ROMANTIČARSKA BIOGRAFIJA

Što je Liszt napisao o Chopinu?

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 30.12.2011 17:27
  • Objavljeno 30.12.2011 u 15:05
Frederic_Chopin

Frederic_Chopin

Izvor: Creative Commons / Autor: wikipedia.org

U ionako ne pretjerano aktivnoj i ne pretjerano bogatoj izdavačkoj aktivnosti posvećenoj relevantnoj glazbenoj literaturi, pojava knjige Franza Liszta o Frédéricu Chopinu (Mala Zvona, prijevod: Sanja Lovrenčić) može se pozdraviti iz niza razloga. Može se tako istaknuti kako se radi o prvom hrvatskom prijevodu biografije izdane 1851., dvije godine nakon Chopinove smrti te kako se njome veoma umjesno obilježava 200. godišnjica rođenja Franza Liszta, važna obljetnica koja se na domaćem terenu ionako teško mogla i zamijetiti
mala zvona

mala zvona

Izvor: Promo fotografije / Autor: mala zvona

Naslov je predstavljen kao nekonvencionalna romantičarska biografija, no Lisztovo pisanje o Chopinu moglo bi se prije osloviti kao dragocjeni literarni dokument romantične epohe. Naime, i Lisztov i Chopinov opus, iako bitno različiti u pristupu glazbi i egzekuciji, predstavljaju same okosnice romantične pijanističke literature bez kojih bi bilo nemoguće promatrati evoluciju zapadne glazbe.

Biografska činjenica da su u isto vrijeme boravili u Parizu, kretali se u istim salonima i društvima, ne daje autoru samo privilegiranu poziciju za pisanje biografije o jednako slavnom kompozitoru suvremeniku, već rezultira, u samoj knjizi, jednom zanimljivom isprepletenošću poetika. Liszt tako, pišući o Chopinu, progovara i o sebi, o vlastitim nagnućima i o osobnoj vizuri glazbe. A niz očitih razilaženja u umjetničkim prosedeima dvaju kompozitora nisu tu nikakva prepreka, već zapravo pretekst jednog dirljivog hommagea, koji je zadržao dobar dio 19-stoljetne patine.

Lisztovo pisanje o Chopinu jasno odaje manire svoje epohe. Ono je razbarušeno, razgranato i ispunjeno svim tipovima digresija. Unutar dugih rečenica skoro proustovskih dimenzija i gustog, mjestimice i ne toliko prohodnog tkiva, smjenjuju se, bez prividnog poretka, opaske o karakteru Chopinove glazbe, romansirane biografske pojedinosti, umetnute reference na književnost i umjetnost toga doba, bilješke o misiji romantičarske umjetnosti… No taj prividni manjak discipline u ustroju teksta zapravo više razotkriva no skriva, prije svega ondašnji ideal umjetnika, umjetnika tipično romantičarske senzibilnosti koja u sebi nosi sintetska i sinkretska iskustva svijeta te visoku dozu zanosa i ushita. Chopin je predstavljen kao istinski nacionalni poljski pjesnik, koji je djelovao pod mantrom 'génie oblige'. No atribut 'nacionalnog' u okviru romantizma nije nosio današnje, skučene konotacije pojma. Pišući primjerice o Chopinovim polonezama i mazurkama, Liszt kreće u slobodnu evokaciju plesnih obreda stare poljske aristokracije, a pompoznost poloneza nalazi kontrast u delikatnim mazurkama, tzv. 'ženskoj formi'. Kao kvintesenciju Chopinove umjetnosti Liszt uzima poljsku riječ 'žal', za čiju široku sugestivnost ne uspijeva naći odgovarajući termin u francuskom jeziku, na kojem i piše biografiju.

U strogo muzikološkom smislu, Lisztu se može zamjeriti to da se nominalno bavi tek dijelom Chopinova opusa. Istina, polonezama i mazurkama je posvetio zasebna poglavlja, dok je ostale skladbe, sonate, klavirske koncerte, scherza, preludije, etide tek okrznuo. Iako je Chopin bio predani romantičar, koji je vjerovao kako se kreativni zanos ne smije sputavati isluženim formama, Liszt ga ipak pravilno smješta u povijesni niz. Tako je, kao 'aristokrat duha', Chopin bio duboko privržen Mozartu i uzoritom klasičnom stilu, više no 'atletskoj strukturi' Beethovenovih kompozicija. Jednako su dragocjene i Lisztove opaske o Chopinovom sviranju, o 'uzdrhtalosti', 'valovitom kretanju melodije', 'gipkoj mjeri' te o 'tempu koji se skriva i prekida'. No očekivati od romansirane biografije objavljene dvije godine nakon smrti slavnog kompozitora faktografsko svođenje računa značilo bi zapravo iznevjeriti Lisztovu gestu.

Bilo da spominje Chopinov ljubavni odnos sa spisateljicom George Sand ili atmosferu pariških salona (Chopin je odbijao svirati igdje drugdje osim u intimnim salonima, za razliku od Liszta, koji je utemeljio moderni pijanistički recital s velikom publikom), Lisztovo pisanje ne prepričava, već uvijek i prije svega evocira. Stoga slike iz ondašnjih salona, u kojima su se okupljali pjesnik Heinrich Heine, skladatelj Giacomo Meyerbeer i slikar Eugène Delacroix, ili visoko romansirana priča o Chopinovoj smrti, nisu tek slobodno prenesene anegdote, već nose simboličku vrijednost. Zapravo, što se Lisztovom pisanju više izmiče jedan ograničeni okvir suvremenih očekivanja o biografiji, ono bogatije generira široko polje sugestija i asocijacija. A u tom su pogledu oba skladatelja ostala duboko privržena zanesenom i tankoćutnom poslanju romantičarske poetike.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi