intervju

Snješka Knežević o zagrebačkim 'kolibama i daščarama', obnovi nakon potresa i problemu Gornjeg grada: Tamo su svi javni sadržaji, od muzeja do političkih ustanova, u pogrešnim zgradama

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 06.07.2020 15:40
  • Objavljeno 03.07.2020 u 10:11
Snješka Knežević

Snješka Knežević

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U povodu najnovije knjige povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević 'Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice' u izdanju ugledne izdavačke kuće ArTresor razgovarali smo s autoricom te monumentalne i vizualno dojmljive monografije od 550 stranica, u kojoj iz urbanističke i arhitektonske te kulturnopovijesne perspektive, na utemeljen, ali pitak i zanimljiv način, prikazuje zagrebačke povijesne javne prostore

Knjiga je podijeljena na tri dijela – Kaptol, Grič i Donji grad, počinje prikazom najstarijeg zagrebačkog trga – Markova trga, nastavlja se pričama o drugim gornjogradskim trgovima i ulicama, prelazi na Kaptol i njegove specifičnosti, a završava poglavljem o Donjem gradu i njegovim brojnim parkovima, kao Zelenoj potkovi i drugim trgovima. Također je i raskošno ilustrirana povijesnim fotografijama, koje oživljuju duh prošlih vremena, ali ima i recentnih slika. Čita se s užitkom, a u svjetlu zbivanja oko potresa, koji je pogodio Zagreb 22. ožujka, te rasprava o obnovi oštećenih zgrada, ova knjiga dolazi u pravome trenutku.

Snješka Knežević autorica je nekoliko knjiga i stotinjak stručnih, znanstvenih i publicističkih članaka, i izuzetno je cijenjena u stručnim krugovima. Slovi za jedan od najvažnijih autoriteta na području arhitektonske i urbanističke baštine, a za monografiju 'Zagrebačka Zelena potkova' dobila je 1996. godine Nagradu grada Zagreba. Dobila je i nagradu 'Radovan Ivančević' Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za životno djelo 2016. Bila je i aktivistica te je surađivala s civilnim udrugama, a svojim oštrim i beskompromisnim perom često je kritizirala devastacije urbanih i javnih prostora Zagreba.

Što vas je potaknulo na pisanje ovakve monumentalne knjige?

Već sam ranije objavila nešto studija o nekim trgovima, a onda me Biserka Salata, pokretačica i urednica časopisa 'Zagreb moj grad', zamolila da sudjelujem u rubrici 'Prošlost grada'. Prihvatila sam ponudu s time da sustavno prikazujem javne prostore, koji su legitimacija svakog grada i njegove povijesti. Sve što je važno i sve što se zbivalo izražava se arhitekturom, urbanističkim uređenjem, dizajnom itd. upravo u javnim prostorima. Dakle, Biserka Salata me je potaknula na pisanje, a onda se javila ideja da članke objavim u knjizi. Nisam još bila završila serijal u časopisu 'Zagreb moj grad' i nastavila sam pisati nove članke, a stare preuređivati, odnosno ujednačavati. Razgovarala sam s nekoliko izdavača i na kraju je Franjo Kiš, vlasnik ArTrezora, prihvatio objaviti knjigu.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Po kojim kriterijima ste odabirali javne prostore koje ste prikazali u knjizi?

To su oni javni prostori koji su nastali temeljem dviju regulatornih osnova (današnjim rječnikom, generalnih urbanističkih planova) iz 1865. i 1887. Oni se nalaze u povijesnom središtu Zagreba, koje je nastalo u doba modernizacije, čiju gornju granicu protežem do 1914. To je područje od Draškovićeve do Kačićeve, odnosno Zapadnog kolodvora, danas Trga Franje Tuđmana. Osnova iz 1865. donosi plan Donjega grada, novog gradskog središta, i njegovog povezivanja sa starim urbanim jezgrama, Gradecom i Kaptolom, u prvom redu prometnog, a predviđa i ujednačenje urbanog standarda za ujedinjeni grad. U drugoj osnovi javlja se kao novost parkovni okvir užega središta Donjega grada, tzv. Lenucijeva ili Zelena potkova, ali predviđa i velik broj novih trgova i parkova. Taj plan predviđa veći obuhvat grada, proširuje i sam Donji grad, ali on ostaje do kraja epohe u granicama koje sam malo prije navela. U ovoj knjizi je dominantna tema povijest, geneza i transformacija javnih prostora. Nema kritike. Sve svoje kritike, povezane s recentnim odnosom prema baštini i spomenicima objavila sam u prethodnoj knjizi 'Zagreb u škarama'.

Knjiga ima 550 stranica, raskošno je opremljena brojnim fotografijama, te sadrži gomilu podataka i vaših opservacija. Koliko dugo ste radili na knjizi? Je li prikupljanje materijala bio veliki problem?

Ne, to nije bio problem. Četrdeset godina se bavim tom epohom i njezinim baštinom, prikupljala sam i sistematizirala arhivsku građu, slikovnu dokumentaciju, pregledavala novine, časopise i literaturu, sve što su objavili prethodnici, a i ono što se objavljuje sada. Iz tako sabrane dokumentacije trebala sam izabrati ono što mi je trebalo za određene teme. Što se tiče povijesnih fotografija, moramo biti sretni s onim što postoji. Često ne nalazite ono što vam se čini važnim. Primjerice, cijeli Donji grad, koji se intenzivno razvija nakon potresa 1880., bio je idućih dvadesetak godina u skelama, ali to na fotografijama ne postoji. Zagrebački fotografi u to vrijeme snimaju tzv. znamenitosti, kao park na Zrinjevcu, Umjetnički paviljon, palaču HAZU, dakle, važne javne zgrade i uređene prostore. Ima vrlo malo fotografija na kojima vidite procese transformacije i rasta grada. Neizmjerno sam zahvalna Muzeju grada Zagreba, Državnom arhivu u Zagrebu, Hrvatskom državnom arhivu, Gradskoj biblioteci i njezinoj zbirci Zagrebiensia, koji su bili uvijek kooperativni i ljubazni.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Knjigu započinjete analizom Markovog trga, najstarijeg zagrebačkog trga, koji je ostao do danas, kako pišete, mjestom iskazivanja pozitivnih i negativnih emocija - slavlja, ali i prosvjeda. Objasnite nam važnost Markovog trga kao društvene pozornice najvažnijih političkih događaja?

Na Markovom trgu koncentrirane su institucije vlasti, državne i gradske, tu bili su Vlada, Sabor, Županija, tu je bila gradska vijećnica, koja se kasnije preselila u Trnje, ali tu još uvijek zasjeda Gradska skupština. Stoljećima je na trgu bilo sajmište, koje se odlukom iz 1641. seli na Harmicu, današnji Trg bana Jelačića. Nekad je tu bio stup srama, kip Djevice Marije od koje je počinjala Tijelovska procesija, u crkvi sv. Marka prisegu su davali banovi i gradonačelnici. Markov trg je povezan sa svim važnim povijesnim i političkim događajima, osobito u 19. stoljeću. Najtragičniji događaj zbio se 1845., kad se vojska upliće u stranačke sukobe i kada je život izgubilo 13 hrvatskih rodoljuba. Pogibija 'srpanjskih žrtava' izazvala je golemo ogorčenje, a njihov ispraćaj na Jurjevsko groblje pratila je povorka u kojoj je sudjelovao gotovo cijelo građanstvo. Osim svečanosti, kao primjerice prigodom prisege bana Jelačića, najčešće su tu odvijali različiti protesti. Sada, u novije doba, svi protestiraju na Markovom trgu, bez obzira jesu li iz Zagreba, Slavonije ili Dalmacije. U srednjem vijeku taj se trg nazivao forum i teatrum, objedinjavao je i društvene i političke i sakralne i trgovačke funkcije. Takvi su bili svi europski glavni trgovi, to je njihov smisao i važnost.

Dio u knjizi posvetili ste najmanjem zagrebačkom trgu, nekad Kipnom, a danas Ilirskom trgu, koji ste nazvali 'Srce ilirskog Zagreba'. Tu je u kući na broju 9 živio Matija Palain, koji je iznimno važan za povijest tog trga. Zašto?

'Srce ilirskog Zagreba', tako ga naziva Gjuro Szabo. Palain je bio upravitelj Pošte, živio je u kući gdje je danas plesna škola. Htio je na padinama ispod Popova tornja urediti šetalište prema uzoru na Južnu promenadu, danas Strossmayerovo šetalište, koja je uređena 1813. na osobnu inicijativu bana Ignáca Gyulaya, koji je zaslužan za izgradnju Banskih dvora. Osnovao je 'Društvo Sjeverna promenada', organizirao dobrotvornu kampanju, uspio prikupiti novac i svečano otvoriti šetalište 1841., zajedno sa svojom 'Palain-Halle', malom zgradom s kavanom i slastičarnicom. Palajnovka, kako su je smjesta nazvali, postala je vrlo popularno društveno okupljalište. U Palajnovki se nudio sladoled, koji je bio relativna novost u Zagrebu, na terasi na vidikovcu je svirala vojna glazba. Dragutin Hirc navodi kako su u Palajnovku dolazile 'Ilirke', a Gjuro Szabo da su se na broju 3 1830-ih sastajali Ilirci, da je tu rođen list 'Danica ilirska'. Malo dalje, na početku Jurjevske, na broju 5, kasnijem domu Mažuranićevih, bila je popularna gostionica Paradeisl ili 'Mali raj', u kojem su se održavali balovi i razne svečanosti. Ali to se s vremenom promijenilo i trg je utihnuo. Ali Palajnovka se održala, iako u drugom liku.

  • +9
  • +6

Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice, Snješka Knežević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Snješka Knežević

Stari Zagreb bio je poznat po svojim salonima u kojima se održavao društveni život višeg građanstva, a jedan od njih bio je i na Ilirskom trgu u domu Bele pl. Pečića. Kakvu su ulogu imali takvi saloni u društvenom životu Zagreba?

Na broju 4 bio je u prvoj polovici 20. stoljeća glasoviti zagrebački muzički salon Bele pl. Pečića, pijanista i libretista, i slavne primadone Maje Strozzi, majke Borisa Papandopula. Imali su prijatelje u cijelom svijetu, okupljali kulturnu i umjetničku elitu, u njihovom se salonu ćaskalo i diskutiralo, a najviše muziciralo. Jedan od najslavnijih gostiju bio je skladatelj Igor Stravinski, koji im je bio prijatelj.

Zašto je značajna Zlatna dvorana koja se nalazi u današnjem Hrvatskom institutu za povijest, dakle, u palači Vojkffy - Paravić u Opatičkoj 10, koja je nakon potresa u ožujku 2020. dobila žutu oznaku 'privremene neuporabljivosti', najviše zbog oštećenja dimnjaka?

To je bilo sjedište Odjela za bogoštovlje i nastave, koje je dao urediti tadašnji ministar kulture Izidor Kršnjavi. Htio je da kao zgrada državne institucije i ministarstvo ima naglašeno reprezentativan karakter, a opremu je povjerio najboljim hrvatskim slikarima, od Celestina Medovića i Vlahe Bukovca do Bele Čikoša Sesije. Odlikuje se raskošnim dekorom i historijskim slikarstvom, koje je Kršnjavi preferirao. Većina slika u Zlatnoj dvorani povezana je s hrvatskom poviješću, ali i antičkom i europskom klasičnom epohom. One su i danas u Zlatnoj dvorani, osim slike renesansnog i humanističkog Dubrovnika Vlahe Bukovca, koja je uklonjena jer je iritirala vlast. Zlatna dvorana danas služi za reprezentativne skupove i različite prijame.

Na nekoliko mjesta u knjizi spominjete i neostvarene projekte, koji se nikad nisu realizirali, primjerice, Meštrovićev projekt za Akademički trg i Kovačićev prijedlog za preuređenje Tomislavovog trga. O čemu je riječ?

Takvih projekata i ideja ima napretek, pa stalno govorim o imaginarnom muzeju zagrebačke urbane utopije. Oni se nisu realizirali najviše zbog financijskih, ali i ideoloških razloga. U radu koji je na javnom natječaju za uljepšanje Trga Franje Josipa I, današnjeg Trga kralja Tomislava, 1904. dobio prvu nagradu, Viktor Kovačić je predložio da se park optoči monumentalnim kamenim obrubom s vazama, žardinjerama i kandelabrima, a s tri strane da dobije isto tako monumetalna stubišta. No na platou između parka i zgrade Glavnog kolodvora predložio je idealizirani kip cara Franje Josipa I., zapravo apotezu Monarhije. To je bilo doba kad se snažno budi hrvatska nacionalna svijest, kad je svima, ne samo Hrvatima, dosta Habsburgovaca, pa je to možda bio jedan od razloga zašto taj Kovačićev projekt nije realiziran. Ali to ničim nije dokumentirano, to je samo moja pretpostavka. Kasnije, u atmosferi proslave 1000-te godišnjice hrvatskog kraljevstva, odlučeno je da se na tom istom mjestu postavi spomenik kralju Tomislavu. Spomenik je naručen od kipara Roberta Frangeša Mihanovića, koji se nije ograničio samo na spomenik, nego predložio preobrazbu cijelog perivojnog partera u kultni prostor – Forum Croatorum. U sredini bi bio monumentalni alegorijski lik Croatie, a duž staza poprsja znamenitih Hrvata. Ta ideja izazvala je velike kritike, a najveći kritičar je bio Gjuro Szabo, tada ravnatelj Konzervatorskog zavoda, koji je smatrao da je ideja zastarjela i neprihvatljiva. Pobunili su se i umjetnici zašto se jednom jedinom umjetniku povjerava preuređenje cijeloga trga. Pravi val ogorčenja izazvalo je rušenje južnog stubišta i nasipavanje dijela partera trga u ljeto 1940. Protesti su zaustavili gradnju, umjesto postamenta koji je projektirao arhitekt Bruno Bauer formiran je priprost humak i na njega je postavljeno postolje. Sam spomenik kralju Tomislavu postavljen je tek nakon Drugog svjetskog rata, 1947.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Pišete i o devastacijma javnih prostora, od rušenja Bakačeve kule preko 'čišćenje' Jurjevskog groblja do najnovijih slučajeva Varšavske i izgradnje Hoto centra na Cvjetnom trgu. Koje su posljedice tih devastacija?

Sva zagrebačka groblja bila su napuštena nakon što je otvoreno središnje groblje Mirogoj 1876. Bila su zapuštena, kao Rokovo i Jurjevsko groblje, koje je bilo groblje višeg gornjogradskog građanskog sloja, 'nobl', kako kaže Szabo. Oba groblja trebala su početkom 20. stoljeća biti preuređena u perivoje. Takav projekt za Jurjevsko groblje izradio je arhitekt Stjepan Podhorsky 1910. No groblje se još 1907. počelo radikalno 'čistiti' – uklanjaju se vredniji nadgrobni spomenici, ostali ruše i razbijaju, a zarasle površine iskrčuju do tla. Dio tih spomenika ugrađen je u podzid Vrazova šetališta koji je projektirao Hugo Erlich, zbog štednje. Neki su spomenici ostali uz crkvu, ali se loše održavaju. Još prije, 1906. izbio je skandal zbog rušenja zapadnog zida ispred katedrale s Bakačevom kulom i Metropolitanskom knjižnicom. Ban Khuen-Héderváry nije to dopustio, ali je rušenje odobrio ban Teodor Pejačević. Zašto je trebalo srušiti taj zapadni dio utvrđenja? Da bi se oslobodio pogled na novu katedralu Hermana Bolléa. To je izazvalo žestoke proteste – protestirali su Szabo, Viktor Kovačić, svi arheolozi, povjesničari umjetnosti… Zatim je 1908. raspisan natječaj za uređenje Kaptola, na kojem je prvu nagradu dobio Viktor Kovačić. No ni taj toliko hvaljen projekt nije realiziran. Postoji mnoštvo studija za taj trg, tako Bruno Bauer piše 1936. da ih je bilo čak sedamdeset. Smatralo se da je trg ogoljen i ružan, da treba nešto učiniti, ali nije učinjeno ništa. Kaptolski trg imao je u prošlosti veliku važnost, tu je bilo i sajmište, tu su se održavali razni religijski rituali i svečanosti. Do danas se održalo privremeno rješenje, na brzino realizirano u povodu posjeta pape Ivana Pavla II. 1994. Od 'starina' održao se Marijin stup, a glavni sadržaj je autobusno stajalište i apsurdni, sterilni, kvazi dekorativni 'otoci'. Bojim se da će status quo ostati.

Parkovi u sklopu Zelene potkove zadnjih godina se koriste kao scena raznih komercijalnih ugostiteljskih i turističkih priredbi, kao što je Zagrebački advent. Jesu li takva događanja, primjerice, postavljanje klizališta na Tomislavac, primjer najveće devastacije zagrebačkih parkova?

Svakako! U park, koji je bio zamišljen i projektiran kao najljepši dekorativni prizor u Zagrebu koji se otvara oku izlaskom iz kolodvora, postavlja se masivan tehnički uređaj, klizalište, koje zahtijeva veliku infrastrukturu. To je skandalozno. U Zagrebu postoji Srednjoškolsko igralište, koje je projektirano kao sportski park i tako se godinama koristio. Sada je zapušten i privatiziran s rubova kojekakvih etablismanima. Parkovni parter na Trgu kralja Tomislava trebalo bi obnoviti u izvornom obliku, a osim klupa tamo bi se mogli zamisliti suncobrani i nešto stolaca jer je taj park i zamišljen kao mjesto boravka, odmora i druženja u estetskoj sredini. Ista devastacija događa se na Zrinjevcu, gdje u svim godišnjim dobima vidimo kolibe i daščare, kako ih nazivam, u kojima se prodaje sve i svašta, od hrane do suvenira. A evo kolibe su se pojavile i nakon potresa. Svi koji tako zloupotrebljavaju urbanu baštinu imaju velike koristi od svoje rabote. Ali ni kuna od silnih milijuna nikad nije dana za uređenje ili obnovu scenografije tih 'događanja', a to su arhitektura i i parkovi. Kad se demontira klizalište parter Tomislavova trga prava je kaljuža, travnjak uništen i onda se popravlja kao izgaženo nogometno igralište pločama trave. Za sajam 'More knjiga' na Zrinjevcu istovaruju se tone pijeska. Nakon uklanjanja tog pijeska dio parka izgleda kao pustinja, ni travke. Da čovjek zaplače! Oko Glazbenog paviljona i u njemu mogu se održavati koncerti, kao nekada, pa i priredbe manjega opsega. Ako želimo povijesno središte predstaviti sebi i svijetu kao vrijednost, treba ga održavati i urediti onako kako je zamišljeno, s namjenama koje su bliske izvornima. To o čemu govorimo bezobzirna je eksploatacija najvažnijih i najljepših javnih prostora, koji određuju povijesni i kulturni identitet Zagreba. A Grad Zagreb i Turistička zajednica ponašaju se kao da su njihovo vlasništvo.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Gradska vlast je nakon potresa 1880. poletno krenula u obnovu Zagreba. Možete li navesti bitne točke djelovanja tadašnjih gradskih vlasti, koje su imale veliki uspjeh?

Donji grad je do 1880. bio realiziran u obrisima, uz Ilicu i neke povijesne ceste. Ali bilo je i novosti, na primjer, palača Siebenschein na Preradovićevu trgu, izgrađena 1974. prema projektu Franje Kleina, nažalost 1932. 'purificirana' do neprepoznatljivosti. I na Zrinjevcu je bilo nekoliko palača, ali Donji grad je manje-više bio neizgrađen. No njegov rast i izgradnja temeljili su se na planovima, koje sam spomenula na početku razgovora. Grad Zagreb je u to doba uzimao velike zajmove, najviše kod Ugarske hipotekarne banke, kako bi kupovao zemljišta i gradio ceste i trgove. A to je značilo da su cijene svih zemljišta i nekretnina na uređenim ulicama i trgovima porasle do neba. Postojao je veliki interes za gradnju i gotovo da su se kućevlasnici natjecali za što višu kvalitetu arhitekture.

Na čemu bi danas trebalo biti težište u obnovi Zagreba nakon potresa?

Povijesno središte Zagreba s važnim institucijama i prostorima koji nose javne sadržaje teško je stradalo. Obnoviti treba sve, i stambene ili stambeno-poslovne kuće. Svaka je zgrada problem za sebe i zahtijeva poseban projekt obnove. To će biti ogroman posao, naravno, ako će se tako raditi, legalno. Ja ne znam hoće li se tako raditi. Mnogi misle da će se stati na elementarnoj sanaciji. Trebalo bi i suziti granice obuhvata povijesnog središta grada koji je sada preširok, treba ga definirati prema znanstvenim spoznajama, istinito i realno. U donjogradskim blokovima uglavnom vlada kaos, neki su napunjeni 'divljom' gradnjom. No to nije fenomen našega doba, još potkraj 19. stoljeća u njima su se gradile radionice, skladišta, pa i manje tvornice, a kasnijih godina sve više i sve gore. Ti degradirani prostori mogli bi se lijepo urediti, kao u bogatijim, organiziranijim i pametnijim gradovima u Europi. Primjerice, u Münchenu su za Olimpijadu 1972. uredili većinu unutrašnjosti blokova. Također mi se čini da bi u budućnosti trebalo revidirati prometni sustav povijesnog središta Zagreba. Ako ga doista štitimo i želimo urediti, onda tu njemu nema mjesta 'zelenim valovima' ni parkiralištima na pješačkim površinama – promet ga mora zaobići.

Kako komentirate Zakon o obnovi?

Više me zanima zakon o obnovi povijesnog središta, koji bi trebao biti rezulat interdisciplinarnog dijaloga i dogovora. Neminovno će se morati donijeti nepopularne odluke, naime, nešto će se morati ukloniti i zamijeniti novim. Interpolacije se danas uglavnom doživljavaju negativno zbog Vlahovićeve 'kuće bez prozora' u Preradovićevoj, koja po mojem sudu ponižava ulicu i grad. Ali ne treba se bojati interpolacija! Nakon 1918., kad je Donji grad uglavnom završen, izveden je niz vrsnih interpolacija. Drugo, imamo odlične arhitekte koji su se afirmirali i na hrvatskoj i međunarodnoj sceni pa im treba dati šansu. Treće, konzervatori trebaju biti kooperativniji. Naši konzervatori su konzervativni, ne surađuju dobro s arhitektima, ali iz oportunizma znaju učiniti iznimke. Obnova bi morala rehabilitirati staro, ali afirmirati i novo, kreaciju.

Nedavno ste spomenuli da bi Gornji grad i cijelu povijesnu jezgru Zagreba trebalo tretirati kao urbani rezervat. Što to konkretno znači?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća izrađeni su vrlo dobri planovi revitalizacije Gornjeg grada, Kaptola i Donjeg grada. Danas ih neki smatraju preživjelima i neuporabivima. Ali to je intelektualni kapital, koji su nam ostavili prethodnici. Na Gornjem gradu su svi javni sadržaji, od muzeja do političkih institucija, u pogrešnim zgradama. Bilo bi dobro postepeno ih premještati, a u lijepe i važne palače smjestiti javne, kulturne i društvene, simpatičnije sadržaje. Primjera ima napretek. Tako je Hrvatski povijesni muzej i dalje stiješnjen u palači Vojković-Oršić-Rauch u Matoševoj, iako mu je namijenjena bivša tvornica duhana u Klaićevoj. Postoji vrlo dobar projekt, ali nema realizacije, čini da se odustalo. Devedesetih godina proveden je natječaj za kompleks Vladinih ureda i ministarstava na Savi, ali od toga ništa. Može se sanjati kakvi bi sadržaji mogli naći mjesta u sklopu Banskih dvora. Pokojni arhitekt Zvonko Krznarić je govorio da bi se zgrada Hrvatskog sabora mogla lako adaptirati za hotel... ali teško je zamisliti da se Sabor izmjestiti sa svojeg povijesnog mjesta. Gornji grad je pun kamera, čuvara, zaštitara koji štite političke institucije. Tamo nema, na primjer, bankomata, a postoji samo jedan dućan. Jedina je simpatična gostionice 'Pod starim krovovima', sve je ostalo ispod prosjeka. I Strossmayerovo šetalište služi onome što nazivam permenantnim dernekom. Tzv. 'Štrosmatr' zakriva savršeno restauriran, najdulji očuvan potez gradečkog srednjovjekovnog zida, pa čak po njemu vlasnici ugostiteljskih kioska vješaju koješta.

Koliko zagrebački aktivisti mogu utjecati na odluke gradonačelnika i gradske uprave? Naime, na temelju akcija civilnog društva, primjerice oko slučaja Varšavske, moglo bi se zaključiti da su njihova nastojanja bila uzaludna.

Izuzetno cijenim organizacije civilnog društva i svojevremeno sam surađivala s 'Pravom na grad' i 'Zelenom akcijom' u borbi za Varšavsku. Međutim, neki od njih okrenuli su se drugim ciljevima i osnovali političku stranku. Tomislava Tomaševića smatram inteligentnim, obrazovanim i perspektivnim političarem i želim mu da uđe u Sabor. Samo prividno nisu uspjeli sa svojim protestima u Varšavskoj jer su oni odjeknuli u cijeloj zemlji i svuda su se pojavila slične inicijative. Podsjećam na dubrovačku, 'Srđ je naš'. Zasad nemaju velikog učinka, ali nadam se da će s vremenom izboriti mnogo više utjecaja na gradsku politiku, osobito kad je riječ o baštini ili prirodi.

Kako komentirate devastaciju šuma na Medvednici?

Medvednica je na mnogo mjesta obrijana, a iza te stravične devastacije stoje Hrvatske šume. To se ne može obraniti nikakvim argumentima, to je zločin, to je kažnjivo. Sljeme je znamen Zagreba, Zagreb i Sljeme su jedinstvo. Je li na brijegu na kojem više nema snijega i za kraljicu kojoj je pala kruna trebalo potrošiti takav golem novac za skijalište i njegovu infrastrukturu? Klima se mijenja, nema snijega, gdje su kraljice? Nešto se na Medvednici planira u duhu 'obnove', ali to što je učinjeno, nepopravljivo je.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!