INTERVJU

On je glavni junak u Murakamijevu 'Kafki na žalu' u zagrebačkom HNK-u. Matija Čigir otkrio nam je kako se priprema za ulogu, a o aktivizmu u teatru kaže: Ja volim kazalište koje ništa ne cilja

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 15.06.2020 10:08
  • Objavljeno 15.06.2020 u 10:06
Matija Čigir

Matija Čigir

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Prva premijera u novoj sezoni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta bit će predstava 'Kafka na žalu', nastala prema istoimenom romanu superpopularnog japanskog pisca Harukija Murakamija, kojega je ovo djelo i lansiralo u orbitu. Režiju potpisuje Ivica Buljan, a glavnog junaka, tinejdžera Kafku, igra mladi Matija Čigir, član ansambla Kazališta Trešnja te stalni suradnik kazališnog čuda s Trešnjevke - generacijskog projekta KunstTeatra. Čigir nam je u velikom intervjuu otkrio kako se pripremao za ulogu, zašto Buljana smatra 'pravim kazališnim intelektualcem', ali i zašto mu je besmislen aktivizam u teatru

Iako ima tek 29 godina, Zagrepčanin Matija Čigir nanizao je brojne uloge u svom matičnom kazalištu, a za ulogu Gavrana u 'Snježnoj kraljici' Paola Tišljarića dobio je i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu u lutkarskoj predstavi ili predstavi za mlade. Ta nagrada bila mu je, kaže, potvrda da je na dobrom putu jer je Gavrana igrao s velikim guštom.

Osim u kazalištima, glumio je manje uloge u TV serijama, primjerice 'Nemoj nikome reći', 'Crno-bijeli svijet' i 'Čuvar dvorca', te filmovima 'Ti mene nosiš', 'Ustav Republike Hrvatske' i 'Ne gledaj mi u pijat', no napominje da o tome ne treba pisati. Naime Matija Čigir je skromna i samozatajna osoba, a to je dokazao i u pregovorima za ovaj intervju, kad je prvo izjavio da 'nema što reći'. 'Ne spavam već dvije noći zbog ovog intervjua', kaže ozbiljno, dodavši da javno eksponiranje kod njega izaziva veliki stres i muku. Uloga Kafke u HNK-u prva mu je glavna uloga u večernjoj predstavi.

Radite u Kazalištu Trešnja, intenzivno surađujete s KunstTeatrom, a sada ste dobili priliku okušati se u HNK-u, i to u glavnoj ulozi Kafke u 'Kafki na žalu', predstavi koju prema Murakamiju režira Ivica Buljan. Je li vam to najveća potvrda vašeg rada, najveći uspjeh?

Uspjeh mjerim samo prema svom zadovoljstvu. No ulogu Kafke u HNK-u doživio sam kao potvrdu svog dosadašnjeg rada. To je svakako stepenica više, svojevrstan glumački i životni napredak, najviše zato što je 'Kafka na žalu' moja prva večernja predstava u kojoj igram glavnu ulogu, ne računajući pritom 'Katalonca' i druge predstave koje sam radio s ekipom iz KunstTeatra. Zato mi je ta uloga pravi zalogaj!

Već ste glumili u HNK-u, u predstavi 'Ciganin, ali najljepši'.

Da, uskočio sam u ulogu iranskog izbjeglice Azada, koja je mala, ali slatka, jer je Josip Brakus bio spriječen zbog bolesti i nije mogao doći na Brijune. Glumiti Azada na Brijunu bio mi je gušt! Inače volim uskakati u uloge zato što u kratkom vremenu prođeš cijeli glumački proces sa sobom, ali i s redateljem. Prepušten si svojoj intuiciji, naravno uz poznavanje teksta i scene, a kad dođeš na pozornicu, suočiš se s partnerom i sve sjedne na svoje mjesto. Također mi je bio gušt vidjeti ansambl HNK na gostovanju. Naime na Brijunu nema round bine i sve se moralo iznova posložiti, no svi su bili uhodani i sve je savršeno funkcioniralo. Ansambl me lijepo prihvatio, to mi je zaista bilo iznimno iskustvo.

'Kafka na žalu' bio mu je pravi zalogaj, otkriva mladi glumac, a ovo mu je prva večernja predstava u kojoj igra glavnu ulogu

'Kafka na žalu' bio mu je pravi zalogaj, otkriva mladi glumac, a ovo mu je prva večernja predstava u kojoj igra glavnu ulogu

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Kako ste pripremali predstavu 'Kafka na žalu' s obzirom na režim izolacije i zabranu kretanja?

Karantena mi je zapravo otežala rad na predstavi jer je prekinula tek započet proces pa sam se nepotrebno zamarao, razmišljajući o nekim temama koje nismo uspjeli pokrenuti. A olakšala mi je utoliko što sam imao vremena za vlastitu, samostalnu pripremu te za učenje i razumijevanje teksta, odnosno dešifriranje začudnih lica murakamijevskog svijeta. Nakon popuštanja mjera radili smo u manjim grupama do pet ljudi, što mi je u ovoj situaciji, u kojoj sam došao u relativno novo okruženje, moram priznati, odgovaralo.

Murakami je jedan od najvažnijih pisaca današnjice, ima pop senzibilitet i u njegovima romanima, a osobito u 'Kafki na žalu', pojavljuju se neobični likovi, poput Mickeyja Mousea i Eichmanna, a česte su i uvrnute situacije. Kako ste doživjeli roman, a kako svoj lik Kafke, dječaka koji bježi od kuće i kreće u potragu za smislom?

Kazališna adaptacija nije identična romanu i zapravo vas na sceni čeka nešto sasvim drukčije nego u romanu. Kad sam prvi put pročitao roman, jako mi se svidio Murakamijev začudni svijet. Neki kažu da je Murakami jednostavan pisac i da plošno piše, što se možda čini na prvi pogled jer se s lakoćom ponire u njegove likove, no on je zapravo majstor psihoanalize. Roman sam shvatio kao sudbonosnu potragu, na bazi karme, na koju ne možemo utjecati. Ali usprkos spoznaji da je sve predodređeno, i dalje želimo tragati, slušati svijet oko sebe i tražiti u njemu ono što nas pokreće jer je svijet ipak pun slučajnosti. A kad se neka stvar slučajno dogodi, možemo preispitati svoje sumnje i dvojbe i donijeti odluke na pravilniji način, slušajući sebe. Kad se prodre dublje u Kafkin svijet i počne razmišljati zašto je pobjegao od kuće sa samo 15 godina, premda je imao dovoljno novca i ništa mu nije nedostajalo, tada se otkriju dublji, skriveni razlozi njegovih postupaka. Zapitate se je li to možda neka Nora i sve se počne drukčije slagati.

Što vas najviše pokreće i motivira kao glumca?

Sve! U glumi volim apsolutno sve. Volim prvo čitanje teksta, njegovo provlačenje kroz sebe, puštanje glasa, gledanje partnera u oči, postizanje koncentracije, publiku… Volim čitaće probe koje Buljan majstorski vodi. On ih je doveo do druge razine, nikad nisam radio na takav način niti sam razmišljao o tome da je moguće tako slojevito i duboko raditi za stolom. Mene inače živcira kad redatelj puno govori nešto što nije vezano za predstavu, primjerice o nekom filmu ili knjizi, međutim s Buljanom se u razgovoru toliko produbljuje svaka scena da to uvijek znači korak dalje i dublje. On je pravi kazališni intelektualac. Volim i kad se dogodi nešto na probi ili za vrijeme izvedbe pa ne mogu spavati jer razmišljam o tome zašto se to dogodilo, kako to ne ponoviti, kako biti bolji.

'Volim i kad se dogodi nešto na probi ili za vrijeme izvedbe pa ne mogu spavati jer razmišljam o tome zašto se to dogodilo, kako to ne ponoviti, kako biti bolji'

'Volim i kad se dogodi nešto na probi ili za vrijeme izvedbe pa ne mogu spavati jer razmišljam o tome zašto se to dogodilo, kako to ne ponoviti, kako biti bolji'

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Počeli ste glumiti još u srednjoj školi u aktualnoj i energičnoj predstavi Boruta Šeparovića 'Generacija '91.-'95.', a koja je igrala s uspjehom u Zagrebačkom kazalištu mladih, progovarajući o poslijeratnoj generaciji i njihovom doživljaju svijeta. Je li sudjelovanje u tom projektu Montažstroja učvrstilo vašu želju da se bavite glumom?

Definitivno! U to vrijeme svaki novi projekt jačao mi je želju za glumom. Ta predstava, 'Generacija '91.-'95.', na mene je, kao i na sve sudionike, ostavila dubok trag i jako nas obilježila. Predstavu smo pripremali godinu dana, a zatim smo je igrali još dvije godine, dakle imali smo sreću što smo u važnim, formativnim godinama doživjeli tu posebnu montažstrojevsku i borutovsku moć da okupi grupu ljudi koji slično razmišljaju i onda stvaraju projekt. Kad osjetite takav spoj, to ostane za cijeli život. To nas je iskustvo uvelike formiralo. Kasnije smo radili i 'Vatrotehnu 2.0', njihov remake istoimene predstave iz devedesetih. Ekipa Montažstroja iz prve 'Vatrotehne' ponašala se kao i mi, prepričavali su anegdote i šalili se, kao da nije prošlo punih 20 godina. Od predstave 'Generacija '91.-'95.' prošlo je već 11 godina, a mi se i dalje družimo i većina se bavi glumom pa kad počnemo razgovarati o toj predstavi, razgovor ne staje.

Što vas je još formiralo u tim godinama - knjige, profesori, obiteljski milje?

Potječem iz obitelji koja nema umjetnički background, premda je moj otac iznimno talentiran čovjek i mislim da sam naslijedio talente od njega. Odrastao sam na periferiji Zagreba, u Sesvetama, u kojima su moji roditelji izgradili kuću. Djetinjstvo sam proveo u prirodi s brdom vršnjaka. Obilježila me igra s njima. U Dubravi sam se upisao u dramsku grupu koju je vodio velik čovjek i pedagog Zoran Skalicki. On me svojim znanjem i ljubavlju prema kazalištu kroz igru usmjerio glumi. Tada sam shvatio da ću se baviti time.

Nakon završene Akademije dramskih umjetnosti došli ste u Gradsko kazalište Trešnja, u kojem ste prvo bili na stručnom osposobljavanju, a zatim ste kao član ansambla glumili u mnogim dječjim predstavama. Danas nije lako mladim umjetnicima na početku njihovog puta, no vi ste imali sreću.

Da, stvarno sam imao sreću i zato bi bilo nekorektno i licemjerno da govorim o problemima s kojima se susreću mladi glumci na početku karijere. I ja sam se pri kraju Akademije pitao što me čeka nakon diplome i bio sam frustriran, ali imao sam sreću jer je Višnja Babić, ravnateljica Gradskog kazališta Trešnja, iskoristila mogućnost i uzela šestero mladih glumaca na pripravnički staž, a među njima i mene. Tijekom te godine pomno je pratila naš rad i, kad joj se ukazala prilika, zaposlila je nas četvero. Poslije je zaposlila još troje mladih glumaca, dakle potpuno je pomladila ansambl i nevjerojatno je to da je jedno kazalište uložilo toliko mnogo u mlade ljude. Osim sreće, bili su važni talent i rad, naime u našem glumačkom poslu nema ljudi koji ne rade na sebi. Svi mladi glumci žele se usavršavati i to nam pomaže u poslu.

Nakon toga ste s kolegama s Akademije pokrenuli KunstTeatar, projekt koji je na kazališnu scenu Zagreba donio probleme milenijalaca. Mislite li da je KunstTeatar popunio prazninu donijevši nov kazališni senzibilitet i diskurs na zagrebačku scenu?

Apsolutno. Prepoznali smo se i skompali još na Akademiji – Pavle Vrkljan, Domagoj Janković i ja bili smo zajedno u klasi, s Bernardom Tomićem, koji je kasnije došao na Akademiju, znam se još iz doba 'Generacije '91.-'95.', a godinu poslije nas dramaturgiju je upisao i Ivan Penović. Počeli smo se intenzivno družiti i raditi samostalne studentske projekte koje smo izvodili na DeSadu i KRADU. Vidjeli smo da možemo raditi ono što nam nedostaje, kao ona itedeovska priča da glumci rade u slobodno vrijeme ono što vole. Na kolegijima smo morali ispunjavati obaveze i zadatke, a naše predstave radili smo bez pritiska, kroz zabavu. Prvo smo se rugali kazališnim konvencijama, a kad smo probili sve kazališne konvencije, shvatili smo da ih se može probijati i tabu temama. Prva predstava zvala se 'Sva lica Kim Jong-una', tekst i režiju je potpisao Ivan Penović, izvedena je na DeSadu, zatim i na KRADU 2014., a onda smo odigrali blok u bivšem kinu Mosor. Nakon toga krenuli smo u nove projekte, što se poklopilo s otvaranjem nove kazališne dvorane F22 u Frankopanskoj ulici. S godinama je naša vizija kazališta postala dublja jer smo počeli otvarati i neka ozbiljnija pitanja.

'Da pustiš mašti na volju, moraš potpuno vjerovati onome s kim surađuješ. Bez povjerenja nema ništa.'

'Da pustiš mašti na volju, moraš potpuno vjerovati onome s kim surađuješ. Bez povjerenja nema ništa.'

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Kako tumačite nevjerojatan uspjeh KunstTeatra kod publike? Je li stvar u novoj formi pop kazališta, punoj ironije i satire, kojom se progovara o vrlo ozbiljnim društvenim temama?

Mislim da je KunstTeatar doživio uspjeh i zbog toga što je to generacijski projekt koji generira 'naše' teme, ali i zbog prepoznatljivog kazališnog jezika, bliskog današnjim generacijama publike. Neke stvari došle su nesvjesno pa smo ih naknadno osvijestili, a druge su došle iz čiste intuicije. Radimo jako otvoreno, nemamo klasičan pristup kazalištu u kojem dramaturg piše tekst, a zatim redatelj govori glumcima što trebaju raditi. To je naš cirkularni, zajednički proces u kojem svi sudjeluju u svemu. Srećom, imamo ultragenijalnog Penovića, koji ima tu moć i strpljenje da nas okupi i dopusti da se kreativno izražavamo. Kad smo počeli raditi još na Akademiji, bilo nam je najvažnije da dobro nasmijemo jedni druge, da radimo nešto nelogično i apsurdno, da pustimo mašti na volji i potpuno se upustimo u to što radimo. A da pustiš mašti na volju, moraš potpuno vjerovati onome s kim surađuješ. Bez povjerenja nema ništa. Iz toga je proizašla energija, koja je opipljiva i nije gruba, na koju se morate otkačiti.

Što je s financijama? Pokriva li dovoljno takve projekte Ministarstvo kulture ili nadležno tijelo na razini Grada Zagreba?

Ne, financira se premalo. Kako shvatiti moć kulture ako ju ne živiš? Ako netko vrlo rijetko ide u kazalište ili kino, teško može shvatiti kakvu ogromnu moć ima kultura. Shvatili su eventualno sada u karanteni. S druge strane, možda umjetnici moraju biti siromašni kako bi lakše izvukli iz sebe ono što ih muči i zatim to pretočili u predstavu.

U predizbornim kampanjama malotko govori o kulturi. Bi li joj stranke u kampanjama trebale dati istaknutije mjesto?

Da, ali pitanje kampanje sasvim je drugo pitanje: u kampanjama stranke uvijek daju biračima ono što žele čuti. To sve govori.

Prva predstava KunstTeatra, 'Dobar, loš, mrtav', progovara o vrlo teškoj i zahtjevnoj temi - sudbinskoj predodređenosti u uvjetima ekonomske i političke krize. U kojoj mjeri vaša generacija ipak može stvarati svijet kakav želi?

To je filozofsko pitanje. Što smo stariji, sve više uviđamo to da je sudbina imala svoje prste u mnogim situacijama, a opet s druge strane vidimo da je to pitanje naše želje i težnje da slušamo sebe. To možda zvuči banalno, ali zaista mislim da treba pronaći način da slušaš sebe, što je ponekad vrlo teško, pogotovo za nas milenijalce, okružene bukom digitalnih tehnologija.

Radite li namjerno predstave bez direktnog zadiranja u politiku i ideologiju, a s idejom da progovorite o nekim novim vrijednostima svoje generacije i osjećanja svijeta? Primjerice, u 'Flexu' govorite o apsurdu i besmislenosti rada u velikim korporacijama...

Nismo namjerno odabrali neku tematiku koju smo odlučili razraditi i zatim kroz predstavu propitivati probleme. Jednostavno smo se otvorili jedni drugima i u toj interakciji pojavile su se lijepe stvari, ali i one koje nas muče. Kao generacija bombardirani smo sa svih strana mnoštvom informacija, često se moramo baviti temama koje s nama nemaju nikakve veze i koje nas ne muče, no društvo ih je nametnulo kao važne. A sve što bi trebalo biti usmjereno rješavanju tih problema kod nas ne postoji. Naša generacija je po tom pitanju bez energije, kao da joj je kredo 'Baš me briga!', tako se barem ja osjećam. Što mogu promijeniti? Što sam stariji, politika me sve manje zanima, čak ne želim čitati novine ni portale, niti znati što se događa u svijetu. Naravno, pogledam vijesti, ali više zbog small talka, da ne budem potpuno odbačen od svijeta i da mogu komunicirati sa susjedima u liftu kad me pitaju: 'Jesi li vidio što se događa u Americi?' Da, vidim što se događa u Americi i to je jako tužno, ali ako budem nagomilavao te frustracije u sebi, to će me zakočiti i neću moći djelovati. Jednako tako sam svjestan da ne mogu promijeniti stanje koje godinama traje kod nas, mogu se samo brinuti. A ne mogu se brinuti jer ću onda biti frustriran i propast ću. Jedino se mogu odmaknuti od svega toga i čuvati svoj mir. Ne znam je li to moj poraz, ili poraz moje generacije, ili poraz generacije prije nas. Dovoljno sam star da bih trebao razmišljati o tome što će biti s našom djecom ili kakav ćemo im svijet ostaviti, a s druge strane pitam se - čemu sve to?

Vjerujete li da angažirane predstave mogu utjecati na publiku da mijenja pogled na svijet?

Ne! Kazalište može utjecati onoliko koliko je gledatelj podložan promjeni svog mišljenja i podložan tome da se promijeni. Osoba koja gleda predstave na takav način jednako će se mijenjati i nakon predstava u HNK-u, Histrionima ili u KunstTeatru. Bojim se da je taj kazališni aktivizam besmislen, pogotovo kad se kaže da je aktualna neka tema u predstavi. Ta me rečenica najviše izbezumljuje! OK, ja sam glumac i možda sam glup za druge stvari, možda je to pitanje više za dramaturga i redatelja. Ako uvijek razmišljaš o tome što je aktualno u današnjem društvu, onda si zatvoren za neke druge stvari jer ideš ciljati nešto. Volim otvoreno kazalište, koje ništa ne cilja, a ako se dogodi neki pogodak, bit ćemo sretni što smo otvorili nešto.

  • +1

Matija Čigir

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Generacija nakon Drugog svjetskog rata vjerovala je u novi poredak i obnovu zemlje, generacija koja se borila u Domovinskom ratu u samostalnu Hrvatsku, a u vašoj generaciji milenijalaca, čini se, prevladavaju besmisao i apatičnost. U koje vrijednosti vjerujete vi i vaša generacija?

Osobno sam vrlo pozitivan, međutim na društvenoj razini vjerujem u propast, apokalipsu. Idemo sve dublje u ponor, ne nazire se promjena nabolje, što se može vidjeti na najbanalnijim primjerima, pa sve do političkog vrha. Ne vidim izlaz iz sadašnje situacije u Hrvatskoj i zato mislim da je najbolje ne razmišljati o tome. No teško mi je govoriti o problemima milenijalaca jer nisam tipičan predstavnik te generacije, premda po godinama spadam u nju. Neki problemi, poput egzistencijalnih, mene su zaobišli. Problem je u tome što naša generacija milenijalaca ima pristup svim mogućim informacijama i od svih njih uzimamo samo one koje su nam servirane na pladnju. To su one koje prve vidimo, kad otvorimo internet i društvene mreže. Od veličine tog virtualnog kozmosa, koji možemo konzumirati, mi smo se pogubili.

Predstava 'Marta i sedam strahova', nastala u suradnji s udrugom Boli me, koja promiče mentalno zdravlje kod mladih, govori o frustraciji i tjeskobi vaše generacije. Koliko ste radeći tu predstavu crpili inspiraciju iz stvarnih situacija srednjoškolaca?

Naravno, progovarali smo o tim problemima, ali kako je tekst Ivane Vuković težak i izravno govori, ali na simpatičan način i kroz prizmu digitalne animacije, prestali smo razmišljati o tome i jednostavno se bacili 'unutra'. Na jednu od izvedbi došao je psihijatar, mislim iz bolnice Vrapče, sa svojom grupom od 20-ak djevojaka i žena koje su imale poremećaje prehrane. Na toj izvedbi bila je potpuno drukčija atmosfera. Cijelo vrijeme bilo mi je nešto čudno, kao da je predstava drukčije disala s publikom. Romana Brajša, direktorica KunstTeatra, rekla nam je da su na njoj bili psihijatar i njegova grupa te da želi održati seansu u KunstTeatru. Željeli su da i mi sudjelujemo na njoj. Tada smo shvatili zašto je atmosfera bila čudna, naime obični ljudi koji nemaju takvih problema drukčije doživljavaju 'Martu…' od ove skupine gledateljica koje su se prepoznale i koje direktno pate. Njima je bilo mučno gledati predstavu, doživljavale su fizičke manifestacije tijekom nje, povraćalo im se, bolio ih je trbuh. U toj izvedbi predstava 'Marta i sedam strahova' dobila je svoj pun smisao. Tada sam osjetio da ima smisla i od tada drukčije pristupam predstavama, osobito toj.

Kad je redatelj Paolo Magelli vidio predstavu 'Katalonac', bio je toliko oduševljen da je rekao da cijeli ansambl vodi u Dubrovnik, u kojem je postavljao 'Hamleta' s Franom Maškovićem u naslovnoj ulozi. Kako se ekipa iz KunstTeatra našla u toj novoj ulozi na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Magelli je zaista bio oduševljen 'Kataloncem', govorio je same hvalospjeve o predstavi, što govori o tome koliko je on suvremen i širok. Suradnja s njim bila je fenomenalna, dao nam je smjernice, ali i slobodu u kreiranju, a mi smo onda radili kao da smo u KunstTeatru ili Teatru Itd. Kad je ekipa imala probe na Lovrijencu, odlazili smo u Kazalište Marin Držić i u njemu smišljali svoje materijale. Magelli ima oko za ono što je dobro, poticao nas je da razrađujemo svoje ideje i bilo je to zaista lijepo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!