INTERVJU za tportal

Tea Obreht: Svjesna sam koliko se uklapam u model američkog sna - plavuša i imigrantica koja je uspjela bez veza

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 31.05.2018 17:54
  • Objavljeno 31.05.2018 u 17:54
Tea Obreht prilikom primanja nagrade Orange 2011.

Tea Obreht prilikom primanja nagrade Orange 2011.

Izvor: Profimedia / Autor: N.N.

Američka spisateljica porijeklom iz Beograda Tea Obreht ove godine najavljena je kao jedna od gostiju Festivala europske kratke priče u Zagrebu, ali je posjet zbog zdravstvenih razloga nažalost morala odgoditi. Za tportal se ipak osvrnula na to kako je bilo dobiti Orange Prize sa svega 25 godina, čime je postala najmlađa laureatkinja te nagrade, što misli o komentarima da je pišući o Jugoslaviji i Balkanu u svome prvijencu 'Tigrova žena' ponudila tek 'iluziju upoznavanja udaljene kulture' te kako proživljava eru Donalda Trumpa

Tea Obreht (1985.) iz Beograda se s obitelji 1992. najprije preselila na Cipar, potom u Kairo, a od 1997. živi u SAD-u te je trenutno u New Yorku i predaje na tamošnjem Hunter Collegeu. Prvi roman 'Tigrova žena' objavila je 2011. i za njega osvojila prestižnu nagradu Orange, čime je postala najmlađa laureatkinja. U njemu govori o mladoj liječnici Nataliji Stefanović suočenoj s viješću o misterioznoj smrti djeda, a priča isprepliće brojne urbane i ruralne legende, crtice o raspadu Jugoslavije, ratnim strahotama, ali bez konkretnog definiranja gradova. Uz to, radove je Obreht objavljivala u antologiji 'Najboljih američkih kratkih priča' te u New Yorkeru, Atlanticu, Vogueu i Esquireu, a New Yorker ju je uvrstio među dvadeset pisaca ispod četrdeset godina koji imaju svijetlu književnu budućnost.

Zašto ste se u svome prvom romanu 'Tigrova žena' vratili Jugoslaviji, vašem rodnom kraju?

Svaki mentor kojeg sam ikad u životu imala govorio mi je da je prva knjiga pisca uvijek o njegovom djetinjstvu i da obično znači oproštaj od njega. Kao i svi studenti, na to sam kolutala očima i mislila: 'Ma, što svi ti mentori znaju...' I zaista, dugo sam se opirala pisanju o svojim najranijim godinama, ali kad mi je umro djed, rad je postao način da se nosim sa svom tom tugom. U početku je 'Tigrova žena' bila tek kratka priča o dječaku i njegovoj vezi s cirkusanticom i njenim odbjeglim tigrom, ali vremenom je izrodila veća pitanja, poput onoga kako ljudi ritualiziraju i procesuiraju smrt, vlastitu i onu njihovih bližnjih. Što smo sve u stanju napraviti kad tugujemo? Kako čuvamo priče u našim životima? Ta su se pitanja automatski vezala s drugim stvarima koje su zauvijek nestale: uspomenama iz djetinjstva, trenucima i pričama. Ono što je neobično jest to da što je knjiga postajala psihološki sve osobnija, to je u njoj bilo sve više izmišljenoga. Samo mjesto radnje nije Jugoslavija. U knjizi je 'mjesto' mit prije nego li je išta drugo. Nijedan od navedenih prostora zapravo ne postoji, iako im je srž izvučena iz mojih uspomena. Otišla sam prije 25 godina. Četvrt stoljeća bitno razblaži sjećanje pa mi je drago da sam uspjela sve staviti na papir dok je još bilo dovoljno svježe za opisivanje.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: N.N.

Zahvaljujući tome romanu, već ste prije 25. u SAD-u ostvarili izniman uspjeh. Što kažete na komentare da ste, pogotovo kao imigrantica i mlada, dotad neafirmirana autorica, pravi primjer ostvarenja američkog sna?

Imala sam sreću pa sam ostvarila toliki uspjeh i ponosim se svojim postignućima. Isto tako, svjesna sam koliko se tržišno uklapam u ideal američkog sna - plavuša, asimilirana imigrantica koja tečno govori engleski te koja je postala uspješna rano i bez ikakvih obiteljskih veza na književnoj sceni. Amerika se trenutno hvata ukoštac sa snovima koje prodaje - s time tko im ima pristup i tko smije koristiti 'američki' dio dobro poznate fraze. Nadam se da će proces uroditi većom pravičnošću, kakvu svi i priželjkujemo.

U intervjuima povodom osvajanja Orangea više ste puta spomenuli da se bojite da je to najviše što ćete postići u životu. Zašto ste tako osjećali i ima li još uvijek tih strahova?

Da ste upoznali moju baku, bilo bi vam jasno otkud dolazi taj osjećaj. Ona je uvijek vjerovala da je posljednja dobra stvar koja se dogodila zapravo zadnja dobra stvar koja će se uopće dogoditi. Bila sam jako, jako mlada kad sam osvojila tu nagradu i psihološki prilično nespremna za nju. Od pisanja u podrumu odjednom sam iskusila nevjerojatno javan oblik uspjeha te nisam imala vremena pripremiti se ili odrediti što sama za sebe doživljavam kao napredak. Nakon toga provela sam sedam godina svaki dan pišući i naučila sam ponešto. Prvo, da u pisanju uživam više nego u tome da sam 'pisac' u javnom životu i, drugo, da uspjehom smatram svaki trenutak kad budem zadovoljna sa sto od tisuću riječi koje napišem. Pomaže i to što više ne radim u podrumu, naravno.

Kako u kontekstu brojnih preseljenja, imigrantskog iskustva u SAD-u i činjenice da imate slovensko-srpsko-bošnjačke korijene danas doživljavate svoj identitet?

Rođena sam u Beogradu u bosansko-slovenskoj obitelji i odrasla posjećujući obitelj u Mostaru, Sarajevu i Dalmaciji. Dodajte tome još godine života na Cipru, u Egiptu, na američkom jugu, u Kaliforniji i sada u New Yorku. Uz to, udala sam se za imigranta iz Dublina i provodimo puno vremena u Irskoj. Tako da se moja mješavina stalno povećava, a ja se stalno pitam hoću li se i kad ću se prestati pitati tko sam zapravo. A onda pomislim - možda ovo moje znači biti Amerikanac.

Što vam je u prilagodbi životu u SAD-u bio najveći izazov?

Početni kulturni šok bio je priličan. Mislim da je mnogim imigrantima teško navigirati u cijelom tom iskustvu jer je Amerika masivna, kulturološki i povijesno kompleksna zemlja koja se često pretvara da je vrlo jednostavna. Neki aspekti američke kulture, idiomi, reference, ponašanja, pretpostavke, toliko su duboko ukorijenjeni da ih pokušavam naučiti i 20 godina nakon što sam se preselila. Vjerojatno nikad ni neću sve to posve naučiti.

Kakav vam se čini osobito odnos prema imigrantima u trenutnoj eri Donalda Trumpa?

Ovo su očito izuzetno turbulentna vremena za Ameriku. Naše nevolje nisu počele s Trumpom, ali je zahvaljujući njemu mnogo toga ružnoga isplivalo na površinu. Prije njega smo imali luksuz pretvarati se da takve stvari ne postoje. One će nastaviti biti problemima i nakon što Trump ode iz Bijele kuće, a ako želimo ikakav napredak, morat ćemo preoblikovati nacionalnu svijest i biti iskreni oko pitanja povijesti, rase, moći i jezika koja su uvijek dijelila ovo društvo. Ulijeva mi nadu to što smo nacija imigranata koji su konačno spremni nositi se sa svojim šarolikim i teškim identitetom.

U 'Tigrovoj ženi' izbjegavali ste birati strane i ponudili radije univerzalnu priču o zlu rata. Je li vas brinulo to kako će se to čitati u postjugoslavenskom kontekstu, u kojemu si zemlje još uvijek međusobno pripisuju krivicu za sukob?

Znala sam da ne želim pisati knjigu kroz sociopovijesni ili politički okvir - puno je pametnijih i elokventnijih koji bi taj posao bolje odradili. Ja samo pišem priče i osjećala sam da moram pisati o mjestu na kojemu male, osobne mitologije oblikuju ljude. Kako sam spomenula, roman je izniknuo iz veoma specifičnog skupa emotivnih pitanja: kako nas mijenja gubitak? Koliku ulogu nadnaravno igra u životu? Zato je knjiga odvojena od stvarnog vremena i mjesta, izgrađena od mutnih sjećanja i raznih pripovijetki. Svaki je njen sloj mit, a to je, vjerujem, toliko i okupiralo pažnju čitatelja, kako doma tako i u inozemstvu.

Bilo je i kritika da ste se u knjizi pozabavili Balkanom na razini stereotipa i stvorili tek 'iluziju upoznavanja udaljene kulture'. Što kažete na to?

To se redovito prigovara piscima koji su migranti. Kad napustiš neku kulturu, možeš li ikad više biti njezin dio ili pišeš samo iz njene dijaspore? Srećom, 'Tigrova žena' nikad i nije pokušavala biti o čitavoj kulturi, nijedna knjiga to ne može niti treba pokušavati. U njoj se radi o osobnom tugovanju, pri čemu je folklor samo dio, a osnovu čini čitav splet emotivnih i psiholoških detalja široke i veoma osobite obitelji, čiji sam insajder bez obzira na to gdje živim.

Obreht na Sajmu knjiga u Leipzigu 2012.

Obreht na Sajmu knjiga u Leipzigu 2012.

Izvor: Pixsell / Autor: Arno Burgi/DPA/PIXSELL

Kakav je, prema vašem iskustvu, sada odnos Zapada prema Balkanu, primjerice u kontekstu medijskog tretmana tema s ovoga područja?

Vjerujem da na Zapadu postoje dva prevladavajuća odnosa prema većini kultura: pojednostavni ili ignoriraj. S balkanskom je regijom ignoriranje teže izvedivo jer jako puno ljudi s područja bivše Jugoslavije živi u Americi. U kontekstu medija obično nas se trpa pod općenitu etiketu istočne Europe, a u TV emisijama pojavljujemo se ili kao sitni kriminalci ili pak kao konobarice koje naporno rade i imaju mračne tajne. Dosta to frustrira. Mada regija postaje sve popularnije turističko odredište, pogotovo zbog 'Igre prijestolja', i nadam se da će se interes održati, kao i da će više kontakta smanjiti razliku između voljenja nekog mjesta i istinskog poštovanja njegovih stanovnika.

Pišete na engleskom. Kakav vam je odnos prema materinskom jeziku?

Definitivno ga ne govorim najtečnije, ali u zadnje mi se vrijeme počelo događati nešto jako smiješno. Ne mogu naći riječ na engleskom, nađem je samo na materinskom i provedem sate pokušavajući je savršeno prevesti. Slavenski su jezici veoma fleksibilni, zaigrani i dinamični te omogućuju nevjerojatnu preciznost u glasu i tonu. Iako su slični manevri zabranjeni prema svim pravilnicima engleskog jezika, pokušavam u uređivanju mojih rečenica očuvati taj ples između preciznosti i fleksibilnosti pa se nadam da se slavenski utjecaj osjeti u tome.

Koje su druge teme kojima se bavite?

Vjerujem da ću uvijek na neki način pisati o mitologiji i folkloru. Fascinira me to kako priče koje biramo govore o našim društvima i nama samima. Istovremeno sam počela raditi na tri knjige, a dvije su smještene na američki Zapad i bave se mitom tog krajolika. Kultni dio američke povijesti koji mitologiziramo u vesternima - vlakovi, maleni prašnjavi gradovi, revolveraši - čini zapravo samo nekih šezdeset godina. Što je s tisućama godina povijesti i kulture koja je prethodila tome? I što bude s tvojom sadašnjošću kad ju se gradi na romantiziranju malenog i veoma specifičnog dijela prošlosti?

A drugi roman? Kažete da je gotov.

Da! Knjiga izlazi 2019. Zove se 'Inland' i bavi se opskurnim vojnim eksperimentom koji se odvijao sredinom 1800-ih između Teksasa i Kalifornije. U pitanju je potpuno nevjerojatna istinita priča te sam uzbuđena zato što ću je podijeliti s čitateljima.

Tko su vam favoriti u hrvatskoj suvremenoj književnosti?

Prijevodna književnost u Americi toliko je 'tanka' da je to užasno pa većina mojih susreta sa suvremenom hrvatskom literaturom dolazi preko njezine dijaspore, pisaca poput Sare Nović i Josipa Novakovića, primjerice. Oboje pišu na engleskom. Pratim i godišnju antologiju 'Najbolje europske fikcije' jer je uređuje Aleksandar Hemon i sramim se reći da bez nje sigurno nikad ne bih naišla na glasove poput Mime Simić.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!