Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, koji se u Zagrebu održava od 5. do 9. rujna, hrvatska će čitateljska publika imati iznimnu priliku ponovno se susresti s jednim od najvažnijih glasova suvremene europske književnosti – belgijskim autorom Stefanom Hertmansom, poznatom po remek-djelima u kojima maestralno spaja povijesnu dokumentaristiku, obiteljske drame i prostore osobne empatije.

Hertmansu ovo nije prvi boravak u hrvatskom glavnom gradu; pamtimo ga po iznimno uspješnim gostovanjima 2016., kada je na FSK-u predstavio svoj roman Slikar i rat te ponovno 2019. godine, kada ga je u Zagreb dovelo predstavljanje sjajnog povijesnog romana Obraćenica. U međuvremenu je 2023. izašao i Uspon – također, kao i prethodne njegove knjige, u izdanju Frakture i nadahnutom prijevodu Romane Perečinec, koja je prevela i najnoviji razlog Hertmansova dolaska, roman Dius, njegovo, kako je sam rekao, najljepše i najintimnije djelo.

U svjetskoj književnosti prepoznat kao istinski magistar sjećanja, melankolije i rafiniranog pripovijedanja, Hertmans je ujedno i mislilac dubokog akademskog zaleđa; dugi niz godina predavao je teoriju umjetnosti, kontinentalnu filozofiju, hermeneutiku i agogiku, što njegovu prozu redovito prožima snažnim esejističkim i filozofskim tonovima. Njegova književna metoda često počiva na onome što sam naziva "autobiografskom laži" – suptilnom pretapanju zbilje, sjećanja i mašte u kojem osobno "ja" postaje melankolični svjedok vremena.

Njegov najnoviji roman Dius predstavlja intiman i dubok povratak temama umjetnosti, stvaralačke strasti i bezuvjetnog prijateljstva. Priča prati Antona, profesora povijesti umjetnosti, čiji se uredni, intelektualni život počinje raspadati nakon što mu na vrata pokuca neobičan, siromašan student i genijalan slikar Egidius De Blaeser, zvan Dius, nudeći mu utočište u svom ateljeu u napuštenoj cehovskoj kući usred tišine flamanskih poldera.

Inspiriran Montaigneovom maksimom o sudbinskoj bliskosti – "jer je to bio on, jer sam to bio ja" – roman je nastao iz autorova osobnog žalovanja za bliskim prijateljima, slikarom Karelom Dierickxom i kompozitorom Wimom Henderickxom.

Kroz sraz Antonova analitičkog uma i Diusove neposredne kreativne snage i zanata, Hertmans ispisuje elegiju o gubitku autentičnih krajolika i povlačenju u intimu estetike, suprotstavljajući uzvišenost starih majstora poput Carpaccia i Tiepola grubosti suvremenog svijeta. Uoči njegova gostovanja u Zagrebu 6. i 7. rujna na 14. FSK, sa Stefanom Hertmansom pretresamo upravo te fine, osjetljive niti njegova rada: od granica racionalnog razumijevanja Drugoga i tišine kao oblika otpora, pa sve do gorućih pitanja o političkoj polarizaciji Europe, gubitku zajedničkog jezika i snazi sumnje u eri gotovih dogmi.

Kroz čitav se vaš opus, pa tako i u Diusu, provlači snažna fascinacija starim majstorima i idejom uzvišenog. Što vas iznova vraća toj temi i kakvo mjesto umjetnost ima u vašem životu?

Anton, predavač u romanu, na jednome mjestu kaže da ga kronologija ne zanima – područje umjetnosti izvan je vremena; i Rembrandt i Joseph Beuys u konačnici su se suočavali s istim problemom: kako duhovnom sadržaju dati materijalni oblik (?). Moj se roman često referira i na suvremenu i modernističku umjetnost, iako je, naravno, ova priča usredotočena na zagonetnost slika renesansnih majstora poput Carpaccia, Bronzina i Pontorma kao bezvremenih primjera uzvišene umjetnosti.

No postavlja se i drugo pitanje: nije li naše doba postalo odviše ironično i skeptično za osjećaj uzvišenoga, koji je nekoć bio bitno obilježje umjetnosti, u vremenu kada je ona još imala veliko značenje? A što umjetnost znači u mojem životu? Odgovor na to pitanje nalazi se u romanu.

Pripovjedač je profesor povijesti umjetnosti, poput vas, a priča je dijelom inspirirana vašim vlastitim osjećajem tugovanja za prijateljima. Kako se vaša metoda "autobiografske laži" transformirala u Diusu, je li u ovom romanu "ja" postalo manje detektiv, a više melankolični promatrač?

Kad je riječ o pripovjednoj tehnici, rekao bih da se Dius ne razlikuje osobito od mojih povijesnih romana: tu je pripovjedač koji svoju priču iznosi s dozom poetske samosvijesti i suzdržanosti, poigravajući se pitanjem što je autobiografsko, a što nije, premda to pitanje zapravo i nije osobito zanimljivo. No Anton je ovdje, naravno, i glavni lik koji pripovijeda trostruku priču: o velikom prijateljstvu, o cjeloživotnoj ljubavi prema jednoj ženi i o utjesi koju može pružiti umjetnost, i roman svakako prožima duboka melankolija.

Međutim, ja, poput Waltera Benjamina, određeni oblik vitalne melankolije smatram polazištem svakog filozofskog promišljanja o životu. U Diusu je zapravo u središtu pitanje kako emocije i osjećaj za ljepotu mogu oblikovati nečiji život. Istodobno, riječ je o svojevrsnoj usporednoj studiji dvaju karaktera: učenika i umjetnika koji intuitivno razumije što je kreativnost te učitelja koji o njoj zna sve u teoriji. Na kraju se učenik pokazuje snažnijim od njih dvojice – kao čovjek koji slijedi vlastitu prirodu i prihvaća sve posljedice koje iz toga proizlaze.

Dius je umjetnik koji biva brutalno odbačen i ismijan od strane akademskih autoriteta, koji njegov rad nazivaju "fašističkim kičem", što neodoljivo podsjeća na Adornov pojam Mediokritätsranküne o kojemu ste govorili u kontekstu nastanka političkog zla. Je li i u svijetu umjetnosti na djelu ta ista "zlovolja osrednjih" koja, umjesto u politički zločin, vodi u intelektualno nasilje i gušenje autentične ljepote?

Naravno, jer svijet umjetnosti na svoj je način zrcalo društva u cjelini. I u njemu svoju ulogu imaju patrijarhalni nazori, moć, spletke i suparništvo. U Diusu, ta je moć brutalno prikazana u prizoru Diusova završnog ispita. Taj prizor pokazuje da svatko tko se umjetnošću želi poslužiti radi vlastita prestiža doista tone u osrednjost.

Kant je umjetnost svojedobno definirao kao "svrhovitost bez svrhe"; Zweckmäßigkeit ohne Zweck. Tajna utjehe koju umjetnost može pružiti leži u njezinoj nesebičnosti. Zbog toga je svaki oblik "političke" umjetnosti osuđen na vrlo kratak vijek i brzo gubi značenje kada se okolnosti promijene. Ne želim time ni na koji način obezvrijediti aktivističku umjetnost, ali Diusov rad pokazuje da istinska utjeha koju umjetnost pruža u životu leži dublje od pukih stavova.

Više od četiri desetljeća radili ste na Akademiji u Gentu. Kako u suvremenom procjepu između ideološke isključivosti 'mjehurića' i digitalne površnosti vidite evoluciju odnosa novih generacija prema znanju, autoritetu i učenju?

Na to su pitanje mogući različiti, pa i proturječni odgovori, ovisno o tome što uzimamo u obzir. Digitalizacija uz ostalo donosi golemu demokratizaciju znanja: svaki student ili zainteresirani pojedinac može na internetu pronaći sve velike muzeje i često pregledavati njihove zbirke; dostupne su sve važne teorije estetike, književnosti i filozofije; možemo gledati predavanja Heideggera, Lacana i Žižeka, a postoje i brojne intelektualne internetske stranice s pouzdanim informacijama. Jedini je problem: što zapravo znači digitalna pismenost?

Ne smijemo se izgubiti u olakim moralnim prosudbama o digitalnom svijetu, već ljude trebamo poučiti kako da mu pristupaju svrhovito i odgovorno. Pitanje mora glasiti: kako ljudima pomoći da proširuju svoje znanje, umjesto da gube vrijeme na kojekakve besmislice? Kako im usaditi sposobnost razlučivanja? Pitanje javnog obrazovanja premjestilo se na drugo područje.

Sredinom devedesvatko tko se zbog kratkovidnog vlastitog interesa ili cinizma zauzima za fragmentaciju Europe doživjet će neugodno buđenjeu Gradovima slavili europske urbane prostore kao mjesta duboko humane komunikacije. U romanu Dius, međutim, vaši protagonisti smisao pronalaze daleko od grada, u osami i tišini. Što vas je dovelo do tog pomaka?

Kreativna napetost između grada i sela oduvijek je bila jedna od tema mojega rada, premda ta djela, nažalost, nisu dostupna na vašem jeziku. Oduvijek me osobito fasciniralo ono što bismo mogli nazvati "predgrađem": prostor u kojem se susreću grad i selo, u kojem nastaju neodređene prijelazne zone i provincijalni način razmišljanja dolazi u sukob s urbanim.

S druge strane, Dius ima i ekološku nit: što se dogodilo sa selom? U kojoj je mjeri ono doista uništeno tijekom mojega života? U pola stoljeća uništeno je iznimno mnogo, bioraznolikost se smanjila, a bezbrojna prirodna područja opustošena su. Anton i Dius tuguju i zbog nestanka ljepote sela i prirode u maloj, prenapučenoj zemlji u kojoj je priroda izložena golemu pritisku, a u slikama pejzažista poput Ruysdaela i Constablea vide i propadanje nekoć veličanstvene ljepote europske prirode.

Kad smo posljednji put razgovarali, izrazili ste zabrinutost zbog jačanja flamanskog nacionalizma i mogućih posljedica za belgijsku državu. Belgija je u međuvremenu po prvi put dobila premijera iz flamanskog nacionalističkog pokreta. U kojem se smjeru, po vašem mišljenju, Belgija kreće i kako gledate na viziju države koju zagovara Bart De Wever?

Belgija je, povijesno gledano, kompleksna zemlja koju su osnovale druge nacije – Francuska i Njemačka; mi stoga utjelovljujemo svojevrsnu široku granicu između latinskoga i germanskoga svijeta. To stvara napetosti, ali i otvara mogućnosti.

Umorio sam se od bavljenja sitnim razmiricama i radije bih se usredotočio na mogućnosti koje takva zemlja pruža: Belgija je složena, mala zemlja koja je, unatoč svim svojim specifičnim strukturnim problemima, uspjela ostati demokratska dva stoljeća. Vjerujem da u tom smislu može poslužiti i kao primjer za današnju kulturnu složenost europskoga prostora.

Dosljedno se protivite "identitetskom određenju pisanja" i zauzimate za zajednički europski intelektualni prostor. Kako iz te perspektive gledate na sve izraženije napetosti između regionalnih identiteta i europskog zajedništva? Kakva sudbina, po vama, čeka taj zajednički intelektualni prostor?

Budućnost Europe ovisi o našoj vjeri u taj projekt. Geopolitika je također i pitanje samoispunjavajućeg proročanstva. Ako svi nastavimo skeptično gunđati o svemu što ne valja, onda će doista sve krenuti po zlu. Europski projekt ovisi o našoj energiji i našoj predanosti; svatko tko ga nastoji uništiti i tko se zbog kratkovidnog vlastitog interesa ili cinizma zauzima za fragmentaciju Europe doživjet će neugodno buđenje u svijetu u kojem će nam druge sile u usponu diktirati kako ćemo živjeti. U konačnici, na svakome je od nas da damo svoj pojedinačni doprinos uspjehu europskog projekta.

Simboličko nasilje elita na vrhu društvene ljestvice često se pretvara u brutalno nasilje na njezinu dnu; kako u tom kontekstu vidite izglede za socijalni mir u Europi, s obzirom na to da su tradicionalni sustavi solidarnosti i civilno društvo ozbiljno uzdrmani?

Ekstremni neoliberalizam koji se razvio tijekom posljednjih desetljeća nosi veliku opasnost od novog vala protudemokratskih osjećaja: ljudi više ne vjeruju politici i optužuju "elite" da ih obmanjuju. No ne smijemo pogriješiti u prepoznavanju neprijatelja. Kapitalističke elite sjede u pretjerano skupim restoranima na nogometnim stadionima i hvale se kupnjom trećeg Maseratija: to su stvarne elite – upravo oni ljudi kojima se mase dive.

Pisci, umjetnici i intelektualci ljudi su koji tragaju za smislom. Novac koji imaju troše na knjige kako bi bolje razumjeli svijet. Nasilje simboličke moći stoga ponajprije provode oni koji ljude uvjeravaju da su karijerizam, težnja za novcem i slijepa ambicija najvažnije vrijednosti u životu. Razotkriti ih zadaća je u kojoj svaki običan građanin može pronaći zajednički jezik s drugima, kako bismo si međusobno pomogli jasnije promišljati o tome što nas pokreće i određuje.

Upozoravate da politička komunikacija sve češće služi podizanju društvenog adrenalina. Što se po vašem mišljenju dogodilo s političkim govorom?

Dva su trenda koja bi nas trebala zabrinuti: sve grublji javni govor među građanima te gubitak dostojanstva i međusobnog poštovanja u dijelu političke klase. Osobito su prozivanje i vrijeđanje kojima pribjegavaju desni populisti velika prijetnja tolerantnom društvu.

Posljedica toga je i zloupotreba demokratskog prava na govor kroz javno sramoćenje i optuživanje. Populisti neprestano napadaju intelektualce prikazujući ih kao elitu koja svisoka gleda na "obične ljude". Sve je to namjerno raspirivanje mržnje. Kao što sam već spomenuo, moramo razmisliti o tome kako ljude ponovno naučiti da se jedni prema drugima odnose s poštovanjem. A to je zaseban politički i pedagoški projekt.

Kao protuotrov cinizmu zagovarate određenu naivnost. Kako pojedinac može očuvati bezazlenost u svijetu zasićenom informacijama i krizama?

Točno, doista sam bio upotrijebio riječ "naivnost" u kontekstu protuotrova cinizmu, no riječ je o složenom pojmu – o neopterećenosti predrasudama i otvorenosti, o onome što Hölderlin misli kada kaže: "Izađi na otvoreno, prijatelju!" Otvorite um, prestanite razmišljati o lukavstvima, strategiji i nadmetanju i usredotočite se na ono što je doista važno.

U ovom trenutku to znači zapitati se kako naše krajnje nerazumne političare, ekonomiste i poslovne ljude, koji misle samo na profit, uvjeriti u krajnju hitnost klimatske krize i dublje značenje migracija. Svaki oblik društvenog angažmana pretpostavlja da ostavite po strani skepticizam i iskreno se zapitate što je važno za kvalitetu života društva i pojedinca.

Budući da ljudsku prirodu promatrate kao tragično dvosmislenu, obilježenu istodobnom težnjom prema dobru i porivom za razaranjem, za kraj ću vas pitati gdje u tom rascjepu vidite nadu za budućnost čovječanstva?

Velik dio svoje intelektualne energije posvetio sam naizgled neiscrpnom značenju Sofoklove Antigone. U njezinu je središtu upravo tragična dvosmislenost: što god poduzeli, u tome uvijek ima nečega pozitivnog ili negativnog, kao što vidimo i iz rana i boli koje u romanu proživljavaju Dius i Anton.

Nisam političar, ali mogu se samo nadati da književnost i velika umjetnost mogu pridonijeti osvješćivanju naše ambivalentnosti. Priča poput Diusa na mnogo načina pokazuje kako nas život može suočiti s nepredvidivim izazovima i da im moramo naučiti izravno pogledati u oči. Istodobno, naše sudbine imaju društvenu važnost, jedno šire značenje. U tome je sadržana i nada da nas sposobnost prepoznavanja duboke, uzvišene ljepote može učiniti boljim građanima.