Da su intelektualci i umjetnici lako kvarljiva roba, uvjerili smo se ponajbolje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme nacionalnog svrstavanja na štetu ljudskosti, a mnogi umjetnici su se deklarativno zalagali za svoj narod i lamentirali nad njegovim mukama, a što u mnogo slučajeva nije bilo ništa drugo nego priklanjanje pobjedničkoj eliti i osiguravanje privilegija.

Tako smo imali pisce i pjesnike koji su se međusobno natjecali u pohvalama kvazidiktatorima država bivše Jugoslavije, pa je Ivan Aralica poetizirao i osobu poput Gojka Šuška, Kuzma Kovačić kipario je Tuđmanov privatni Oltar domovine, a prvi hrvatski predsjednik bio je i tema nekoliko pažljivo spjevanih stihova, ni sam vjerojatno ne sanjajući da će postati inspiracija pjesnicima. Naravno, ta generacija umjetničko-intelektualnih ulizica je samo naslijedila prethodnu, koja je iste stvari pjevala u čast Tita. Izuzecima čast.

No, da izuzetaka ipak ima uvijek mnogo manje nego onih koji se s diktaturom, okupacijom i zločinima mogu vrlo uspješno aranžirati, pokazuje i primjer Francuske u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Time se bavi svježe objavljena knjiga 'The Show Went On' (Alfred A. Knopf) Alana Ridinga, dugogodišnjeg dopisnika New York Timesa iz Europe zaduženog za teme iz kulture.

Riding je, inače, rođen u Velikoj Britaniji, a novinarski se dokazao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izvještavajući iz Južne Amerike, koja je u tom desetljeću većinom bila u vlasti vojnih hunti i raznih diktatura. Tada se Riding prvi puta zapitao o stavu koji kulturnjaci raznih vrsta zauzimaju prema diktatorskom režimu, a kada se 1989. godine zbog posla preselio u Pariz, ova ga je tema počela još više zaokupljati.

'U desetljećima prije Drugog svjetskog rata Pariz je bio kulturna prijestolnica svijeta u koju su se slijevali umjetnici i intelektualci iz Španjolske, Rusije, Italije, Austrije i Njemačke. Priča moje knjige započinje u trenutku kada Pariz osvajaju nacisti', objasnio je Riding u jednom intervjuu.

Datum je, dakle, 14. lipnja 1940. i Hitler šeće okupiranim Parizom. Tijekom nacističke okupacije, koja će trajati četiri godine, kulturni život ovog velegrada je bio u punom zamahu, kao da se ništa čudno nije dogodilo. Ridinga je zato zanimalo kako su se prema nacistima i okupaciji postavili slavni umjetnici tog vremena: 'Što su učinili svi ti slikari i pisci? Naravno, oni koji su bili Židovi učinili su sve u njihovoj moći da pobjegnu, ali među onima koji su ostali neki su bili simpatizeri izdajničkog maršala Petaina, neki profašistički nastrojeni, drugi pak diskretni protivnici Nijemaca, a tek nekolicina je bila dio Pokreta otpora. Zapravo, svi su se oni, od Picassa i Matissea, preko Sartra i Camusa, pa sve do Mauricea Chevaliera i Edith Piaf na neki način odredili u odnosu na nacističku okupaciju Francuske.'

To određivanje je, politički i etički gledajući, u većini slučajeva bilo poražavajuće jer dobar dio pariške kulturne kreme nije imao problema s nacistima. Najpoznatiji izuzetak je Albert Camus, koji je bio pripadnik Pokreta otpora, dok je slavni moralizator Sartre bio djelatan kao meteorolog u poraženoj francuskoj vojsci. Kad bismo tražili hrvatske ekvivalente, moglo bi se reći da je Camus bio poput Nazora i Kovačića, dok se Sartre ponašao kao Krleža. Glasoviti egzistencijalistički filozof je ratno vrijeme iskoristio praveći bilješke bilješki za svoje kapitalno filozofsko djelo 'Bitak i ništavilo'.

Knjiga je objavljena 1943, a kasnije se Sartre svojski trudio prepraviti svoju ratnu biografiju, između ostaloga objašnjavajući da je predratna francuska vlast bila korumpirana, pa zato za nju nije htio ginuti. Njegova družica i prvakinja feminizma Simone de Beauvoir u studenom 1940. potpisala je izjavu o tome da nije Židovka, što su morali učiniti svoji predavači u školama, a kasnije je lakonski izjavila da joj je to bilo odvratno, ali nije bilo načina učiniti išta drukčije. Odbiti potpisati možda?

Glazbeni život Pariza je također cvjetao pod nacističkom okupacijom, a skladatelj Francis Poulenc je tada napisao i praizveo svoju maestralnu operu 'Razgovori Karmelićanki'. U isto vrijeme London je uništavan njemačkim bombama. Chevalier i Piaf su pjevali za naciste, Picasso ih je primio u svojem ateljeu, Jean Cocteau je surađivao s njima, iako su u isto vrijeme desetine tisuća homoseksualaca umirali u konc-logorima. Još gore, nitko od njih nije učinio ništa kada su nacisti počeli progoniti francuske Židove, i to uz pomoć pariške policije! Dogmatski komunisti nisu prstom pomaknuli godinu dana, sve dok Hitler nije napao SSSR, ta su prvi diverzantski napad izveli u kolovozu 1941. A među intelektualcima je bilo i onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera, poput Louis-Ferdinanda Celinea i Roberta Brasillacha, novinara i pisca koji je uređivao antisemitski tjednik Je Suis Partout.

Zanimljivo, čim je Pariz oslobođen situacija se okrenula za 180 stupnjeva, te su brutalno osuđivani svi koji su na bilo koji način surađivali s nacistima. Ženama koje su bile u vezi s njemačkim oficirima brijane su glave i tjeralo ih se gole niz pariške bulevare, dok je spomenuti Brasillach čak osuđen na smrt. Milost za njega tražio je katolički pisac Francois Mauriac, koji se pak nije oglašavao kada je milost trebalo tražiti za Židove. Apel ipak nije pomogao, te je Brasillach strijeljan 6. veljače 1945. godine. S druge strane, Riding u svojoj knjizi citira i britanskom ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji kaže da samo oni koji su pod okupacijom 'znaju što je sve potrebo učiniti da bi se je se preživjelo'. Problem je što su mnogi, recimo to tako, učinili i previše.