Kao netko tko za sebe misli da je izrazito zahtjevna čitateljica, zapravo sam iznenađena koliko često nailazim na divne, zanimljive, obogaćujuće knjige; hrvatski nakladnici doista rade sjajan posao s prijevodnom literaturom, a domaća proza kao da je uletjela u centrifugu kreativnosti iz koje neprestano ispadaju novi romani različitih poetika, u što se svake godine iznova osvjedočujemo kroz tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman.

Od književnosti, kao i svi, prvenstveno tražim dobru priču. E sad, što je za mene definicija dobre priče? Pa, rekla bih da dobra priča u smislu dobre literature podrazumijeva nekoliko stvari istodobno. Prije svega, mora misliti – promišljati povijest, politiku, identitete, jezike, moralne dileme… Povijest nije niz događaja nego nešto što se događa pojedincu; volim knjige koje u sagledavanju društvenih procesa ne ostaju na razini ideje.

Dobra literatura za mene mora, zatim, imati i formalnu ambiciju, cijenim autore koji pomiču granice pripovijedanja, koji imaju prepoznatljiv jezik i vlastitu poetiku, ritam rečenice, strukturu, registre jezika; distinktivan pripovjedački glas. Zatim, moralna kompleksnost, još jedna važna kategorija koja se tiče pitanja odgovornosti, zla, propagande, povijesne krivnje, psihologije nasilja; zanima me kako ljudi opravdavaju vlastite postupke i gdje se lome njihove moralne granice.

I konačno, od književnosti tražim nešto što je možda najteže definirati: onaj gotovo dječji užitak čitanja – da me ponese, iznenadi, intelektualno izazove i estetski očara, da me obogati, pruži mi osjećaj da sam nakon čitanja postala malo veća osoba nego prije njega. Ovih pet knjiga zajedničko ima upravo to: svaka od njih širi granice razumijevanja čovjeka i svijeta – estetski, intelektualno i emocionalno – ostavljajući čitatelja nakon posljednje stranice drukčijim nego što je bio prije prve.

Djeca ponoći Salman Ruhdie, preveo Marin Popović (Petrine knjige)

To da su Petrine knjige nedavno objavile ovaj grandiozni roman doživljavam kao kulturnu intervenciju, ne samo jer je riječ o apsolutnom književnom remek djelu, nego zato što su, prvo, Djeca ponoći, knjiga koja u mojoj osobnoj čitateljskoj povijesti drži jedan kut kuće u kojoj stanuje moj svjetonazorski identitet i literarni senzibilitet (još jedan u istom književnom registru drži Márquezovih Sto godina samoće), i drugo, jer je riječ o prvom uopće hrvatskom prijevodu epske sage koja je od Rushdieja napravila svjetsku književnu zvijezdu i prije nego su ga Sotonski stihovi doslovno pretvorili u najtraženijeg pisca današnjice.

Kapitalni roman napisan 1981. svojevremeno je pomeo konkurenciju za nagradu Booker (a potom i za "Bookera nad Bookerima", što je titula koju je odnio dvaput), kao grandiozni pokušaj da se jedna nacija, sa svim svojim kontradikcijama, strpa između korica knjige.

Sve počinje, kako to već kod Rushdieja biva, jednim mitskim trenutkom u kojem se Saleem Sinai, Rushdiejev nimalo pouzdani pripovjedač golemog nosa (koji je, usput, "geografska karta Indije"), rađa točno u ponoć, 15. kolovoza 1947., u sekundi kada Indija proglašava neovisnost od britanske krune. Ta "okultna samovolja kazaljki sata" veže njegovu sudbinu uz sudbinu domovine: on je Indija i Indija je on. No, Saleem nije sam – on je tek jedan od 1001 djeteta rođenog u tom prvom satu, djece obdarene telepatijom, moći letenja ili, u slučaju Saleemova mračnog dvojnika Shive, koljenima koja donose uništenje.

Silno sam uzbuđeno dočekala da napokon izađe iz tiska i, iako je prijevod Marina Popovića puno prizemljeniji od ludističkog čuda srpskog prijevoda beogradskog BIGZ-a iz 1989. koji sam prethodno, još tih davnih dana čitala i još uvijek posjedujem, ipak je i dalje sve tu: sav taj raskošan trijumf magijskog realizma i historiografske metafikcije u kojem se fantastični elementi prirodno isprepleću s hiperrealističnim prikazima indijske svakodnevice, pa Rushdiejev specifičan književni idiolekt u kojemu se ritmovi i misaoni obrasci indijskih jezika neprimjetno stapaju s "hengleskim" i višejezičnim uličnim slengom Bombaya, tako da njegova proza gotovo da postaje taktilna i mirisna, pa njegov čaroban, nadrealan glavni protagonist sa svojim bučnim, često asocijativnim, nelinearnim pripovijedanjem koje pršti ludizmom, koji pripovijeda svoju životnu priču dok mu se tijelo, pod teretom povijesti i osobnih poraza, doslovno raspada… Ukratko, prava poslastica od knjige.

Prevara Zadie Smith, prevela Marina Horkić (V.B.Z.)

Još jedna knjiga čiji sam hrvatski prijevod jedva dočekala, ili, da budem sasvim iskrena, nisam baš doslovno uspjela dočekati, pa sam prvo pročitala engleski izvornik; toliko imam povjerenja u književnost Zadie Smith. Njezin prvi iskorak u žanr povijesne fikcije, Prevara (2023.) formalno radnju smješta u viktorijansko doba ali zapravo je duboko ukorijenjen u teme koje ova autorica istražuje od samih početaka: identitet, klasne rascjepe i neizbrisive sjene kolonijalne prošlosti.

U središtu je stvarni povijesni slučaj Tichborne, suđenje koje je u 19. stoljeću podijelilo Englesku oko pitanja je li pretendent na golemo nasljedstvo doista izgubljeni barunet ili obični mesar iz Wappinga. Ta potraga za istinom autorici služi kao temelj za širu analizu društvenog populizma i psihologije mase koja u očiglednoj laži traži spas od nepravednog sustava.

Strukturirajući radnju kroz dinamičnu izmjenu pisama, novinskih isječaka i autentičnih sudskih transkripata, Smith provodi ne samo autopsiju "lažnih vijesti" prije nego što je taj termin uopće postojao, baveći se pritom i etikom pripovijedanja – tko ima pravo pričati tuđe priče i je li svaka fikcija, u svojoj srži, zapravo jedna vrsta "prevare"? – već i svojevrsnu estetsku autopsiju, koristeći povijesni kontekst kako bi prokazala koliko je književnost (kako ona viktorijanska, tako i svaka druga) podložna manipulaciji, taštini i bijegu od neugodnih istina.

Čitavu tu sofisticiranu literarnu igru zrcala u kojoj se britka suvremena misao susreće s raskošnom estetikom viktorijanske proze Smith gradi kroz lik Elize Touchet, škotske domaćice i rođakinje nekoć slavnog romanopisca Williama Harrisona Ainswortha, vrhunske promatračice, skeptične intelektualke – žene koja iz sjene majstorski pitko dešifrira slojeve društvene i književne hipokrizije. Uživat ćete.

Kao na filmu Daniel Kehlmann, prevela Latica Bilopavlović Vuković (Fraktura)

Prva stranica – ne, zapravo, već prva rečenica – ovog romana lansirala me u orbitu čitateljskog raja. Zašto sam u ovom autu?, pita se pripovjedač prvog poglavlja nove Kehlmannove knjige: jednostavno opažanje dezorijentiranog starca genijalna je metafora i maestralno postavljen temelj za sve ono što će uslijediti: istraživanje moralnih dilema, odgovornosti i gubitka identiteta u zagrljaju zla.

Autor koji nas je osvojio Mjerenjem svijeta (2005.) i oduševio Tyllom (2017.), da spomenem samo neke iz palete njegovih naslova, u svojoj posljednjoj knjizi Kao na filmu (2023.) koristi povijesnu fikciju – romansiranu biografiju G. W. Pabsta, jednog od najvećih redatelja u povijesti kinematograije (čovjeka koji je "otkrio" Gretu Garbo i Louise Brooks) – kako bi istražio vječnu dilemu: može li umjetnost ostati nevina u zagrljaju zla? Knjigu su New York Times, BBC, The Guardian i Le Monde uvrstili u svoje popise najboljih knjiga godine, a roman je ušao i u uži izbor za prestižnu nagradu Međunarodni Booker 2026.

Pabsta upoznajemo u trenucima kada se njegova holivudska karijera urušava, a on se, spletom nesretnih okolnosti i vlastite neodlučnosti, vraća u nacističku Njemačku. Povijesna figura Kehlmannu služi kao lakmus papir za duboku studiju o korupciji ljudskog duha pod pritiskom ambicije, a ona metafora pasivnosti i "nošenosti strujom" signalizirana prvom rečenicom definira sažetak moralne paralize koja prožima likove u romanu i postavlja temelj za njegovu ključnu tezu: u trenutku kada prestanemo pitati "zašto" i dopustimo da nas "auto" (povijest, režim, ambicija) vozi bez našeg pristanka, postajemo suučesnici u moralnom promašaju koji sasvim sigurno ne vodi ni u što dobro.

Što se Pabsta tiče, njegov se moralni pad odvija kroz tri ključna čina – "Vani", "Unutra" i "Poslije" – koji prate razdoblje od kasnih 1920-ih, preko Drugog svjetskog rata, do poslijeratnog zaborava. Njegov temeljni grijeh nije ideološki fanatizam, antisemitizam ili svjesna želja da nanese zlo drugima, već iluzija apolitičnosti: on sebe uvjerava da je politika prolazna, a umjetnost "ono što ostaje". E pa Kehlmann razotkriva jezovitu cijenu te "čiste umjetnosti".

I sve to radi kroz britke dijaloge, pune ironije, i vizualno dojmljive scene koje književno oponašaju filmske tehnike, poput naglih promjena perspektive i subjektivne kamere, kojima čitatelja uvlači u klaustrofobični svijet nacističke Njemačke – kroz motiv "igre svjetla" (Lichtspiel, što je i naslov romana u njemačkog izvorniku), gradi intelektualno izazovan narativ u kojem su lica likova i njihovi unutarnji monolozi tretirani poput filmskih groplanova. Ne mogu reći da je ova knjiga iznenađenje, jer ništa manje od Kehlmanna nisam ni očekivala, ali remek-djelo sasvim sigurno jest.

Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga Omar El Akkad, preveli Srđan i Hana Dvornik (Hena com)

Sjajan naslov, divna, kirurški precizna dijagnoza moralne patologije današnjice! Proizašla iz autorovog viralnog tvita tijekom rata u Gazi 2023. godine, koji predviđa budućnost u kojoj će protivljenje nepravdi postati općeprihvaćeno tek kada to postane potpuno sigurno i lišeno osobnog rizika, ova je knjiga duboko uznemirujuća kritika etičkog krajolika našeg vremena, zasluženo nagrađena prestižnim priznanjem National Book Award.

Tu specifičnu moralnu boljku autor definira kao "vrlinu s odmakom", kritizirajući sustav koji slavi povijesne borce za slobodu tek stoljećima kasnije, dok u sadašnjosti te iste borbe redovito proglašava barbarskim ili terorističkim činovima.

El Akkad knjigu gradi na temeljima vlastitog životnog puta – od djetinjstva u Egiptu i Kataru do novinarske karijere i obiteljskog života na Zapadu – opisujući proces bolnog razočaranja u ideale liberalizma. Razotkriva duboki jaz između proklamiranih zapadnih vrijednosti o slobodi i "krvave stvarnosti" imperijalne moći koja te iste vrijednosti selektivno primjenjuje. Kroz prizmu događaja koji su uslijedili nakon napada Hamasa 7. listopada 2023., ali i širih povijesnih nepravdi, autor istražuje kako se mehanizmi moći koriste za očuvanje statusa quo, često na račun onih koji su u zapadnom poretku svedeni na položaj "ne-ljudi", te postavlja pitanje o tome čije je nepostojanje nužno da bi se održala slika o civiliziranom svijetu.

Posebno se bavi analizom jezika kao alata dehumanizacije, gdje objašnjava kako moćni koriste lingvističke malverzacije da bi sanirali nasilje; jezik koji je, tvrdi, primarno namijenjen umirivanju savjesti "liberalnog centra" koji želi vjerovati u vlastitu pravednost dok istovremeno ne želi ugroziti udobnost koju mu pruža postojeći poredak moći. Sve kulminira tezom o događanju povijesnog "prekida" – trenutka u kojem milijuni ljudi gube povjerenje u moralni autoritet zapadnog poretka.

Sam autor svoj rad definira prvenstveno kao čin svjedočenja, upozoravajući kako prava opasnost ne leži samo u izravnom nasilju, već u moralnom kolapsu onih koji se odlučuju na šutnju radi vlastite udobnosti. Spojem britke novinarske preciznosti i gnjevne, gotovo proročanske proze, El Akkad, i sam bivši novinar, upućuje svijetu poziv na buđenje i odbijanje sudjelovanja u mašineriji koja zahtijeva da prestanemo vjerovati u ljudskost određenih skupina ljudi kako bismo očuvali postojeće strukture moći. Elokventan krik protiv ravnodušnosti našeg doba, koji će vas ostaviti s mješavinom dubokog razočaranja, opravdanog gnjeva i mučnine, i upravo zato silno potrebna knjiga.

Kutijica od školjki, Nada Gašić (Sandorf)

Nadu Gašić – autoricu, ne pravu Nadu Gašić, to je došlo tek kasnije – upoznala sam 2007. godine, kad je u Algoritmu izašao njezin roman Mirna ulica, drvored, prozni prvijenac ove dugogodišnje prevoditeljice, urednice i lektorice, sjajan književni hibrid koji kriminalistički zaplet pretvara u slojevitu društvenu kroniku tranzicijskog Zagreba. Nešto godina kasnije, prepoznat ću i o kojoj je zagrebačkoj ulici riječ.

Uslijedili su Voda, paučina (2010.) i Devet života gospođe Adele (2020.), pa zbirka priča Posljednje što su vidjele (2022.), koja me ponovo uvjerila da Nadi Gašić divno leži kombinirana tehnika literarne anatomije (a ovdje se to iskakanje događa na granici psihološke i spekulativne proze). Dugo sam čekala na Četiri plamena, led (2024.), knjigu koju je još Algoritam trebao objaviti da nije propao, još jedan žanrovski hibrid koji spaja povijesnu fikciju, fantastiku i društvenu kroniku.

A onda je stigla Kutijica od školjki (2026.), raskošna autofikcionalna priča s elementima memoarske proze; ne biografija u klasičnom smislu nego memorijski roman u kojem se priča razvija asocijativno, slijedeći logiku sjećanja, prožeta dubokom melankolijom i sviješću o prolaznosti. Neupitno njezina najbolja knjiga do sad.

U središtu se nalazi djevojčica Tamala – autoričin književni alter ego – koja iz perspektive odrasle pripovjedačice rekonstruira ljeto 1961. godine, ali i cijelo svoje djetinjstvo u Zagrebu. Okidač za povratak u prošlost je stara kutijica od školjki, trogirski suvenir, koji postaje svojevrsna "kutija sjećanja": svaki predmet, miris ili detalj iz nje otvara novu epizodu iz prošlosti.

Roman se potom širi u mozaik prizora: život u vojnoj stambenoj zgradi na Savskoj cesti, tramvaji, susjedi, škola, radio-drama, prve ljubomore, obiteljski rituali, ljetovanja u Trogiru, odnos sa starijom sestrom Nevom, majkom i ocem, ali i portreti brojnih sporednih likova koji grade društveni mikrokozmos Zagreba ranih šezdesetih. Pritom autoricu manje zanima "što će se dogoditi", a mnogo više kako nastaje pamćenje i na koji način sitnice određuju identitet.

Kutijica od školjki ujedno je i svojevrsni ključ za čitanje cjelokupnog opusa Nade Gašić: u završnim, izrazito metatekstualnim poglavljima autorica izlazi iz okvira fikcije i otkriva kako su nastajali njezini romani i priče, gdje završava autobiografsko iskustvo a počinje književna imaginacija, te zašto se pojedini likovi, prostori i motivi neprestano vraćaju iz knjige u knjigu, eksplicitno potvrđujući da one nisu zasebne, samodostatne cjeline, nego dijelovi jedinstvenog književnog univerzuma, međusobno povezanog mrežom ponavljajućih mjesta, obiteljskih priča i sjećanja. Prava je šteta što autorica eksplicitno zabranjuje uvrštavanje ove knjige u književne natječaje; sigurna sam da bi odnijela poneku važnu nagradu.