalih serija na tadašnjoj televiziji - bojim se da ćete se ražalostiti.
