INTERVJU

Jelena Kovačić i Anica Tomić: Vrlo je porazno da se u 21. stoljeću još uvijek mora raspravljati o tome koliki potencijal žene nose u sebi

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 24.06.2020 12:21
  • Objavljeno 23.06.2020 u 14:33
Jelena Kovačić i Anica Tomić

Jelena Kovačić i Anica Tomić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Nakon sjajnih predstava 'Oprostite, mogu li vam ispričati..?' i 'Ovo bi mogla biti moja ulica', redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, nagrađivani kreativni dvojac s feminističkim i društveno-angažiranim predznakom, ponovno radi u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje će 4. srpnja biti praizvedena njihova po mnogočemu neobična predstava 'Monovid -19'.

Predstava se temelji na 19 monologa najboljih hrvatskih etabliranih, ali i mladih autora, od Tene Štivičić, Ivane Sajko i Tomislava Zajeca do Nine Mitrović, Dine Pešuta, Vedrane Klepice i Dine Vukelić, a progovara o vremenu pandemije, dakle, o neprirodnim uvjetima u kojima smo se našli ne samo kao pojedinci, nego i kao društvo u cjelini. Osim po zanimljivim pričama, u kojima se prepoznaju i neki od aktualnih likova s domaće i svjetske scene, poput Melanie Trump, potom Europe, čiji je lik utjelovljen u bucmastoj bijeloj ženi, te znanstvenice Buge Brlić, taj uzbudljiv i aktualni projekt bit će drukčiji i po tome što se sastoji od tri zasebne, a opet povezane predstave, koje publika odabire prema vlastitim kriterijima, odnosno afinitetima. Zbog širine i opsega projekta te uključenosti gotovo cijelog glumačkog ansambla ZKM-a, rad na toj trostrukoj predstavi, kažu Anica Tomić i Jelena Kovačić, iznimno je zahtjevan, ali i izazovan, što je uostalom karakteristika i svih ostalih njihovih društveno potentnih projekata.

Kako je nastala predstava 'Monovid 19' koja govori o životu i reakcijama na režim izolacije, izazvan pandemijom koronavirusa? Od koje ste ideje krenuli, koje su vam bile uporišne točke?

Kovačić: Ideja o 'Monovidu-19' nastala je na samom početku pandemije iz želje da situaciju koja nas je zatekla nespremne, razdvojila nas i zatvorila, pokušamo proći zajedno. Dramatičar Ivor Martinić i ja, kao inicijatori projekta, pozvali smo na suradnju 19 hrvatskih dramskih spisateljica i spisatelja. Iza nas su stali web portal Drame.hr i SPID. Ideju smo zatim izložili Željki Turčinović koja već godinama u Hrvatskom Centru ITI vrlo aktivno radi na promociji i podršci hrvatskog dramskog pisma. Ona je odmah pozitivno odgovorila i producentski nas podržala. Monolozi su najprije objavljivani na portalu Drame.hr, a početkom lipnja izašao je i novi broj časopisa Kazalište, posvećen upravo 'Monovidu -19'. Početkom lipnja, čim su se kazališta opet otvorila, počele su i probe. U međuvremenu 'Monovid-19' preveden je na poljski, a prevodi se i na španjolski. Sve se nekako nevjerojatno poklopilo, kao da je unaprijed planirano, a krenulo je bez nekih definiranih očekivanja. Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković podržala je projekt, razgovarali smo o tome da bi bilo super sve monologe postaviti u ZKM-u, odmah smo se složili da je idealna redateljica za to Anica, ali tada smo tek maštali jer nitko nije znao kako će se situacija s pandemijom razvijati. Pokazalo se da je izvedba došla i prije nego smo se mogli nadati. Pripremiti 'Mononovid -19' za izvedbu bio je poseban izazov.

'Kroz sve naše predstave zapravo uvijek progovaramo o ženama i njihovom tihom i često nevidljivom glasu koji se utišava', kažu Kovačić i Tomić

'Kroz sve naše predstave zapravo uvijek progovaramo o ženama i njihovom tihom i često nevidljivom glasu koji se utišava', kažu Kovačić i Tomić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Predstava je jedinstvena po tome što ima tri narativne linije, odnosno, gledatelji mogu iste večeri gledati tri različite predstave 'Proljeće naše zlovolje', 'Europa gleda seriju i razmišlja o...' i 'Tzv. nježniji spol'. O čemu je zapravo riječ?

Tomić: Konceptualno, odlučile smo napraviti tri različite narativne linije, tri predstave, koje su zapravo svojevrsni happeninzi i koje se sa svakom novom publikom na neki način mijenjaju. Tematski smo povezivale monologe i od njih pokušale napraviti cjeline koje su redateljsko-dramaturškim nitima povezane i isprepletene. Jako mi je uzbudljivo raditi takve projekte u koje je publika na neki način aktivno uključena, a opet nije direktno izložena. Također se 'nađenim prostorima' daje novi kazališni oblik i od njih stvara scena kao novi potentni prostor izvedbe. Upravo 'ta nova izvedbenost' te monologe raznim kazališnim intervencijama nanovo izvedbeno reispisuje i daje im nova značenja. U baznom konceptu sve tri predstave se povezuju s dvije scene koje su zajedničke, a samim gledateljima nose drugačiju konotaciju. Naravno, najidealnije je posjetiti kazalište tri večeri zaredom i obuhvatiti cjelokupnu misao 'Monovida-19'.

Kovačić: Svaka narativna linija, bez obzira na raznolikost glasova i likova koje su pisci ponudili, nosi svoju zajedničku misao i ideju baveći se političkim, ali i feminističkim, socijalnim, gospodarskim i ekonomskim temama. Duboko usloženi monolozi sadržajno, motivacijski i idejno isprepleću oko nas panoptikum naših suvremenika, velikih i malih ljudskih priča koje se najmanje bave pandemijom, a najviše našom krhkošću da se nosimo sa sobom i vlastitim životima u trenucima koji nam izmiču tlo pod nogama. Na taj način u 'Monovidu – 19' susrećemo se prije svega s nama samima iskušavajući vlastite granice straha, smijeha, žudnje, osamljenosti, kritičnosti i samokritičnosti, pasivnosti pa i spremnosti da svijet koji nas okružuje ipak nekako prihvatimo, takav kakav jest, ali da u tom prihvaćanju uvijek zadržimo i snažnu želju da ga mijenjamo. Njegov je koncept istovremeno prilagodljiv i mjerama Covida-19 s obzirom da na svakoj izvedbi može biti 15 gledatelja, a u normalnim uvjetima broj se gledatelja povećava.

Jelena Kovačić i Anica Tomić u razgovoru s novinarkom tportala Ninom Ožegović

Jelena Kovačić i Anica Tomić u razgovoru s novinarkom tportala Ninom Ožegović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Koliko je u predstavi izražena ženska perspektiva s obzirom da ste prošle godine postale suosnivačice inicijative #spasime koja je kroz prosvjed i osnivanje grupe na Facebooku počela otvoreno govoriti o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju?

Tomić: Povijest ženskih perspektiva kod mene intimno kazališno počinje još 1994., kada sam kao tinejdžerica osnovala Thetre de femmes. Nisam slutila da ću već tada vrlo aktivno, onako dječje zaneseno, početi progovarati kroz feminističku perspektivu braneći poziciju svake žene da ima pravo na snagu i osnaživanje u poprilično patrijahalnom društvu. U takvom društvu je pitanje privatnog patrijarhata i neke naučene trpnje postalo naslijeđena matrica unutar koje mnoge žene, u strahu i nepodržavane od okoline, nikada ne naprave krucijalne odluke koje im mogu promijeniti živote. Kroz sve naše predstave, kad bolje razmislim, zapravo uvijek progovaramo o ženama i njihovom tihom i često nevidljivom glasu koji se utišava i ne daje mu se prilika da progovori u onoj snazi intime i neke druge vrste diskursa i energije koja može biti iscjeljujuća za nas, ali i naše kćeri i sinove. Kao suosnivačice inicijative 'Spasi me' vrlo brzo nam je postalo jasno da postoji veliki broj žena kojima je naša grupa postala prvo mjesto glasa i govora o proživljenim traumama. To nas je intimno potreslo i kao žene i kao majke. Naš odgovor na to, uz konkretnu pomoć žena, također su i naše predstave kojima im posvećujemo barem 'odu' , ako ne i cijelu predstavu, poput 'Hotela Zagorje'. U 'Monovidu-19' upravo predstava 'Tzv. nježniji spol' najviše je ženski intimistička, a kroz monolog našeg mladog i talentiranog kolege Espija Tomičića, daje posvetu ženama koje su našle hrabrosti i snage da prekinu krug nasilja i tako postale borkinje za ženska prava. Jer žena je ženi, ako to želi, ona koja solidarno stoji uz nju rame uz rame, ali i ona koja stavlja ruku na to rame, kad nema nikog tko bi je osnažio.

Vaša spomenuta, zadnja predstava 'Hotel Zagorje', praizvedena u Gavelli prije početka krize, donosi priču vukovarske djevojčice u izbjeglištvu, no ona je zapravo posveta svim ženama i njihovoj snazi. Koliko ta priča, koliko žene općenito, mogu pridonijeti preokretu u hrvatskom društvu?

Kovačić: U 'Hotelu Zagorje' jedna od prvih odluka bila je da priču pričaju žene, koje su bez obzira na sve, odlučile preživjeti i unatoč i usprkos svemu ostati dosljedne sebi. Za nas je ženski glas uvijek i moćan i snažan i nježan i plačljiv i dirljiv i strastven i hrabar i pokretački, onaj koji ima potencijal velike promjene. Na tome uvijek inzistiramo. Kao što je Anica rekla, i u 'Monovidu-19' jednu smo narativnu liniju posvetile upravo ženskim likovima, njihovoj snazi da i u trenucima krize izađu kao pobjednice. Ono što nam je bilo izuzetno važno jest da kroz tu liniju pričamo i o patrijarhatu, da ga ismijemo i kroz monolog Tene Štivičić, koji misaono povezuje tu narativnu liniju, potpuno izokrenemo, pogotovo u današnjem trenutku u kojem se čini da se opet borimo za neka davno stečena prava. Za mene je osobno vrlo porazno da se u 21. stoljeću još uvijek mora raspravljati o tome koliki potencijal žene u sebi nose, kao da to već bezbroj puta nije dokazano, ili u krajnjem slučaju, zašto se to uopće mora dokazivati, zašto sve moramo zaslužiti, zašto se žensko tijelo opet politizira i koristi za jeftino privlačenje medijske pažnje, zašto bilo tko misli da ima pravo na njega. Feminizam je borba za ljudska prava, za ravnopravnost. Ženska snaga ne isključuje mušku, a patrijarhat se i dalje tako sustavno bori protiv nje, svim mogućim sredstvima. Nama stoga ne preostaje ništa drugo nego da se borimo protiv patrijarhata.

'Ako smo se u pandemiji nečemu naučili onda je to da spoznamo koje su nam slobode dane, i što da činimo s tim slobodama.'

'Ako smo se u pandemiji nečemu naučili onda je to da spoznamo koje su nam slobode dane, i što da činimo s tim slobodama.'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Trebali ste u ZKM-u raditi predstavu 'U ime oca, u ime majke' posvećenu obiteljskom i rodnom nasilju, no ona je prolongirana zbog pandemijskih mjera, pa sada radite ovaj novi projekt. Možete li ipak reći ideju predstave o rodnom nasilju i kad će biti postavljena?

Tomić: Tema rodnog i obiteljskog nasilja izuzetno je važna. Kroz inicijativu Spasi me upoznale smo se s problematikom i odlučile progovoriti o njoj. Tema duboko ulazi u strukture obitelji, puno je rasprostranjenija nego što mislimo, nije povezana s klasnom pripadnošću, a svojim energijama djeluje na čitave zajednice. Prvi dio predstave kroz priču jedne žene donosi svojevrsnu povijest nasilja od djetinjstva do braka. Na sceni pratimo njezinu osobnu tragediju, mi joj kao gledatelji svjedočimo, ali ju često, kao i u stvarnom životu, ne možemo ili ne znamo razriješiti. Drugi dio zamišljen je kao post scriptum predstave, on dokumentarno ulazi u prostore borbe civilnog društva, ali i nemoći i zastarjelosti institucija, te na vrlo konkretan način osnažuje one kojima je potrebna pomoć da ju potraže. Naša predstava je i pokušaj dubinskog skeniranja anomalija društva i svih krivih politika koje prodiru u naše privatnosti. Jer trenutak u kojem nadležne službe i institucije ne reagiraju direktno utječe na naše živote i nepovratno ih mijenja s posljedicama za generacije koje dolaze. Ovom prilikom zahvaljujem ravnateljici Abramović Milković koja je pokazala senzibilitet za društvenu i političku važnost teme. Predstava se načelno planira za sezonu 2021./2022.

Kako ste vi doživjeli režim izolacije i hoće li ova pandemija i život u karanteni natjerati odgovorne da razmisle o korupciji, političkim lažima i ideološkim podjelama, te ljude vratiti humanijim vrijednostima? Kakav rasplet očekujete nakon ovakve globalne egzistencijalne drame?

Tomić: Provela sam ga kao učiteljica djeci kroz korona školu u kojoj smo mi roditelji postali i više od asistenata, pogotovo ako su vam djeca u nižim razredima. Vrlo dobro će me razumijeti svi oni roditelji koji su preživjeli online Divjak školu. U noćnim mislima, kad su ukućani spavali, brinula me brzina kojom se svijet može zatvoriti i trenutak u kojem možete npr. zaustaviti avione da lete. Ta spoznaja za mene značila je nešto drugo: kako se lako, gotovo preko noći, cijele nacije mogu pretvoriti u neke vrste režimskih poslušnika, bez obzira na sav realni potencijal pandemije i straha za ugrožene, pogotovo mislim na naše roditelje i starije članove društva. No, od samog početka pitala sam se hoće li nas ova vrsta radikalnosti 'nove realnosti' dovesti do nekih novih spoznaja ili će nam samo još više potvrditi naše unutrašnje strahove i demone, te od nas dugoročno napraviti još ustrašenije i zabrinutije ljude, a onda posljedično i neslobodne i nefunkcionalne?

U ljudskom je bitku potreba za slobodom, dodirom, ljubavlju, no što se događa kada se to sve prekine jer se borimo za zdravlje, koje je pak u temeljima te iste slobode, dodira i ljubavi? Ljudi su osjetljiva i visoko energetska bića koja bez ovih pojmova umiru i gube smisao. U toj tzv. egzistencijalnoj drami, postoji dramski potencijal jer kako je govorio naš pokojni profesor Švacov, da bi došlo do drame uvijek se moraju sukobiti dvije egzistencije, no ja se pitam koji su glavni akteri ove egzistencijalne drame? Svakako mi kao ljudi, ali je li nam stvarno neprijatelj virus, ili netko drugi?

I tu drama, bar za mene, prestaje. Vjerujem u čovjeka i njegovu sposobnost da preživi. Ono što će posljedično pandemija donijeti jest veliko osiromašivanje, recesiju, mnogo gladnih, a posljedično puno tuge i ne baš svijetlu budućnost. Ako smo se nečemu naučili onda je to da spoznamo koje su nam slobode dane, i što da činimo s tim slobodama.

  • +5
  • +2

Anica Tomić i Jelena Kovačić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kovačić: U potpunosti bih se složila s Anicom, čovjek ima nevjerojatnu sposobnost da preživi, no pitanje je jesmo li tu samo da preživljavamo ili da živimo u nekoj punini, koja ide puno dalje od naših egzistencijalnih potreba, a za to će se mnogi u ovoj situaciji teško izboriti. Teško mi je reći što nam je na osobnoj razini ova situacija donijela, a što oduzela, još uvijek ju živimo i meni je nemoguće sagledati ju u cjelini. Čini mi se da sam se vrlo brzo navikla na režim izolacije, jednako kao i na trenutno popuštanje mjera, bez obzira na svu silinu pitanja koja ostaju još neodgovorena. No plaši me sve ono što dolazi nakon. Prognoze nisu optimistične, već nas je ovaj kratki period potpunog zastoja ozbiljno ugrozio, a pandemija nije ni blizu kraja. U stalnom sam stavu pripreme zbog svih posljedica koje život s virusom donosi. Ali nekako vjerujem da ćemo se snaći, nemamo izbora. Priroda je u svakom slučaju u ovoj situaciji profitirala, utihnuli smo, a ona je postala glasnija, podsjetila nas je da nismo njeni gospodari, nego njen sastavni dio.

Kako će se epidemiološke mjere odraziti na rad u kazalištima, osobito na nezavisnu scenu? Ima li smisla postavljati predstave u takvim ograničenim uvjetima?

Kovačić: Mislim da kazalište uvijek ima smisla, ono je prilagodljivo, kao i sva umjetnost i uvijek pronalazi svoj prostor i načine djelovanja, ono instantno reagira na društvene promjene i spremno ulazi u dijalog s njima. No kada govorimo o produkcijskoj perspektivi, onda nastaje problem. Kazališta jesu otvorena i nastavila su raditi, ali ovu situaciju s epidemiološkim mjerama mogu podnijeti jedino gradska kazališta, a i ona teško. Nezavisna scena je tu višestruko pogođena, ona ovisi o broju gledatelja i potrebna joj je puno promišljenija i sustavnija pomoć. Situacija pandemije pokazala je da ljudi imaju veliku potrebu za kulturom, no da vladajući ne razumiju potrebe i modele funkcioniranja kulturnog sektora. Njihova zakašnjela reakcija dovela je mnoge kulturne radnike na rub egzistencije. Sjetimo se svih online sadržaja koji su eksplodirali na internetu, no nitko se nije pitao jesu li ljudi koji su ih stvarali za to bili plaćeni u situaciji u kojoj im je onemogućeno da zarađuju vlastitim radom jer su sve kulturne institucije bile zatvorene. Mislim da situacija pandemije nije dovela u pitanje smisao kazališta, ona ga je na neki način potvrdila jer kazalište upravo čuva tu ljudsku potrebu za susretom i dodirom, koji nam je bio onemogućen. Ali je pokazala da način na koji se u našoj zemlji tretira kultura nema smisla, da sustav u svojim temeljima nije dobar, da ga se hitno treba mijenjati. Kao i u svakoj krizi na vidjelo je izašlo ono najbolje, ali i ono najgore.

Koliko inače doba krize 'pogoduje' umjetnosti i kulturi?

Tomić: Umjetnost je uvijek ta koja traži novu formu prilagođavajući se i misaono i formalno, i tražeći načine kako da se preispituje iz sadašnjosti s pogledom na budućnost. Upravo horizont budućnosti daje nam pravo da slutimo da možemo izdržati. Istodobno vremena nisu naklonjena tim vizijama budućnosti, koje moraju biti progresivne i mijenjati obrasce sadašnjeg ponašanja politika prema tim istim formama. Zar nije upravo pandemijsko vrijeme pokazalo da su ljudi te duge i tihe sate često kratili snimkama predstava, koncerata, kao nečim što ih puni smislom i daje nadu – smislenu, duhovnu, anticipirajuću i pozitivnu. Ili kako bi rekao Brecht, 'u porazu leži istinsko znanje', a tu je i znanje umjetnosti i kulture koja iz tog poraza uvijek nađe put da postane ako ne junak, onda barem učitelj.

Što je s predstavom 'Ja često sanjam revoluciju' koju trebate raditi u beogradskom Ateljeu 212?

Tomić: Prije nekoliko dana čula sam se s upravnikom Ateljea 212 i sve naše i njihove misli usmjerene su prema početku proba u listopadu. Upravo ta drama sjajne srpske dramatičarke Olge Dimitrijević priča je o snazi žena u najtežim vremenima, onim ženama koje su bez obzira na teze o revoluciji koja proždire svoju djecu, odlučile reći ne, nas neće požderati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!