Nitko se živ baš osobno ne sjeća nečega što se zbilo prije više od stotinu godina. Ako se i neki sjećaju priča svojih roditelja, djedova, baka i ostalih predaka, pitanje je koliko su te priče pouzdane. Čak i dokumenti iz nekog vremena - pisani, slikani i filmski - ne znače da vidiš što se točno dogodilo, kako se i zašto dogodilo. Zato povijest i jest zeznuta znanost, i zato je teško utvrditi što se točno dogodilo u nekom trenutku u prošlosti.

Znao je to Igor Bezinović kad je odlučio snimiti film o jednoj od najčudnijih i najopakijih epizoda iz povijesti naše zemlje - okupaciji Rijeke Gabrielea D'Annunzija 1919.-1920. Nije da je imao živih svjedoka vremena. Nije ni da se u školama puno učilo o tom razdoblju. Imao je doduše povijesne dokumente, čak dapače - podosta slikovnih zapisa, ali nije bio toliko preuzetan da se samostalno smatrao mjerodavnim za njihovo tumačenje.

Zato je u pomoć pozvao svoje sugrađane - Riječane, Fjumane - da mu pomognu rekreirati neke momente iz tog povijesnog razdoblja. Rezultat je 'Fiume o morte', najinovativniji domaći film snimljen u posljednjih godinu dana, a vjerojatno i jedan od inovativnijih snimljenih dosad.

Povijest i sadašnjost kroz stvarne Riječane

Bezinović se nije ni pokušavao praviti važan s nekom povijesničarskom ili dokumentarističkom objektivnošću. Umjesto toga, uz pomoć je svojih sugrađana i amaterskih glumaca i/ili statista, povezao povijest sa sadašnjošću. Iz današnje perspektive glumeći i pozirajući kao akteri tadašnjih događaja, oni su mu omogućili da prikaže svo 'bogatstvo' bizarnosti, sumanutosti, zanimljivosti i mraka D'Annunzijeva diktata nad Rijekom. Tom kombinacijom igranog i dokumentarnog sadržaja Bezinović je postigao dvije stvari. Prvo, poprilično je uvjerljivo prikazao koliko je D'Annunzijeva okupacija Rijeke bila čudna, sumanuta, ponekad smiješna, a uglavnom užasna. No upro je prstom u još jednu stvar - unatoč svem čudaštvu, apsurdu, užasu i diktaturi koja nije bila u interesu ni na korist nikome, pa ni riječkim Talijanima - ta je okupacija potrajala više od godinu dana i imala je svoje pristalice.

To je uvijek tako. Koliko god čudni, bizarni i užasni bili, diktatori imaju svoje pristalice, i ti pristalice nisu svi redom zli jataci, nego najčešće i najvećih brojem - ljudi koji u njima u tom trenutku, zbog različitih razloga, ne prepoznaju opasnost i zlo koje nose. Da nema takvih unsuspecting pristalica, diktatori poput D'Annunzija ne bi mogli nigdje vladati ni pet minuta. Bezinović i njegovi glumački rekreatori povijesnih zbivanja ovim su nam filmom ne samo opisali situaciju u Rijeci 1919.-1920., nego nas i upozorili na simptome. Učinili su ih prepoznatljivima pogledom na njih iz sadašnjosti. Razotkrili ih kao fašizam, koji se tek nakon svega onoga što je uslijedilo nakon D'Annunzija može precizirati prefiksom proto-.

I zato je ovaj film važan. Zato bi ga trebalo prikazivati srednjoškolcima u sklopu nastave povijesti. Zato bi nam dobro došlo još ovakvih filmova. A to što je usput i urnebesno zabavan, inovativan i što se neposredno povezuje s publikom jer i oni koji u njemu sudjeluju zapravo se doživljavaju kao dio publike - samo je plus.