Knjigu je na hrvatski preveo Emilio Nuić, a objavio nakladnik Hena com, koji je autora i ugostio u sklopu projekta 'Europa iznutra i izvana'. Vrlo zanimljiv razgovor pun duhovitih komentara koji su nasmijali brojnu publiku s poljskim gostom u Dvorani Mueller Kina Europe vodio je književnik, novinar i kritičar Srđan Sandić.

Odgovarajući na uvodno pitanje zbog čega roman otvara stihom velikog modernističkog pjesnika Ezre Pounda o prolaznosti života, Twardoch je kazao kako je razlog prozaičan – u odabranim stihovima vlada svojevrstan osjećaj tuge, sjete te u nekoj mjeri i straha, svidjeli su mu se, i smatrao ih je dobrim uvodom u svoju priču. To je, kako je pojasnio, dio njegova općenitog pristupa pisanju – "koji je poprilično neprofesionalan, bez obzira na to što sam po profesiji pisac".

"Nikada nisam studirao bilo koje područje koje se tiče književnosti, nisam filolog po struci i u principu ne poznajem pretjerano književnost kao takvu. Ja sam pisac koji je nalik glazbenicima koji ne poznaju note; u pisanju se prvenstveno vodim osjećajem, intuicijom, a manje znanjima", otkrio je. No, to ne znači da ne kontrolira vlastiti tekst: "Pisac mora prvenstveno imati kontrolu nad svojim tekstom, on je za njega odgovoran", kazao je Twardoch.

Szczepan Twardoch (1979.) pisac je i novinar, stručnjak za šlesku kulturu i jezik. Porijeklom je iz Šleske, povijesne pokrajine na tromeđi Njemačke, Poljske i Češke, u kojoj se miješaju razni nacionalni identiteti, što je bitno obilježilo njegovu književnu poetiku.

Osvrćući se na vlastitu unutarnju identitetsku borbu, Twardoch je kazao kako je uz poljsku kulturu i jezik vezan, odrastao je u toj kulturi i razmišlja na tome jeziku, ali se ne osjeća Poljakom. "Nikad se nisam smatrao Poljakom, nisam tako odgajan. To kod mene i nije pitanje neke unutarnje borbe; ja se osjećam kao Šlezanin. To pak otvara nove probleme samo po sebi, jer je taj nacionalni identitet zapravo poprilično plitak i slab – ako se s nečim borim, to je taj osjećaj šleskog identiteta čiji je sadržaj oprečan i u kojemu nema ničega što je pozitivno i konkretno", rekao je pisac.

U svojem pisanju, Twardoch neprestano balansira između stvarnosti i fantastike, psihologije i realizma, stvarne i alternativne povijesti. Objavio je osam romana, dvije zbirke priča, te brojne eseje.

Svojim romanima osvojio je najveće književne nagrade u Poljskoj te bio nominiran za europske književne nagrade. Za roman "Morfij" dobio je nagrade Polityka Passport (2012.) i People’s Choice Nike 2013 Award te bio finalist za nagrade Gdynia Literary Award i Angelus Central European Literary Award. Knjige su mu prevedene na više od deset jezika.

Njegov roman "Morfij" kritika je proglasila vrhunski skrojenom povijesnom pričom o Drugom svjetskom ratu ispisanom odvažnim jezikom, maničnom naracijom i prožetom magičnim realizmom, romanom koji otvara vrata ne samo u apokaliptični ratni svijet već i u nevjerojatnu psihu protagonista u potrazi za vlastitim jastvom uslijed imperativa koje povijest nameće.

Roman mora služiti samome sebi

Glavni lik romana je Konstanty Willemann, ovisnik o morfiju, propali umjetnik rastrgan između svojih poroka, žene i ljubavnice te dvaju nacionalnih identiteta – poljskog i njemačkog. Otac mu je mladi njemački aristokrat, majka Poljakinja, a godina je 1939. i takva bi ga podvojenost mogla stajati života.

Njegovo rasipništvo, razvrat i dokolicu u poljskim kavanama naglo prekida rat, kada postaje dijelom vojnih snaga, no ne zadugo, jer se brzo vraća onome što mu je oduvijek bilo primarno - ženama, opijatima i zabavi. Konstantyjeva borba sa samim sobom i klupkom burnih ratnih događanja dodatno se zakomplicira kada ga natjeraju da uđe u tajni poljski odred i postane sudionikom apsurdne i opasne misije.

Govoreći o svojem glavnom protagonistu, Twardoch je kazao kako je on "poprilično egoističan ali i drag lik, koji pokušava spasiti svoj život i svoju posebnost nauštrb i usprkos povijesti". U njegovu se imenu i prezimenu krije piščeva skrivena šala na njegov račun, jer se "u imenu Konstanty nalazi latinski korijen 'constantia', što znači stalan, postojan, dok je prezime sazdano od dvije riječi – 'wille', volja, i 'man', čovjek - "međutim, on je sve samo ne postojan i stalan i kao čovjek je poprilično diskutabilna ličnost", kazao je autor.

"Morfij" je također i roman o muškoj slabosti, napomenuo je nadalje Twardoch, a zapravo je naratorica romana "svojevrstan književni pothvat", jer je riječ o liku sveznajućeg pripovjedača kojemu namjerno daje osobnost i karakter, što nije uobičajeno, pojasnio je.

Objašnjavanje vlastitih knjiga uvijek mu izazova svojevrsnu nelagodu, jer mu se čini da bi pisac nakon što napiše određeno djelo "trebao jednostavno začepiti gubicu", rekao je pisac, koji prema sebi ima izrazito autoironičan odmak: "Mogao bih se našaliti pa reći da se moje pisanje svodi na to da udaram po tipkama na tipkovnici određenim redoslijedom. Ali, ozbiljno govoreći, to je posao kao svaki drugi; ustajem rano, vodim djecu u školu, vraćam se kući, sjedam za računalo i dvanaest sati pišem".

U svojim romanima, kako je napomenuo, piše o temama koje se aktualnoj poljskoj vlasti apsolutno ne sviđaju, a isto je i s romanom "Morfij", u kojemu daje preciznu dijagnozu "poljaštva", odnosno, univerzalnog domoljublja.

"To mi se čini kao književno zahvalna tema jer u neku ruku kidam šavove. Mene zanima analiza poljskog domoljublja jer ono u meni izaziva svojevrstan zazor. To je nešto što razumijem i u čemu sam možda bolji stručnjak nego u samoj književnosti, budući da sam to studirao", kazao je pisac.

Poljska desnica nije pretjerano zadovoljna tim romanom jer ga je prepoznala kao roman koji je perspektivno antipoljski, istaknuo je nadalje Twardoch, koji, kako je rekao, ne vjeruje u politički ili društveno angažiranu književnost, niti smatra da književnost može mijenjati svijet.

"Kada se u namjeri pisca nalazi određena želja za svojevrsnim političkim obračunom, uvjeren sam da je to zapravo lažno. Međutim, samo bi glupan mogao poreći da autor ne djeluje u nekakvom političkom kontekstu", pojasnio je. Za njega je angažirana književnost "poput zabijanja čavla čašom - time se društvo neće promijeniti a čaša će se razbiti".

"Ali ja vjerujem da je književnost itekako važna, i zato sam i odlučio svoj život posvetiti književnosti. No, da bi roman bio dobar, on mora prvenstveno služiti samome sebi", zaključio je.