Spisateljica, esejistica i novinarka Slavenka Drakulić jedna je od najprevođenijih hrvatskih autorica i nezaobilazno ime u suvremenoj europskoj publicistici. Još od 1980-ih, njezini tekstovi izazivali su snažne reakcije, ponajprije zato što je o feminizmu, tijelu, ratu, ideologiji i svakodnevici govorila osobno, jasno i bez zadrške.

Pisala je izvan zadanih okvira, često protiv struje, uvijek s dubokim osjećajem za etičku dimenziju onoga što zovemo političkim. U njezinim se knjigama sudbine žena, raspad socijalizma i uspon nacionalizma isprepliću s pričama o starosti, bolesti, ljubavi i strahu – onim "malim" temama koje kod Drakulić uvijek vode do velikih pitanja.

Početkom svibnja Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo joj je nagradu za životno djelo, čime je simbolično zaokruženo višedesetljetno djelovanje autorice koja se nije libila progovarati onda kad je to bilo najteže. U povodu tog priznanja, s istaknutom hrvatskom intelektualkom, spisateljicom i esejistkinjom razgovaramo o istini i novinarstvu, o tranziciji i povratku konzervativnih narativa, o slobodi izražavanja, ali i o tome gdje danas, unatoč svemu, još postoji prostor za emancipaciju.

Od prvih tekstova u Startu i Danasu do međunarodne afirmacije kroz eseje i romane, vaš je rad uvijek nastajao na granici između osobnog i političkog. Što je za vas pisanje?

Ako govorimo o novinarstvu: svjedočenje, otpor, analiza, potraga za istinom. U tom, kako vi kažete, spoju osobnog i političkog, volim miješati žanrove, koristiti se ponekad i proznim stilom. Kad govorimo o književnom stvaralaštvu, rekla bih da je to za mene potreba. Bilo to novinarstvo ili proza, važno mi je pisati.

U središtu vaših romana i eseja često je pitanje tijela, bilo kroz iskustvo bolesti, seksualnosti, rata ili starenja. U kontekstu suvremenih biopolitičkih rasprava – od prava na pobačaj do nadzora tijela kroz tehnologiju – gdje danas locirate žensko tijelo kao političko pitanje?

U tom sam pogledu valjda staromodna, pa su mi osnovni parametri emancipacije zaposlenost i ekonomska neovisnost, kao i pravo na raspolaganje vlastitim tijelom. Ta tri stupa emancipacije čine mi se najvažnijima, ali mi se isto tako čini da je ova perspektiva nekako izgubljena. Kao da vlada pogrešan dojam da su prava žena, kad su jednom dosegnuta, ostvarena zauvijek, da nije moguće vratiti se u prošlost. Ali, ako je žensko tijelo političko pitanje, a jest, onda je podložno raznim politikama. To se dobro vidjelo upravo nakon pada socijalizma.

Vraćanje konzervativnim tradicijama uključuje i odnos prema ženama i njenim pravima i vrlo brzo se u novim okolnostima pojavilo pitanje prava na pobačaj. U Poljskoj je ubrzo nakon promjene režima skoro sasvim zabranjen, druge zemlje je slijede i nose se s tim pitanjem na razne načine. Na primjer, Hrvatska ne zabranjuje pobačaj ali ga uvođenjem liječničkog prigovora savjesti nastoji onemogućiti u praksi. Demografski problemi i depopulacija ovo pitanje još više stavljaju u fokus. Bitno je shvatiti da ženska prava nikad nisu osvojena zauvijek.

Kako objašnjavate to što su se postkomunistička društva, umjesto da se otvore prema progresivnim vrijednostima, u mnogim aspektima vratila tradicionalnim i klerikalnim obrascima?

Prijelomna 1989., kad se dogodila politička promjena, odnosno slom socijalizma, na neki je način bila i povratak u prošlost. Kao da su odjednom sve te države željele preskočiti pedeset godina svoje totalitarne povijesti. Zaboraviti staro, prihvatiti novo, bilo da se radi o kolektivnoj memoriji ili prevladavanju novih vrijednosti zapadnog tipa koje su se nametnule zajedno s demokratizacijom i dolaskom kapitalizma. Ovaj proces "preskakanja" uključuje i povratak crkve u politički i društveni život, čemu i sami svjedočimo već decenijama. To vodi ka retradicionalizaciji društva. Kad o tome pišem, uvijek nastojim opisati promjene iz žablje perspektive, to jest, primjerima iz svakodnevnog života. Često se suštinske promjene u društvu tako najbolje vide.

Jednom ste rekli kako "nakon socijalizma nije došao kapitalizam, nego nacionalizam". Kako sada, s vremenskim odmakom, interpretirate tu tezu u kontekstu hrvatske politike: od državotvornog zanosa devedesetih do današnje klijentelističke paralize i sveprisutnog osjećaja društvene anomije?

Nacionalizam i stranačka pripadnost su i dalje odskočna daska svake ozbiljne karijere, bilo političke ili poslovne. Prevladavanje korupcije kao principa funkcioniranja društva je rak rana ne samo ovog, nego svih bivših socijalističkih društava. To ne znači da u zapadnim zemljama nema korupcije, ime je svugdje, ali je individualna a nije princip funkcioniranja tog društva. Čini mi se da to kod nas rezultira malodušnošću i rezignacijom s jedne strane, a odlaskom mladih s druge strane.

Kao osoba koja živi između više jezičnih i kulturnih prostora, kako vi razumijevate pojam ‘pripadanja’?

Pripadanje bih u svom slučaju najradije nazvala – nepripadanjem. Dakako, kao i bilo koja osoba, rođena sam u nekoj državi, u nekom jeziku, povijesnim i ekonomskim okolnostima, određenoj kulturi ... Sve me to određuje, ali sve je to zadano, sve su to datosti. Čini mi se da treba krenuti od tih datosti koje nekome predstavljaju i ograničenja, i prevladati ih. Naime, vjerujem da osobni identitet nije zapisan u kamenu, nego je složen od mnogih elemenata, od koji je porijeklo samo jedan. Tako da su za mene domovina, pripadanje i identitet tri različite stvari.

U tom kontekstu postavlja se i uvijek isto pitanje istinskog suočavanja s prošlošću; naime, ima li, u Hrvatskoj i regiji, još uvijek prostora za to ili smo institucionalno i emocionalno zatvorili tu temu. Kako gledate na koncept pravde u postkonfliktnim društvima?

Ja bih odvojila institucionalno od emocionalnog. Naime, institucionalni odnosno pravni okvir postoji, to je jedna od pretpostavki za suočavanje s prošlošću, s ratnim zločinima i nepravdama počinjenim od strane vlastite vojske. U to, međutim, moramo uključiti i spremnost društva na takve sudske procese, što zahtijeva cijeli niz pretpostavki. Od prevladavajućih narativa o ratu – na primjer, uvjerenja da oni koji se brane ne mogu počiniti ratne zločine i da su naši borci heroji a ne zločinci – do političke volje da se kroz suđenja vlastitim zločincima dođe do istine. Kompliciran je to, neizvjestan i dug proces. Kad govorimo o sadašnjosti, suočavamo se sa zanimljivim fenomenom, da volja da se govori o prošlosti dolazi iz svijeta umjetnosti. Uzmite primjer dva nedavna filma, Čovjek koji nije mogao šutjeti i Mirotvorac. Mlađa generacija je ta koja želi znati istinu i to je jako, jako važno.

Zanimljivo je da ste prije više od trideset godina, kao jedna od tzv. Vještica iz Rija, bili meta žestokih medijskih napada a danas ste dobitnica nagrade HND-a za životno djelo, priznanja koje dolazi iz iste profesije koja vas je nekada progonila, ignorirala ili prešućivala. Što vam znači to priznanje novinarske zajednice? Kad ste već spomenuli istinu, kako gledate na položaj istine u današnjem novinarstvu, profesiji u kojoj, čini se, istina nikada nije bila posve nezaobilazan kriterij?

Nagrada struke mi je draga, upravo zbog toga jer su to većinom neke druge kolege i kolegice, a ne više iz generacije onih koji su se pridružili nacionalističkom huškanju i brojenju krvnih zrnaca. Novinarstvo je doživjelo velike promjene; prisjetite se samo štampanih novina koje su gotovo posve iščezle na račun elektroničkih. No s formom promijenio se i sadržaj, jer se čitanost nekog teksta mjeri u klikovima. To znači da novinari trebaju privući pažnju čitatelja, a to vodi podilaženju i senzacionalizmu. Uvijek će biti nekoliko dobrih novina, ali općenito govoreći, novinarstvo je izgubilo na važnosti. Naime, nije više jedini izvor informacija, društvene mreže su brže – ali ne i pouzdanije. Zato se i postavlja pitanje povjerenja u izvore.

U kontekstu nove političke korektnosti i "kulture otkazivanja", ke li sloboda izražavanja ponovo ugrožena?

To je kompleksna tema za čiju razradu nemamo mjesta, no rekla bih ukratko da je počelo dobro s osviještenošću o drugima i različitima, s idejom uključivanja i tolerancije. No politička se korektnost s vremenom pretvorila u vlastitu suprotnost i postala cenzura. Jedan od slučajeva kada cilj ne opravdava sredstva! Evo, svjedočimo kako se klatno zanjihalo u suprotnom pravcu, također radikalnom. Sada se sve što je bilo postignuto – a bilo je tu dobrih i važnih stvari, poput rasta rasne i spolne tolerancije, osvještavanja nasilja nad ženama i njihovog prava na tijelo – odjednom briše. Kultura otkazivanja sije strah i oportunizam a posljedice se već osjećaju.

Jedna od vaših najprovokativnijih knjiga, Oni ne bi ni mrava zgazili, otvara pitanje banalnosti zla i tzv. običnih ljudi u ulozi zločinaca. U vremenu kada ponovno jačaju ekstremni populizmi i desni autoritarizmi, bojite li se da svijet gubi kapacitet za prepoznavanje vlastitih historijskih lekcija?

Bojim se da su ljudi općenito loši učenici. Danas, u vrijeme prevladavanja zabave i infotainmenta, fake newsa, socijalnih mreža na kojima se umnožava glupost i laži, u vrijeme internetskih zamki – to još lakše nego ranije. U prevladavajućoj kombinaciji zaborava i zabave, učenje je veliki gubitnik. Na koncu, ako je najstarija demokracija iznjedrila za predsjednika Donalda Trumpa, što reći? Na koga se ugledati? Koje lekcije ponoviti?

Trumpov uspon razotkrio je koliko je lako manipulirati kolektivnim nezadovoljstvom. Vidite li u tom fenomenu globalni obrazac koji se preslikava i na europske političke krajolike, uključujući i Hrvatsku?

Sigurno njegov izbor daje vjetar u leđa desnim populistima i autoritarnim režimima, od Orbana i Fica do AfD-a i sličnih. No Hrvatska već ima desno-desnu vladu koja manje-više uspješno manipulira kolektivnim nezadovoljstvima. Barem sudeći po posvemašnjoj šutnji javnog mnijenja. Nama za to nije kriv Trump, nego mi sami.

Ruska invazija na Ukrajinu, izraelsko-palestinski rat, sukobi u Sudanu... U svijetu koji guta vijesti bez probave, lako je skliznuti u trivijalizaciju tragedije. Kako se danas odnosimo prema patnji "drugih", je li došlo do zamora empatije?

Došlo je do porasta straha. Od prije desetak godina u Europu je s izbjegličkim valom ušao i bojazan da će im netko, ilegalni imigranti, nešto oteti. Taj je osjećaj uspostavljen kao platforma desnice, vrlo uspješna, kako se danas čini. Činjenica da niti jedna europska ekonomija, pa ni hrvatska, ne može opstati bez strane radne snage – da ih, dakle, trebamo – kao da nema s tim nikakve veze. Nije utješno, ali ksenofobija ne vlada samo kod nas.

Je li hrvatska javnost svjesna globalne međuovisnosti ili još uvijek dominira mit o 'maloj zemlji koja se nikoga ne tiče'?

Na žalost, rat nam je pokazao da Hrvatska jest mala zemlja koja se nikoga ne tiče. Trebalo je vremena da se europske velesile uopće osvrnu na požar u njihovom "stražnjem dvorištu", koji je zapravo ugasio SAD. No bez obzira na to, mala zemlja dio je EU-a i ne može raditi baš sve što joj padne na pamet, iako EU tolerira svaku vlast koju vidi kao tzv. faktor stabilnosti iznad svega drugoga, uključujući i demokraciju. A o globalnim procesima je itekako ovisna. Uzmite u obzir samo turizam, našu osnovnu privrednu granu. Naš turizam itekako će osjetiti političke i ekonomske turbulencije na famoznom broju noćenja. No kod nas prevladava učenje metodom "glavom u zid" umjesto anticipacije i prilagođavanja novoj situaciji, što je recept za gubitništvo.

U vrijeme kada se marginaliziraju intelektualci, kada se znanje relativizira a informacije monetiziraju, može li pisana riječ još uvijek uzdrmati svijet ili joj ostaje uloga nijeme svjedokinje?

Zašto nijeme? Istina, ovo nije vrijeme dominacije pisane riječi. Ali jest vrijeme svjedočenja, kao što je i svako drugo vrijeme. Treba svjedočiti i treba opisivati, a to je vrsta govora. Treba ostaviti trag o vremenu. No i novinarstvo i književnosti imaju sve manje mjesta u tradicionalnom svijetu tiskanih medija, jer je tehnološka promjena promijenila i same medije. Prilagodba novim tehnologijama donosi nove oblike novinarstva. A priča, kao osnova literature, vječna je ljudska potreba i naći će izraz u bilo kojoj formi ili tehnici. To je utješno, zar ne?