Hauptfeld je rođena u Bribiru 1952., a s nepunih sedam godina, zbog očeva posla, preselila se s obitelji u Zambiju. Ondje je odrasla, završila školu po britanskom sustavu i tečno naučila engleski jezik, što će joj kasnije biti velika prednost.

Početkom 70-ih, na nagovor majke, vratila se u Hrvatsku. U Opatiji je bez problema pronašla posao recepcionarke, da bi ubrzo prešla u putničku agenciju Kvarner Express, u kojoj je vodila odjel za skandinavsko tržište. U njoj se zadržala 17 godina, a nakon dvogodišnje epizode u Kompasu, 1992. je odlučila krenuti u, tada vrlo hrabru, samostalnu avanturu.

Usred rata, s posuđenim novcem i starim računalom, u sobi opatijskog hotela Adriatic pokrenula je Katarina Line.

Iako je u startu izgubila gotovo sve zapadne partnere, nije odustala. Umjesto toga, okrenula se istoku – Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj – i već u prvoj godini otplatila početna dugovanja.

Danas Katarina Line zapošljava više od 50 ljudi, ima urede u Opatiji, Splitu i Dubrovniku, surađuje s flotom od 42 brodova i godišnje u Hrvatsku dovodi više od 100.000 turista – najviše iz SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Velike Britanije i Južne Afrike.

Uz Hauptfeld, u Upravi Katarina Linea nalaze se njezina djeca. Sin Daniel vodi marketing, a kći Anamaria zadužena je za krstarenja. U lipnju 2023. otvorili su luksuzni Keight Hotel u centru Opatije s 54 sobe, pod Hiltonovim brendom Curio Collection, u kojem je zaposleno više od 50 djelatnika.

Dosadašnje recenzije hotela više su nego pohvalne. Uz to je od Hiltona stiglo vrijedno priznanje za excellence, što je iznimno rijetko za hotel koji posluje tako kratko.

Puno to veseli Hauptfeld te ga zove 'svojom bebom'. U razgovoru je otvorena i iskrena, izražava se jednostavno i prirodno, a često joj pobjegne neki engleski izraz.

Katarina Line poznata je po floti mini kruzera. Koliko je drugačije voditi hotel od upravljanja brodovima?

Nije velika razlika. Jer brodovi, naša najluksuznija kategorija, su ploveći hoteli na moru. Kako sam dugo u turizmu, znam što traži gost visoke kategorije, kako mu prići i što ponuditi. Zbog toga naše brodare, vlasnike brodova koji plove pod zastavom Katarina Linea, vodim po cijelom svijetu da bi naučili što je elitni turizam, što znače over easy i over hard u pripremi jaja i slični engleski izrazi u gastronomiji i šire. Nedavno smo bili u hotelu Bellagio u Las Vegas. U čudu su gledali kad ih je konobar pitao žele li tamniju ili svjetliju piletinu.

Koliko su se gosti promijenili u tih pola stoljeća?

Prije su nam dosta toga opraštali. Danas traže visoku uslugu i voljni su je platiti.

Je li ovaj hotel kruna vaše karijere?

Ovo je bio moj dream, moj san. Ali sigurna sam da će Daniel i Anamaria ostvariti još više od mene. Kupili smo zgradu Stare kapetanije u Gružu u Dubrovniku i planiramo mali heritage hotel sa svega sedam junior suita. U Dubrovniku je zahtjevno s radnom snagom i nismo još definitivno odlučili kad ćemo krenuti s tim projektom.

Koja će biti vrijednost investicije u Dubrovniku?

Nismo radili kalkulacije, ali će svakako biti puno manja od hotela Keight. Imamo i projekt u Mošćeničkoj Dragi, a također smo ga stavili na čekanje do daljnjeg. Nismo još odlučili što bismo tamo gradili, manje naselje ili dvije vile. Trendovi se mijenjaju. Prvi smo na ovom području krenuli s mobilnim kućicama, a kasnije je to postao trend. Tko zna što nas još čeka? Ne žuri nam se.

Čitao sam da i u Splitu želite izgraditi hotel?

Opatija, Split i Dubrovnik su glavne polazne luke za naše brodove. Da smo hotel koji imamo u Opatiji izgradili u Splitu, ludo bi radio. Iz Splita nam u srcu sezone tjedno kreće oko 35 brodova. Još smo u potrazi za pravom lokacijom u tom gradu. Strpljivi smo, nešto će kad-tad iskrsnuti.

Koliko vas je koštao opatijski hotel?

Više nego što smo planirali. Na kraju je to ispalo 26 milijuna eura, najviše zbog građevinskog iskopa. Išlo se oko pet metara ispod razine mora zbog garaže i wellnessa s 25-metarskim bazenom. Čak su nam dolazili studenti s fakulteta jer se tako nešto zahtjevno nije radilo na tom terenu, a zbog podzemnih voda i mora moralo se sve dobro izolirati. Projektant je bio uvjeren da se nećemo upuštati u to, ali izgurali smo do kraja. Netko će reći da je previše novca potrošeno na relativno malen objekt. Ali ja vjerujem da će se kad-tad isplatiti.

Jesu li vam djeca bila zainteresirana za turizam ili ste ih vi pogurali u tom smjeru?

Od malih nogu pomagali su mi na brodovima. Anamaria je dočekivala goste, a Daniel je vozio plahte s brodova na pranje. Oboje su završili international business management, s tim da je Daniel još magistrirao marketing na Sveučilištu Heidelberg u Njemačkoj. Njihovo stečeno znanje nam je jako puno pomoglo jer su uveli nove trendove u način rada u raznim našim odjelima.

Kad ste prvi put shvatili da su krstarenja Jadranom proizvod koji će privlačiti ljude?

Kad sam radila u Kvarner Expressu – u bivšoj Jugoslaviji bila je to velika tvrtka – direktor je prepoznao moj trud i rad. Kako sam odrasla u nekom drugom sistemu, imala sam drugačiji pogled na posao. Nisam bila od onih koji bi šetali i ispijali kave, već bih pošteno odradila svojih osam sati. Direktor me htio nagraditi, a u tim vremenima nije bilo mogućnosti nagrada i bonusa. Uz to nisam bila član Komunističke partije, iako su mi to predlagali. I tad se direktor dosjetio da mi ponudi krstarenje na jednom od tri broda koja je agencija tad imala u floti. Bili su to drveni trabakuli s jednim WC-om i tušem koji su se dijelili s drugim putnicima. I tako smo moj suprug Miljenko i ja krenuli na svoje prvo krstarenje. U subotu smo krenuli iz Rijeke, da bismo za dva-tri dana bili na Kornatima. Uopće nisam znala koji je dan, toliko je to bilo opuštajuće, ma nešto predivno. Jednostavno sam se oduševila. To vam je najbolji način da doživite naše more i otoke.

U Kvarner Expressu ste radili 17 godina i, koliko znam, bili ste vrlo uspješni. Zašto ste otišli u slovenski Kompas?

Bila je to super tvrtka, ali se umiješala Partija. Na čelo su postavili čovjeka koji nije poznavao rad agencije i sve je otišlo nizbrdo. Bila sam poznata u cijeloj regiji i šire kao glavna za goste iz Skandinavije. Slovenci su me headhuntali upravo zbog toga.

U Kompasu ste kratko bili.

Svega dvije godine. Izbijanjem rata ponudili su mi posao u poslovnici u Opatiji, ali to me nije zanimalo – navikla sam raditi po cijelome svijetu. Napustila sam obje agencije na korektan način i preporučujem to svima jer ljudi to cijene. Tada sam se sa suprugom dogovorila da pokušam biti samostalna. On je radio u Podravci i dobro je zarađivao, čak više od njihovog generalnog direktora. Podržao me i rekao mi da imamo dovoljno za život ako slučajno ne uspijem.

Znači, mogli ste ne raditi i biti kućanica?

Mogla sam, ali nisam takav tip. Neću ja dozvoliti da mene suprug uzdržava (smijeh). Ali moglo se sve i drugačije odigrati.

Kako to mislite?

Kad sam napustila Kompas, dobila sam ponudu jedne slovenske agencije. Njezino troje suvlasnika ponudilo mi je da mi budu partneri. Sve je bilo spremno, ugovor me čekao, ali ga nisam potpisala. Presudio je jedan sendvič.

Što se dogodilo?

Vraćala sam se s poslovnog puta iz Praga s jednim od njih. Kako tada kod nas u trgovinama još nije bilo svega, stali smo u bečki supermarket kupiti kavu i neke druge stvari. Dogovor je bio da nakon toga idemo večerati. I vratimo se kod auta, a on nosi sendvič i jede ga ispred mene. Bila sam u šoku. Tako nešto nikad ne bih napravila. Kupila bih dva ili bih ga podijelila. Nakon toga sam ga vidjela u još nekim, sličnim situacijama. Rekla sam sebi – taj ti čovjek neće pomoći, neće to biti partnerski odnos. To mi je bila najbolja životna odluka. Jedan od te trojice suvlasnika bio je moj dobar prijatelj. Jako mi je zamjerio na početku kad sam ih odbila. Rekla sam mu da neće ni za njega to biti dobro, što se pokazalo točnim dvije godine kasnije. Nazvala bih to women's intuition (smijeh).

Koji su bili ključni trenuci u poslovnom rastu Katarina Linea?

Sve je išlo postupno. Nakon rada u velikim sustavima Kvarnera i Kompasa biti one man band nije bilo nimalo lako. Sjećam se, za vrijeme rata otišla sam u jednu agenciju u Beču, a čovjek me doslovno izbacio. Vikao je: 'Tko si ti, nudiš zemlju u ratu!' (smijeh) Bilo je teško. Znala sam da neću uspjeti ako ne budem imala nešto posebno. Ponuda krstarenja i brodovi su mi puno pomogli jer sam imala originalan proizvod. Danas imamo više gostiju na kopnu u hotelima nego na brodovima, iako većina misli suprotno.

Koliko brodova trenutno plovi pod vašom zastavom?

Trenutačno raspolažemo s četrdesetak brodova podijeljenih u šest kategorija. Imamo nekoliko tradicionalnih brodova bez tuševa i WC-a u kabinama, no oni se vrlo rijetko popunjavaju. Početkom 2000-ih, što svakako treba istaknuti, Vlada je nepovratnim sredstvima pomogla onima koji su željeli ulagati u modernizaciju i izgradnju čeličnih brodova. Brodari su primili značajna nepovratna sredstva od 30 do 60 tisuća eura, kao i vrlo povoljne kredite. Danas ti brodovi kategorije deluxe superior dosežu cijenu od četiri do pet milijuna eura. U to vrijeme su ih, zahvaljujući pomoći države, uspjeli izgraditi za 1,5 do dva milijuna. Uglavnom imaju 18 kabina, odnosno mogu primiti 36 putnika.

Takvi se brodovi više ne grade?

Grade se još luksuznije kategorije, razinu iznad one u kojoj mi trenutno poslujemo. Zasad u to još nismo ušli, ali to ne znači da nećemo. Riječ je o plovilima koja više nalikuju jahtama, s maksimalno desetak kabina i znatno višom razinom luksuza. Cijena najma kreće se od minimalno 150 do 200 tisuća eura tjedno.

Koje su cijene krstarenja na vašim najluksuznijim brodovima?

Cijene u srcu sezone kreću se između 3500 i 3900 eura po osobi za tjedan dana u najvišoj, deluxe superior kategoriji. No gosti ne plaćaju samo smještaj na brodu – riječ je o kompletnom doživljaju. U cijenu su uključene ulaznice za nacionalne parkove, transferi do i od zračne luke, wine tasting, a barem jednu večeru organiziramo u autentičnom ambijentu – najčešće u skrivenom lokalnom restoranu koji sami nikada ne bi pronašli. To su detalji koje posebno cijene naši gosti iz SAD-a i Velike Britanije. Volimo im naglasiti da tim odlaskom na večeru podržavaju lokalnu zajednicu, selo ili OPG, gdje se sve poslužuje iz prirodnog, domaćeg uzgoja.

Tko vam je klijentela?

Najluksuzniju kategoriju brodova najčešće biraju gosti iz SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda i Južne Afrike. Oni su spremni platiti više za vrhunsku uslugu i autentično iskustvo. S druge strane, europski gosti – uključujući one iz Skandinavije – češće se odlučuju za brodove srednje kategorije. Cijene u tom segmentu kreću se od 1200 do 1500 eura, pa do 1800, 2000 eura po osobi za tjedan dana. Uključuju polupansion i kapetansku večeru, bez obzira na kategoriju, s tim da nemaju ostale usluge koje imaju gosti na delux brodovima.

Koliko imate hrvatskih gostiju?

Vrlo malo. Iznimka je zagrebačko planinarsko društvo Vihor, koje već više od 25 godina redovito krstari s nama na našim drvenim brodovima. Nedavno sam imala osobno iskustvo koje me jako dirnulo. Bila sam kod doktorice u Zagrebu koja me oduševila radom i odnosom prema pacijentima. Pozvala sam je da mi bude gošća na vikend-krstarenju, u znak zahvalnosti – prijateljski, bez ikakve skrivene namjere. Odbila me uz poruku da ona plovi jedino sa svojim planinarima i Katarina Lineom (smijeh). Uopće nije znala tko sam. Već je bila uplatila akontaciju preko planinarskog društva. Kada smo javili našima da više ne mora ništa nadoplaćivati, doktorica je to odlučno odbila. Rekla je da prihvaća popust samo ako ga dobije cijela grupa. Takav stav me oduševio. I zbog njezinog profesionalnog pristupa pacijentima i zbog čestitosti. Još uvijek ima poštenih ljudi.

Poslovne brojke snažno vam rastu posljednjih nekoliko godina. Je li tome najviše kumovao porast cijena?

Porast cijena svakako. No ono na što sam posebno ponosna jest naša poslovna filozofija – štednja i promišljeno ulaganje. Mi smo od onih koji vole prvo štedjeti, pa tek onda trošiti. Ne želimo ulaziti u velike kredite i zaduženja. Tako vodimo sve aspekte poslovanja. Prilikom izgradnje naše poslovne zgrade, kao i za hotel Keight, uzeli smo manji kredit. Takav pristup poslovanju možda je sporiji, ali je dugoročno znatno sigurniji i stabilniji.

Kad govorimo o hotelima i ugostiteljstvu, Hrvatska je skuplja od Portugala za čak 20 posto, a od Španjolske 12 posto. Cijenama se približavamo Italiji i Francuskoj. Koliko je to održivo?

Problem je to što visoke cijene kod nas često ne prate kvalitetu. Skupi smo jer je država skupa. Prije početka sezone na sjednici Vlade izjavila sam da nam pomaže niži PDV na smještaj od 13 posto, međutim sve ostalo – od transfera do ulaznica i ostalih usluga – i dalje se oporezuje 25 posto. Time smo odmah skuplji od slovenskih partnera, pa oni preuzimaju neke ture. Kod paket-aranžmana ispadamo preskupi, a na našu zaradu plaćamo dodatnih 25 posto. Uz to imamo još puno raznih davanja koja nemaju veze s turizmom. Smatram da ta davanja treba smanjiti kako bismo mogli ljudima u sektoru povisiti plaće jer je to prioritet. Teško je dobiti i zadržati iskusan i kvalitetan kadar ako ga dobro ne platite.

Što kažu vaši strani partneri za odnos cijene i kvalitete?

Na najluksuznijim brodovima, na kojima je kvaliteta zaista visoka, naši strani partneri nemaju primjedbi. No čim gosti siđu s broda, primjećuju da ostatak ponude ne opravdava visoke cijene. Hrvatska je još uvijek vrlo popularna, ali ova sezona donosi prve znakove upozorenja: imamo slobodne termine u najskupljoj klasi, a neki brodovi će čak pauzirati, što ne pamtim da nam se ikada dogodilo – sve zbog visokih cijena aviokarata i percepcije da smo preskupi. Zarada nam je minimalna, a cijena rada stalno raste. Tu država može najviše pomoći.

U Upravi Katarina Linea su i vaša djeca. Čija je zadnja?

O svemu odlučujemo zajednički. Zna se dogoditi da me preglasaju, ali ako baš nešto jako želim, na kraju ipak popuste (smijeh). Tako je bilo i s ovim hotelom – to je bila moja odluka. Sin i moj pokojni suprug bili su protiv jer su smatrali da se od hotela teško može zaraditi. Ali ja sam tvrdoglava i ambiciozna. Uspjela sam ih nagovoriti.

Zašto je vama hotel bila tolika želja?

Htjela sam da imamo nešto svoje. Godinama smo punili tuđe hotele i brodove, a željela sam stvoriti mjesto koje će pokazati našim partnerima kako mi vidimo da hotel i boravak u Opatiji trebaju izgledati. Najviše sam ponosna na naše ljude. Nisam ni sanjala da ćemo uspjeti okupiti ovako dobru ekipu u hotelu – upravo za njih dobivamo najviše pohvala. Ista je stvar u našoj agenciji, u kojoj imamo sjajne zaposlenike.

Kad zapošljavate čovjeka, što kod njega tražite?

Kad zapošljavamo u Katarina Lineu, to uvijek osobno radim. Preferiram mlade ljude – ne moraju imati veliko iskustvo, važno mi je čuti što ih zanima. Imam nekoliko svojih pitanja pomoću kojih brzo otkrijem kakvi su. Rijetko pogriješim. Pomoću jednostavnih pitanja možete puno toga saznati o čovjeku.

Hoćete nam otkriti koja su to pitanja?

A ne, to je ipak moja tajna (smijeh). Izuzetno su mi važni znanje jezika, volja za rad, ambicioznost i da je osoba ponizna. Moj unuk Nikola već radi kao konobar i pomaže u kuhinji. Pravi hotelijer mora proći sve – tek tada možeš istinski cijeniti trud kuharica, sobarica i svih ostalih koji čine hotel.

Koliko imate unuka?

Imam tri unuka i unučicu. Nikola je najstariji, Adrian ima 16 godina i izvrstan je nogometaš – ima stipendiju nogometnog kluba Rijeka. Daniel ima 11 godina, odličan je muzičar, izvrsno svira klavir i pjeva, a naša mezimica Hana rođena je s Downovim sindromom. Da je vidite, nikad ne biste rekli – toliko je napredna da je to pravo čudo. Zato od svakog signature koktela Keight koji poslužimo, pola eura doniramo riječkoj Udruzi za sindrom Down.

Imate li svoj životni moto?

Prijatelji su bogatstvo – to je moj životni moto. Prijatelji vam mogu značiti više od obitelji. Imam ih po cijelom svijetu, a to su cjeloživotna prijateljstva koja su mi obilježila život i zaslužna su za moj uspjeh. Na samom početku Katarina Linea dvije prijateljice posudile su mi znatna sredstva u to vrijeme – bez njih ne bih bila tu gdje jesam. Cijenim ih i nikada im to neću zaboraviti.

Kad vas slušam, kao da ste na početku karijere, a ne da je iza vas 50 godina. Imate li želje nastaviti?

Koliko god budem mogla – već imam planove za iduću godinu! Nedavno sam bila u Palm Springsu, gdje sam sudjelovala na workshopu. Dva dana intenzivnog rada, po 50 sastanaka dnevno – sa svakim agentom imate osam minuta za predstavljanje. Anamaria i ja smo se podijelile, pola–pola. Bilo je preko 45 stupnjeva, mislila sam da ću umrijeti. Ali ja sam vam neumorna! Uvijek nosim navijački šešir s kockicama – da me se vidi izdaleka i prepozna našu lijepu Hrvatsku. (smijeh)

Što vam znači novac i kako ste svoju djecu učili da se odnose prema njemu?

Novac je teško zaraditi – to im uvijek govorim. Nedavno sam pričala unucima kako su, dok su bili manji, morali skupljati lišće da bi zaradili nekoliko kuna. Mali Daniel već je tada pokazivao poduzetnički duh – rekao je: 'Neću ja deset kuna za vreću, hoću kunu po listu!' (smijeh) Pravi biznismen! Djecu treba učiti da novac ne dolazi sam od sebe, nego da se mora zaslužiti. Tako su i moja djeca rano počela raditi.