Studio za suvremeni ples u suradnji s renomiranom belgijsko-nizozemskom koreografkinjom i izvođačicom Astrid Boons priprema novu plesnu predstavu Mica /ˈmʌɪkə/, rad koji polazi od ideje tijela izloženog pritisku, promjeni i trajnoj prilagodbi. Inspirirana svojstvima minerala po kojem nosi ime, predstava se bavi slojevitošću iskustva, kolektivnom izdržljivošću i načinima na koje se tijela, poput materije, savijaju, preslaguju i pamte vlastitu povijest. Predstava će premijerno biti izvedena 22. prosinca u Zagrebačkom kazalištu mladih, koje je i koproducent projekta, dok je reprizna izvedba najavljena za 23. prosinca.

Astrid Boons (1988., Belgija) koreografkinja je, izvođačica i umjetnica s renomiranom međunarodnom karijerom, prepoznata po emocionalno zahtjevnim radovima i snažno utjelovljenim stanjima u kojima tijelo postaje prostor granica, prijelaza i širenja između pojedinca i svijeta. Njezine kreacije dosljedno polaze iz ženske perspektive, naglašavajući subjektivnu povezanost kao oblik otpora i kontinuiranu potragu za osobnom umjetničkom agendom. Surađivala je s brojnim istaknutim institucijama i kompanijama, a uz koreografski rad razvila je i prepoznatljivu praksu pokreta koju redovito podučava u vodećim europskim plesnim kompanijama i obrazovnim institucijama.

Mica /ˈmʌɪkə/ nastaje u krajoliku pritiska – ondje gdje tragovi života opstaju u erodiranim materijalima i formama, u prostoru otpora u kojem se transformacija pretvara u nužnost preživljavanja. Naslov predstave preuzet je iz naziva skupine metamorfnih minerala sastavljenih od bezbroj tankih, savitljivih slojeva, od kojih svaki nosi zapis kompresije, nestabilnosti i izdržljivosti. Nastala djelovanjem topline i pritiska, mica se savija, preslaguje i reflektira, zadržavajući u sebi tragove vlastitog nastanka.

U prepoznatljivoj Boonsinoj koreografskoj poetici, obilježenoj snažnom fizičkom prisutnošću i emocionalno utjelovljenim stanjima, Mica otvara prostor za promišljanje zajedništva u vremenu društvene i ekološke nestabilnosti. Polazeći od struktura i napetosti suvremenog društva, predstava istražuje krhku ravnotežu između povezanosti i izolacije, između čežnje za pripadanjem i iskustva izdvojenosti. Tijela na sceni ostavljaju zapis – svako od njih nosi odjeke drugih, oblikovano zajedničkim pamćenjem i projekcijama budućnosti.

Koreografija tom stanju pristupa kao načinu razmišljanja o odnosu tijela prema promjeni. U vremenu društvene i ekološke nestabilnosti, Mica postavlja pitanje kakve verzije budućnosti mogu nastati ako ostanemo uz pritiske koji nas oblikuju – ako tijelu dopustimo da traži oblike prilagodbe umjesto povlačenja i otuđenja. Tijela reagiraju poput minerala: akumuliraju, prelamaju i talože povijesti. Unutar pukotine refleksija se umnožava, a budućnost se ne pojavljuje kao udaljeni horizont, nego kao puls unutar slojevitosti vremena – prostor u kojem sjećanje ostaje živa prisutnost, a tijela pronalaze nove načine opstanka.

Tijela reagiraju poput minerala: akumuliraju, prelamaju i talože povijesti. Unutar pukotine refleksija se umnožava, a budućnost se ne pojavljuje kao udaljeni horizont, nego kao puls unutar slojevitosti vremena – prostor u kojem sjećanje ostaje živa prisutnost, a tijela pronalaze nove načine opstanka.

Predstavu izvode Dora Pocedić, Marta Krešić, Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić Kralj, Viktoria Bubalo i Ema Crnić. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, autor glazbe je Miguelángel Clerc Parada, svjetlo oblikuje Tomislav Maglečić, vizuale Tihomir Filipec.