OPROŠTAJ OD PISCA

Urednici Bekima Sejranovića ispričali su nam kako im je bilo raditi s njime: 'Pisao je toliko iz srca i želuca da nisi imao osjećaj da čitaš knjigu nego vidiš čovjeka'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 31.05.2020 11:23
  • Objavljeno 31.05.2020 u 11:23
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

Vječiti nomad koji nas je prerano napustio, kojemu je, prema njegovim riječima, od djetinjstva sve uvijek bilo nekako privremeno, imao je u životu ipak jednu veliku konstantu - pisanje. Ono mu je činilo dobro, kako je govorio, držalo ga na zemlji - 'inače, tko zna gdje bih odletio'. Iza sebe je tako ostavio niz knjiga, koje su voljeli i kritičari i čitatelji, počevši od 'Fasunga', zbirke priča objavljene 2002., do 'Dnevnika jednog nomada' iz 2017., svjedočanstva o njegovu kozmopolitizmu, neumornim putovanjima i bespoštednoj potrazi za odgovorom na pitanje - tko sam. O djelima Bekima Sejranovića razgovarali smo s njegovim domaćim urednicima, kolegama i prijateljima Miroslavom Mićanovićem, Romanom Simićem i Dragom Glamuzinom

Bekim je bio jedinstven po tom bespoštednom odnosu pripovjedača prema samom sebi, kaže nam Drago Glamuzina, a koji je sa Sejranovićem u VBZ-u radio na tri njegove knjige, na romanima 'Sandale' (2013.) i 'Tvoj sin Huckleberry Finn' (2015.) te na 'Dnevniku jednog nomada' (2017.), istovremeno putopisu, dnevniku čitanja i zbirci zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj, toliko i lijepoj.

'Svi su njegovi romani i priče autobiografski intonirani, pisani u prvom licu, i nikad nisam vidio da neki pripovjedač tako gazi sam sebe u tekstu kao što to radi Bekim. I još je nešto uspijevao – knjige su mu istodobno bile pune života i pune smrti, i još pritom smiješne', kaže Glamuzina, a Sejranovića smatra jednim od najboljih pisaca svoje generacije, ne samo u Hrvatskoj, nego na cijelom postjugoslavenskom prostoru.

'Neki dan sam napisao kako sam u njemu prepoznao bliskog pisca i čovjeka već u prvoj njegovoj priči koju sam pročitao; priča se zvala 'Sandale', a pročitao sam je u Quorumu prije dvadesetak godina. Kad je do mene pet, šest godina poslije, a tad sam bio glavni urednik u Profilu, došao rukopis romana 'Nigdje, niotkuda', oko kojeg su se dugo nećkali neki izdavači, odmah sam znao da ga želim objaviti, upravo zbog tih 'Sandala'. Roman je bio sjajan kao i sve što je poslije napisao, sve do ove zadnje priče 'Miss Misery na otoku Susku' koju smo lani objavili u zborniku 'Autorske bure'. Takvo prepoznavanje dogodilo mi se svega nekoliko puta u životu, da pročitaš jednu knjigu nekog autora i shvatiš da je tvoj duhovni srodnik, tvoj pisac. Pa poslije voliš sve što napiše. To mi se na primjer dogodilo s Isaacom Bashevisom Singerom, s knjigom 'Izgubljen u Americi', to mi se dogodilo s Bekimom, tako da ga ja ne promatram unutar okvira bilo koje književnosti, nego kao jednog od meni najvažnijih pisaca uopće', kaže Glamuzina.

Drago Glamuzina

Drago Glamuzina

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL

Prvu svoju knjigu, zbirku priča 'Fasung', Sejranović je objavio 2002., kad mu je bilo 30, u izdanju Naklade MD, u Biblioteci Quorum, a uredio ju je Miroslav Mićanović. Autor u njoj govori o raznim svojim 'fasovanjima', stradanjima i belajima koji su ga zadesili, počevši od Brčkog, u kojemu je proveo svojih prvih 13 godina, u 'ničijem gradu usred ničije zemlje BiH', odrastajući 'između' roditelja, majke koja je otišla u Rijeku, oca koji je otišao u Beograd, živeći s djedom, 'starim partizanom' i nenom, 'nepismenom, ali za*ebanom' (kod dvoje najboljih ljudi na svijetu, kako je kasnije govorio). Fasovanja su se nastavila i u Bakru, pa u Rijeci, u kojoj je upisao književnost, te u Norveškoj, u koju je otišao 1993., u posljednjem valu izbjeglica, vjerujući na samo nekoliko mjeseci. Ispalo je da će ondje, u 'zlatnom kavezu', kako ju je opisivao, provesti preko 20 godina.

'Pisao sam tada, 2002., da je svijet njegova junaka u 'Fasungu' opor i grub, ispunjen mračnim sjećanjima, kaznama, nesrećama i bolešću, a gotovo istim, ili sličnim, riječima možemo govoriti i prolaziti prostorima njegovih kasnijih knjiga priča, romana', kaže Mićanović, dodajući da je autobiografski narav svojih tekstova i njihovu ponovljivost Sejranović 'iskušavao i provjeravao neponovljivim pričanjem, koje je s vremenom odmicalo i mijenjalo se od ironičnog, samoironičnog, do bolnog i bizarnog.

'Kao autor, Bekim je otvorio prostor pripovjedačkom tetoviranju i otvorenosti koja je postajala opasna i za njega i za one koji ga vole', kaže Mićanović, napominjući da je Sejranović prvom svojom knjigom priča u hrvatsku prozu unio i pogranični svijet Bosanske Posavine, Savu i Brčko, 'ne tražeći i ne želeći da zbog te rubnosti bude čitan kao egzotični pisac, putopisac'.

Uvijek je pogađao čitatelja spremnog na drugo, drugačije

'Nudio sam njegove knjige različitim čitateljima jer je on pustolovan i nepredvidiv pripovjedač, izložen i uhvaćen u mrežu odnosa koji ga guše, uništavaju, ali on im se, paradoksalno, beskompromisno odupire... Njegovo je pričanje obilježeno mjestom vječnog putnika, onoga koji naseljava i posjećuje prostore od Bosne, Hrvatske do Indije, Brazila… Ima oko stranca, onoga koji promatra i analizira što se njemu i svijetu u kojem živi događa, pokušavajući razumjeti i nadići bol iznevjerenih očekivanja, ljubavi, zbog roditelja, sudjelovanja u dječjim okrutnostima ili onoga što je, na neki način, jače od njega... Autoironično, otvoreno i ponekad groteskno, propituje iskustva pojedinca i njegova tjelesnog (seksualnog), religioznog, nacionalnog ili političkog konteksta. Uvlačio je u hrvatsku prozu devedesetih prostore (i teme) koji su nerijetko bili na rubu, ali je uvijek pogađao čitatelja spremnog na drugo, drugačije. Sretna ili nesretna razlika, tko bi to znao!' kaže Miroslav Mićanović.

'Njegovu su opsesije bile dugotrajnije i žešće od jedne ili više priča o psima, sandalama, obitelji i ženama, od osjećanja krivnje, stida. Tražio je svoju temu i jezik, ipak, to je bio njegov stvarni život. Pisanje. Naša se čitanja knjiga s vremenom mijenjaju i razumljivo da u ovom trenutku svodimo račune s autorom i sa sobom, ali presudno je, čini mi se, držati se njegovih priča, romana, teksta njegova svijeta koji je u ovom trenutku pouzdaniji i dugoročniji od onoga što smo o njemu znali, ili smo mislili da znamo', napominje Mićanović prisjećajući se suradnje sa Sejranovićem na 'Fasungu'.

Miroslav Mićanović

Miroslav Mićanović

Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl/PIXSELL

'Proveli smo neko vrijeme u Vlaškoj, ispred redakcije Naklade MD, Roman Simić, Dražen Latin i ja s Bekimom, ispratili ga na odlasku u Norvešku. Planirani odlasci i neplanirani dolasci, osvanuo bi na putu u Sarajevo ili u neki drugi grad, na festival, književno zbivanje. Ako mu je mnogo toga izmicalo, ili ostajalo zapleteno u čvor svakodnevice, oko rukopisa, knjige, bio je u to vrijeme iznimno brižan, zainteresiran. Miran i uporan, obziran i ranjiv, ali klonimo se nepouzdanih riječi i nesigurnog pamćenja. Sasvim sigurno, znao je što želi svojim pričama, znao je da ih dijeli s drugima i to mu je bilo važno, njegovo čitateljsko iskustvo i interesi, stavovi bili su do kraja upleteni u priču, u radnju, u likove… U svakom slučaju više smo govorili o tome kako s jezikom, s njegovim jezikom donesenim iz umivene 'bašte sljezove boje' negoli smo nešto bitno mijenjali, oduzimali ili dodavali. I dobro je da je bilo tako', kaže Mićanović.

Drugom svojom knjigom, a prvim romanom, 'Nigdje, niotkuda', objavljenom 2008. u Profilu Sejranović je već zaslužio prestižnu Nagradu 'Meša Selimović' za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Priznanje ga je, kako je rekao prošle godine, istovremeno opteretilo i otvorilo mu mnoge mogućnosti, ali je 'na svu sreću', kad je dobio nagradu, imao gotov rukopis novog romana pa nije bio prisiljen pisati 'taj famozni 'drugi roman' po kojemu se procjenjuje jeste li uistinu 'pravi pisac' ili vas je poslužila mladalačka sreća'.

Sejranović je u međuvremenu u onoj Norveškoj, u koju se kao izbjeglica zaputio 1993., s 'doslovno dvadeset maraka u džepu', magistrirao na Povijesno-filozofskom fakultetu južnoslavensku književnost, u Oslu. Jedno vrijeme je, kako je pričao za tportal, radio kao asistent te lektor na fakultetu, predavao je bosanski/hrvatski/srpski, uvodni semestar, pa gramatiku, književnost, prevođenje, sve to na odsjeku za slavenske jezike, a na kraju je pokrenuo i predmet južnoslavenske književnosti na odsjeku za književnost. '(D)akle studenti su čitali norveške prijevode južnoslavenskih pisaca. Onda sam pokušao upisati doktorat, predao sam molbu dva-tri puta, no nisam dobio stipendiju, a nisam ni bio siguran želim li uopće akademsku karijeru. Nekako mi se činilo nepošteno raditi nešto za čim ne goriš. Umjesto doktorata napisao sam roman 'Nigdje, niotkuda', koji je dobio nagradu, i onda je krenulo. Postao sam pisac, a ne sveučilišni profesor. Što je bolje, barem za studente', našalio se u intervjuu.

  • +6
  • +3

Komemoracija za Bekima Sejranovića u Zagrebu

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

Knjigu 'Nigdje, niotkuda' uredio je Roman Simić, a s piscem je surađivao i na sljedećem njegovu romanu 'Ljepši kraj', objavljenom 2010., također u izdanju Profila.

'Krajem devedesetih, kad sam čitao njegove prve priče, mislio sam da bi Bekim mogao postati izvrstan pisac, ali tek s 'Nigdje, niotkuda' postalo mi je jasno da on to doista jest', kaže nam Simić.

'Nije se u međuvremenu dogodila nikakva tematska ili motivska revolucija: u njegovu prvom romanu bilo je svega onoga čega je bilo i u pričama – Bosne i Norveške, sela i grada, djetinjstva i odraslosti, humora i melankolije, rata i nemira, ljubavi i pisanja, rijeka i Rijeke… ali sada su se sve te krhotine sklopile u svijet toliko bogat i živ, istodobno čvrst i krhak, i otkrile nam književni glas koji više nećemo moći zamijeniti ni za koji drugi. Ako doista postoje dvije vrste pisaca, jedni koji uvijek pišu novu knjigu i drugi koji uvijek pišu istu, on je zasigurno bio od onih posljednjih', kaže Simić, dodajući kako je ta jedna knjiga, koja diše u svim njegovim knjigama, njemu najjače odjeknula baš u 'Nigdje, niotkuda'.

Roman Simić

Roman Simić

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

'Već od samog sjajno pogođenog naslova pa sve do moćnog, fantastičnog kraja; usred svih naših priča o pripadanju (nacionalnom, prostornom, kulturnom, jezičnom, obiteljskom…), prisutnog čak i kad smo od njega bježali ili ga smatrali kletvom, Bekim je o njegovu naličju, nepripadanju, progovorio iskreno i autentično, toliko iz srca i želuca, da nisi imao osjećaj da čitaš knjigu nego vidiš čovjeka. Živiš u njegovoj koži. Jer, kao i sva velika literatura, i Bekimova donosi ni manje ni više nego život. Zato je važna ne samo u lokalnom, ili regionalnom, nego i u bilo kojem kontekstu. I ne samo zato što je odličnih knjiga u jeziku na kojem je pisao Bekim Sejranović mnogo manje nego što nam se čini', poručuje Simić.

Suradnja im je, kaže, bila odlična.

'Uživao sam, a nadam se da se ni on nije imao razloga požaliti. Oko prvih je verzija obično bilo dosta razgovora, ali Bekim je uvijek bio voljan saslušati, pa je – ako su mu se prijedlog ili primjedba činili opravdanim – brzo reagirao i tekst redovito učinio znatno boljim. Pisao je snažno i nikad nije ostajao bez ideje, u tim novim pokušajima nije krpao – rješavao je; ako je bilo potrebno, parao i stvarao iznova. Kao čitatelj, svaku njegovu knjigu osjećao sam kao izazov, prvenstveno zato što me svaka pogađala. Kao urednik, također. Kompozicije su mu bile zanimljive, drugačije. Na prvi pogled znale bi izgledati kaotično, pitao bih se gdje vode, hoće li se zaplesti, a onda bi nešto škljocnulo i sve bi se savršeno sklopilo. Oko tebe, ta njegova klopka za čitatelja. Tako je radio u svim svojim knjigama, uvijek na drugi način i uvijek bez greške. U svemu tome volio sam njegovu neproračunatost. Nije se bavio književnim trikovima, nego književnošću', kaže Simić.

Bit će teško ne zaljubiti se

Na pitanje kojom bi knjigom Bekima Sejranovića trebali početi oni koji ga dosad još nisu čitali, Roman Simić kaže: 

'Jednostavno, počnite. S koje god strane i kojim god redom poželite, na plaži, u tramvaju i za kuhinjskim stolom, nema raspoloženja i ambijenta u kojemu ćete se s njegovim tekstom osjećati pogrešno. I kad se smijete kad pomislite da biste trebali plakati, i obrnuto. Kad god dođete, doći ćete u dobar čas. U isti svijet, s istim sjeverom i istim jugom, s istim privremenim domovinama i istim rijekama, na kraju krajeva, i s istim pripovjedačem, u kojega će biti teško ne zaljubiti se.'

'Kao i svi dobri pisci s kojima sam radio, Bekim je od urednika očekivao što više primjedbi i sugestija', kaže nam Drago Glamuzina. 'Bilo mu je stalo do teksta na kojem je radio, volio je vidjeti da je stalo i uredniku i nije mu bilo teško i više puta prepravljati neke dijelove.'

Prve na kojima su Sejranović i Glamuzina radili u VBZ-u bile su 'Sandale'.

'Nakon velikog uspjeha romana 'Nigdje, niotkuda' i 'Ljepši kraj' svi su čitali Bekima, ali malo je njih znalo da je šest godina prije prvog romana objavio 'Fasung'. Knjige odavno nije bilo u prodaji pa je predložio da se reizda. Ali kad sam ponovo pročitao knjigu, primijetio sam da je složena od dva tipa priča. Jedne su sličile na njegove romane, isti pripovjedač, isti svijet, a druge su bile pomalo distopijski obojane, pa sam mu predložio da izostavimo te priče, a da nadopiše neke nove, kojima ćemo zatvoriti knjigu, i on je to spremno prihvatio', kaže Glamuzina.

Tako su, dodaje, nastale 'Sandale', nešto između knjige priča i vrlo labavog romana jer su priče bile povezane vrlo sličnim pripovjedačem kojeg prepoznajemo i u sva tri njegova glavna romana.

'Bekima su podjednako živcirali i pokušaji da se definira kojoj književnosti pripada, kao i da se žanrovski klasificiraju njegovi tekstovi. Nije volio nikakve okvire, pa je često znao reći da su i 'Sandale' i 'Dnevnik jednog nomada' romani. Živimo u vrijeme u kojem su sve granice žanra destruirane, pa je jedina validna definicija, tvrdio je Bekim, napola ozbiljno, ta da je 'roman ono što autor kaže da je roman'', prisjeća se Glamuzina.

S romanom 'Tvoj sin Huckleberry Finn' iz 2015. Sejranović je ušao u finale književne nagrade tportala, a knjigu je jednom prilikom ovako sažeo: 'Nešto kao Huckleberry Finn, ali nije Mississippi, nego Sava i nije Amerikanac, nego Bosanac.' U pitanju je zapravo kompleksan tekst s kompliciranom strukturom na kojem su puno radili, kaže Glamuzina. U njemu se kroz pripovjedačeve reminiscencije iznose dvije priče iz prošlosti, jedna je linearna, pratimo plovidbu trojice prijatelja rijekom Savom od Brčkog do Đerdapa, a druga ciklična, u kojoj se pokušava razjasniti pripovjedačev odnos s ocem koji je teško bolestan.

Roman 'Tvoj sin Huckleberry Finn' Sejranović je najprije napisao na norveškom, a domaće izdanje 2016. bilo je u finalu književne nagrade tportala

Roman 'Tvoj sin Huckleberry Finn' Sejranović je najprije napisao na norveškom, a domaće izdanje 2016. bilo je u finalu književne nagrade tportala

Izvor: Cropix / Autor: Ranko Suvar / CROPIX

'Tu je bilo puno posla da se sve to rasplete i sastavi bez ponavljanja i grešaka. A to je ono zbog čega volim svoj posao, kad osjetiš da si pomogao da se dogodi nešto stvarno dobro', kaže Glamuzina, dodajući da je u radu na 'Hucku' sve bilo obilježeno time što je knjiga morala najprije izići na norveškom jer bi Bekim time i 'službeno' postao norveški pisac.

'To je romanu garantiralo otkup za sve knjižnice u Norveškoj, što je u startu značilo 10.000 prodanih primjeraka, a Bekimu omogućilo da dobije za naše prilike nevjerojatno veliku norvešku stipendiju za pisanje sljedećeg romana. Dovodilo je to i do smiješnih situacija, kao što je često bilo s Bekimom. Npr. pitali smo se, ako je knjiga napisana na norveškom, znači li to da na hrvatskom izdanju moramo staviti da je prevedena i ako da, kako će to izgledati - napisao: Bekim Sejranović; preveo Bekim Sejranović', kaže Glamuzina, dodajući da se Sejranović tada još nije usuđivao pisati direktno na norveškom:

'Odlučio je onda najprije napisati roman na našem jeziku. Poslao mi je prvu verziju, ja njemu svoje sugestije i onda je počeo prevoditi tekst na norveški i pritom naravno mijenjati i popravljati. Kad je završio rukopis, predao ga je norveškom izdavaču, a onda opet počeo sve to što je promijenio unositi u hrvatsko izdanje. Tad je tekst ponovo došao do mene i ja sam mu predložio još neka kraćenja, koja je on prihvatio, ali norveški izdavač već je bio objavio svoju verziju. Tako je to norveško izdanje oko 150 stranica duže od hrvatskog, dijelom zbog norveškog jezika, a dijelom zbog ovih kraćenja. Na kraju se dogodio i taj nevjerojatni propust norveškog izdavača koji je greškom ispustio čak 60 stranica pa je bijesni Bekim tražio da se knjiga povuče i tiska ponovo. I stalno ponavljao da samo on može biti takav baksuz: 'Samo se meni može dogoditi da u jednoj uređenoj Norveškoj, u kojoj je uvijek sve po špagi, izdavač objavi knjigu kojoj nedostaje 60 stranica.'

Nevjerojatno otporan na pohvale

'Uvijek je sumnjao u svoj tekst kad bi ga napisao. I kad bih mu odgovorio da je dobar, vidio sam da sumnjičavo procjenjuje moj odgovor. A kad bi nakon objavljivanja stigle pohvale čitatelja i dobre kritike, a gotovo uvijek bile su dobre, bilo mu je naravno drago, ali bio je nevjerojatno otporan na sve te pohvale. Uvijek je ironizirao i šegačio se. 

'Ništa to ne znači za sljedeću knjigu', rekao bi. 'Možda je dobra, ali tko zna hoću li više išta napisati.'  Nije uzimao svoje pisanje zdravo za gotovo. Ali bio je svjestan toga da je dobar pisac, da je pronašao svoj glas i stvorio autentičan književni svijet', kaže o Sejranoviću Drago Glamuzina.

Na 'Nomadu' pak, kaže Glamuzina, nije bilo puno posla jer je većinu tih tekstova Bekim već bio objavio u Jutarnjem listu. 'Već dok ih je pisao znali smo da će to biti knjiga i on je to imao na umu pišući. Izlazili su kao kolumna u Jutarnjem, ali zapravo nije to bila kolumna nego dnevnik jednog života i dnevnik čitanja, s puno reminiscencija na prošlost. Ali to je definiralo strukturu knjige i nismo ih puno dirali.'

'Tu knjigu volim jer je Bekim, dok ju je pisao, živio u kolibi u Velikoj Mlaki, nekoliko stotina metara od redakcije VBZ-a, pa bih često poslije posla završio kod njega. Ta naša druženja odvijala su se nekako u ritmu te knjige – tekst je u Jutarnji morao isporučiti jednom mjesečno i onda je najprije danima bio nervozan jer je morao smisliti o čemu će pisati – to jest bio dnevnik, ali trebalo je izabrati između onoga što mu se dogodilo pa to linkati s nečim iz prošlosti, pa izabrati knjige o kojima će pisati i pročitati ih. Zatim je dolazilo nekoliko dana u kojima je pisao tekst, jer to su bili veliki tekstovi od 15-ak kartica, a nakon što bi ga poslao, trebalo se opustiti i proslaviti. Tako da se naše druženje dok je živio u Zagrebu nekako odvijalo u ritmu te knjige, a i mnoge me stvari iz nje podsjećaju na ta druženja', kaže Glamuzina.

Knjiga 'Dnevnik jednog nomada' posljednja mu je objavljena, 2017., a to je istovremeno putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom

Knjiga 'Dnevnik jednog nomada' posljednja mu je objavljena, 2017., a to je istovremeno putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom

Izvor: Pixsell / Autor: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Iza Sejranovića je, otkriva, ostao i velik dio rukopisa koji je zamišljen kao nastavak romana 'Tvoj sin Huckleberry Finn'.

'Ali nije ga završio. Treba ga prevesti pa ćemo vidjeti u kakvom je stanju i može li se objaviti', kaže Glamuzina, a od svoga druga oprostio se i dirljivim tekstom na Facebooku.

'Upravo na dan njegove smrti pustili smo u tisak novo izdanje njegova romana 'Ljepši kraj'', napisao je Glamuzina. 'Bekim je prije nekoliko dana odabrao naslovnicu, a razveselio se i jer smo pronašli njemačkog izdavača i jer je naš prijatelj Klaus već počeo prevoditi knjigu na njemački. I to su bile posljednje poruke koje smo razmijenili.

U tom romanu pisac, nakon svih nesreća, i ljubavnih i egzistencijalnih, koje su se na njega sručile traži ljepši kraj, želi da kraj romana bude ljepši od svega onog što mu je prethodilo. I nalazi ga.

Želim vjerovati da je Bekim i za svoj život našao lijep kraj. Zadnjih nekoliko mjeseci proveo je u Banjoj Luci sa Sanelom. Šetao se šumom, kupao se u rijeci, smršavio, nosio masku i planirao miran život u nekoj vikendici koju će tamo obnoviti. Prevodio je, razgovarali smo o novoj knjizi koju se spremao pisati i već godinu dana nije uzimao nikakve supstance, ni legalne ni ilegalne. Ponekad je govorio da ima proročke sposobnosti, da vidi budućnost i da će umrijeti tek kad postane civil; kad se skine sa svega, to će ga doći glave. Možda je i bilo tako, ali ja vjerujem da je to bio lijep kraj. Slično kao i u njegovu romanu – odjednom je sve profunkcioniralo.'

  • +6
  • +3

Bekim Sejranović

Izvor: Pixsell / Autor: Damir Spehar/PIXSELL

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!