'Drama Petera Turrinija kroz susret u sex-shopu šarmantno je detektirala univerzalne probleme muško-ženskih odnosa koji nadilaze okvir tog ambijenta, a koje smo u našoj predstavi osuvremenili i promatrali iz perspektive današnjeg vremena. Iako je drama napisana 90-ih godina, u njoj postoji mnogo univerzalnih točaka koje je tek trebalo sagledati iz novog rakursa i sa sviješću o današnjem vremenu. Iz tog me razloga privukao ovaj komad bezvemenske problematike, složenih i uvijek inspirativnih, nerazrješivih muško-ženskih odnosa, kao i polarnosti koja je neminovna u njihovom suprotstavljanju', pojašnjava Saša Broz najavljujući predstavu čija će se premijera održati 10. veljače u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog.

Je li moguće potpuno razumijevanje i pomirenje dvaju rodova ili uvijek balansiramo na oštrici — od neshvaćenosti, različitih iskustava i doživljaja do društvenih pritisaka u vidu očekivanih stereotipnih pozicija i uloga, ali i neizbježne političke korektnosti?

U predstavi smo osvijestili i naš društveni kontekst, ponajviše utjecaj tehnologije i virtualnu dostupnost svakakvih, pa i seksualnih usluga, baš kao što su artikli u sex-shopu dostupni kupcima. Nagli razvoj tehnologije, bijeg u virtualni svijet i posljedice pandemije doveli su nas do još jedne pandemije — pandemije usamljenosti. Dvoje usamljenih, otuđenih i neshvaćenih ljudi, u komadu nazvanih Muškarac i Žena, propituju nijanse muško-ženskog odnosa iz pozicije njihovih osobnih priča. Biografije likova dodatno smo prilagodili trenutku u kojemu živimo, tako da, uvjerena sam, postoji potpuna prepoznatljivost s njihovim izazovima i posrtajima.

Glumci Ivana Boban i Davor Svedružić idealan su tandem koji je utjelovio složene, nijansirane i šarmantne uloge, dočaravajući i njihov humor, i britkost, i teret koji nose na profesionalnom i privatnom planu. Spajanje tih krajnje različitih karaktera osobito je zanimljivo i na režijskom, i na dramaturškom, i na glumačkom planu, stoga su se njihovi odnosi gradili upravo iz razlika u kojima se pronalaze dodirne točke.

Turrini je u svojoj drami gotovo pa prekognicijski otvorio više važnih dramaturških pukotina koje su mi se učinile dovoljno zanimljivima da priča Ženi i Muškarcu dobije svoj nastavak u 21. stoljeću. Ono što je Turrini tek sramežljivo skicirao davne 1996. godine, mi smo naglasili i stavili u fokus naše predstave — usamljenost i otuđenost kao pukotine koje postaju bolno vidljive u slučajnom susretu u sex-shopu. Usamljenost i otuđenost ono je što povezuje naš slučajni dvojac, a o razvoju njihova odnosa neću otkrivati previše, no mogu reći samo da je nepredvidljiv i dinamičan.

Rad na predstavi protekao je u ugodnoj atmosferi sa sjajnim glumcima i izvrsnim autorskim timom. Sa svojom kćeri Sarom Haas, likovnom umjetnicom i scenografkinjom, surađivala sam tri puta. Ponosna sam na njezinu treću samostalnu scenografiju, ovaj put inspiriranu rafiniranom estetikom japanske supkulture i ružičasto-neonskim bojama kakve evociraju prostore sex-shopova i ljubavnih butika. Tekst je adaptirala i osuvremenila dramaturginja Dina Vukelić, prepoznavajući u suradnji i redovnoj komunikaciji sa mnom sva mjesta u tekstu koja otvaraju suvremene momente i mogućnosti za proširenje i produbljivanje.

Glazbu je radio Toni Starešinić, nagrađivan i priznat glazbenik, koji je iz prve prepoznao senzibilitet predstave dok je za svjetlo zaslužan Aleksandar Čavlek, koji je svojim pažljivim radom komplimentirao scenografiju, kao i efektne i jednostavne kostime Marite Ćopo. Fotografije predstave za moj privatni album potpisuje talentirani i perspektivni mladi fotograf.