'Ako želite znati sve o meni, samo pogledajte površinu mojih slika, filmova i mene samog – i tu sam. Nema ničeg iza toga', rekao je Warhol novinarki Gretchen Berg 1966. godine. Slavni je umjetnik − najpoznatiji po slikama limenki Campbellove juhe, skulpturama od kutija Brillo i portretima filmskih zvijezda − ostao sinonim za pop art, ali i za hladnu, nedokučivu distanciranost.

No izložba Andy Warhol: My True Story, postavljena u galeriji Newlands House u Petworthu u engleskom Zapadnom Sussexu, otvara novo poglavlje u razumijevanju te ikone. Kroz 11 tematski uređenih prostorija, pokazuje koliko se Warholova osobnost razlikovala od njegove javne slike – umjesto kao bešćutan brend, prikazuje ga kao sramežljivog, osjetljivog čovjeka punog unutarnjih nemira. Među eksponatima nalaze se obiteljski artefakti, rani crteži iz arhiva i do sada neviđene intimne fotografije te otkrivaju novo lice Warhola – jednako poznatog kao i njegove slike Marilyn Monroe i Mone Lise u stilu pop arta.

'Shvatila sam odmah, čim sam počela slušati njegove audiosnimke i upoznavati obitelj, koliko je bio kompleksan kao osoba', kaže kustosica izložbe, profesorica Jean Wainwright, britanska povjesničarka umjetnosti i autorica. Wainwright, svjetska priznata stručnjakinja za ovog umjetnika i dugogodišnja prijateljica obitelji Warhola (kasnije je iz prezimena izbacio 'a' te postao Warhol), posvetila je desetljeća istraživanju njegova opusa i osobnosti. Tijekom 1990-ih, dok je pisala doktorsku disertaciju o njegovim audiovrpcama, putovala je u Pittsburgh, grad u kojem je rođen, da bi intervjuirala članove njegova najužeg kruga i preslušala više od 2000 kaseta na kojima je Warhol bilježio događanja, razgovore i osobne misli.

Danas su te vrpce pod embargom do 2037. godine, 50 godina nakon Warholove smrti – dozvoljeno ih je slušati, ali ne i transkribirati. Nitko ih, dakle, ne poznaje bolje od Wainwright. 'Imala sam pristup kakav nitko prije nije imao', rekla je za BBC. 'Dobila sam stvarni osjećaj o tome tko je bio kao čovjek.'

Traume nakon napada

Spomenemo li ime Andy Warhol, većina će odmah zamisliti figuru iz njujorške avangarde: distanciranog, vječito cool umjetnika s crnim sunčanim naočalama, u kožnoj jakni i s razbarušenom perikom, okruženog slavnim osobama u svom legendarnom studiju The Factory. 'Zamišljamo ga kao kralja zabava, epicentar njujorške scene', kaže Wainwright. No ta se slika postupno raspadala tijekom njezina višegodišnjeg istraživanja. 'Čim sam počela slušati snimke i razgovarati s njegovom obitelji, postalo mi je jasno koliko je bio višedimenzionalan. Bila sam poput detektivke koja povezuje tragove.'

Najveća zabluda o Warholu, tvrdi Wainwright, jest ona da ga nije bilo briga i da se cijeli njegov opus samo temeljio na 'površinskom dojmu'. Fotografija Gerarda Malange iz 1971., prikazana prvi put u muzeju, opovrgava taj mit. Snimljena na dan kada je Warhol saznao da je Valerie Solanas – žena koja ga je pokušala ubiti 1968. – puštena iz zatvora, prikazuje ga zamišljenog, s pogledom uperenim u daljinu.

U kasnijem dijelu izložbe prikazan je crtež iz 1985./86., prikaz lubanje i dijela trupa, s fokusom na fizičku ranjivost – tiho, ali jasno svjedočanstvo o trajnim posljedicama napada. Warhol je nakon ranjavanja morao nositi steznik do kraja života, a godinu kasnije, 1987., umro je od komplikacija nakon operacije žučnog mjehura.

'Uistinu mu je bilo stalo', ističe Wainwright. 'Sam je stvorio lik tog hladnog lika s naočalama, ali ispod toga krilo se krhko ljudsko biće puno dvojbi, tjeskobe, sramežljivosti, nesigurnosti.' U svojim dnevnicima opisuje, primjerice, trenutak sa zabave povodom godišnjice kluba Studio 54 1978. godine, kada su mu dali mikrofon, a on nije uspio izgovoriti ništa suvislo: 'Samo sam proizvodio zvukove… i ljudi su se smijali', zapisao je.

Intimni tragovi: Crteži, smijeh i neizrečene istine

Još dublji uvid u stvarnog Warhola donose artefakti izloženi u galeriji – tihi, ali snažni dokazi njegove nježne, introspektivne strane. U prizemlju je izložen crtež iz 1956. godine: prikazuje golog muškarca kako leži dok mu iz lijeve ruke izlijeću mala srca poput leptira. Taj rad diskretno aludira na Warholovu seksualnost koju nikada nije otvoreno izražavao u javnosti.

Na katu pak posjetitelji nailaze na fotografiju iz 1965. godine – do sada neobjavljenu, a snimio ju je Bob Adelman – na kojoj se vidi Warhol kako se smije i izlijeva vodu iz čizme nakon što ga je njegova bliska prijateljica i muza Edie Sedgwick gurnula u bazen. U tom spontanom trenutku, bez maske i poza, očituje se njegov smisao za humor i ljudska toplina, a koji su rijetko bili dio službenog narativa o njemu.

Jedan od najneočekivanijih aspekata izložbe tiče se Warholove obitelji – elementa koji je u njegovu životu imao mnogo veću ulogu nego što se to obično misli. Izložba prikazuje razglednice koje je slao majci s egzotičnih putovanja, a svaka započinje riječima 'I'm OK' ili 'I'm alright'. Tu su i snimke intervjua u kojima se njegova nećakinja, Madalen Warhola, prisjeća obiteljskih trenutaka s ujakom: 'Voljeli smo ga posjećivati u New Yorku. Njegova kuća bila je poput Nigdjezemske − roboti, hrpe slatkiša, igračke i puno žvakaćih guma.'

Majka, crkva i oguljena boja

Unatoč glamuroznoj slici umjetnika koji je živio na zabavama, Warholov privatni život bio je začuđujuće skroman. Njegova majka Julia, udovica, preselila se k njemu 1952. i živjela s njim gotovo do smrti. Podrijetlom iz današnje istočne Slovačke, Julia i sin u kući su govorili njezinim materinskim rusinskim jezikom. Redovito su išli na misu u katoličku crkvu, što je detalj koji se rijetko spominje u pričama o ovom umjetniku.

Na izložbi je prikazan i isječak Warholovih snimki iz 1966. te pruža rijedak pogled na njihov dom: sudoper pun neopranog suđa, poderane zavjese, oguljena boja na zidovima. To je prizor daleko od blještavila koje bismo mogli očekivati – nema ni traga luksuzu, već običan, gotovo siromašan interijer.

Profesorica Wainwright smatra da je upravo ova kućna dimenzija, kao i religiozna povezanost s majkom, ostala potpuno potisnuta iz dominantne slike o Warholu. 'Malo tko zna za tu njegovu stranu', kaže. 'Zato što je sve bilo podređeno njegovoj fasadi − dimu i ogledalima.'

To potvrđuju i riječi Erica Shinera, bivšeg ravnatelja Muzeja Andyja Warhola u Pittsburghu. U razgovoru za BBC 2019. opisao ga je kao 'velikog umjetničkog eskivatora' koji je s užitkom plasirao pogrešne informacije. 'Kada bi ga pitali gdje je rođen, znao je reći Cleveland, ponekad Buffalo, a ponekad Pittsburgh... Sve je to činilo dio mitologije koju je gradio oko sebe, da nitko nikada ne sazna tko je zapravo Andy Warhol.'

Dim i ogledala: Neuhvatljivi Warhol

Fotografi koji su surađivali s njime često su isticali koliko je bio teško uhvatljiv – ne u fizičkom smislu, nego kao pojava. David Bailey, čija se rijetko viđena fotografija iz 1973. pod nazivom 'Hallway' nalazi na izložbi, opisao je taj dojam riječima: 'Kao da ideš za dimom. Pred očima ti je, vidiš ga – ali kad posegneš za njim, raspline se i nestane.'

Slično vrijedi za njegov karakterističan izgled. Tamne naočale i perika nisu mu bili samo modni izričaj, već i štit – zaštita od nesigurnosti zbog opadanja kose, ali i sredstvo kojim je izgradio svoj vizualni brend. Profesorica Wainwright kaže: 'Naučio je kako se postaje nezaboravan iz filmova – pretvorio se u nešto trenutačno prepoznatljivo, baš poput svojih limenki juhe.'

Čak su i njegove najpoznatije izjave – uključujući onu o 'površini' – često bile tuđe misli koje je samo ponavljao. 'Danas sam tako prazan. Ne mogu ništa smisliti', rekao je novinaru 1966. 'Zašto mi ti ne kažeš riječi, pa će samo izlaziti iz mojih usta.' Sljedeće godine otišao je korak dalje: angažirao je glumca Allena Midgettea da se umjesto njega pojavljuje na događanjima, a taj je performans još više odvojio stvarnog Warhola od njegove slavne persone.

Njegovo poznato društvo također je služilo toj svrsi. U 'The Merv Griffin Showu' 1965., Sedgwick je voditelja unaprijed upozorila: 'Andy neće reći ni riječ. Ako ga nešto pitate, šapnut će meni odgovor.' Bio je to trik koji je pojačao njegovu tajanstvenost – i istodobno elegantno riješio problem sramežljivosti.

Magnetofon kao 'supruga': Warholov tihi epicentar

U srcu Warholove tišine nalazila se tehnologija – konkretno, njegov kasetofon, a od milja ga je zvao 'moja supruga'. Neprestano je snimao ljude oko sebe: razgovore, događanja, sitne zvukove svakodnevice. No, kao što otkriva njegov brat John Warhola, svrha toga nije bila dokumentiranje, već izbjegavanje: 'Htio je slušati nekog drugog kako govori, samo da ne mora govoriti o sebi.'

Profesorica Wainwright ističe: 'Skloni smo ga doživljavati kao pop art umjetnika, ali bio je gotovo poput antropologa. Bio je na zabavama, ali kao tihi epicentar oko kojeg se sve vrtjelo.'

Taj osjećaj praznine, međutim, nije bio bez značenja. Warhol nije tražio pažnju radi pažnje, nego je pažnju udaljavao od sebe i usmjeravao je na druge – ili, točnije, prema slici koju je o sebi stvorio. Time je postao ne samo umjetnik, nego i svojevrsna instalacija, uvijek prisutna, ali nikad potpuno stvarna.

Srebrna faza: Umjetnik u sjeni svojih reflektora

Jedna od prostorija izložbe posvećena je razdoblju Srebrne tvornice sredinom 1960-ih – vremenu u kojem Warhol ne samo da stvara neka od svojih najpoznatijih djela, nego i 'upravlja' bendom The Velvet Underground. No i tada, usred kaosa i kreativnog meteža, on ostaje figura iz pozadine: s kamerom u rukama ili skrivenom ispod ruke, uvijek spreman snimiti druge – prije nego što oni snime njega.

Tu dolazi do izražaja njegova paradoksalnost: s jedne strane promatrač i tihi kroničar, s druge strane – prema riječima fotografa Nata Finkelsteina, rezidentnog dokumentarista Factoryja – predator. 'Bio je poput crne udovice', rekao je u razgovoru s Wainwright 2002. 'Proždirao je ljude kao pizzu – skinuo bi im površinu i odbacio ostatak.'

Unatoč toj oštroj metafori, izložba sugerira nešto složenije: Warhol se nije hranio drugima iz taštine, nego iz potrebe da ne bude izložen. Najsnažniji dojam u tom smislu ostavlja fotografija Boba Adelmana iz 1965. Na njoj se nalazi pod studijskim svjetlima, bez sunčanih naočala, s otkrivenim licem. Sjedi sam, izložen, zabrinutog pogleda. Lik pred kamerom više ne djeluje slavno, nego gotovo neprepoznatljivo – kao običan čovjek, lišen ukrasa.

Iza mita: Novi Warhol, napokon viđen

Izložba Andy Warhol: My True Story nije pokušaj demistifikacije samo radi demistifikacije. Njezin cilj nije srušiti legendu, već je dopuniti – pokazati da se ispod pažljivo građenog brenda nalazio čovjek jednako kompleksan kao i svijet koji je umjetnički reinterpretirao. Izložba ne ruši Warholovu konstrukciju; ona je nadopunjuje detaljima koje je sam izostavio – često namjerno.

Warhol je bio majstor 'mitotvorstva'. Njegova šutnja bila je taktička, njegov imidž filmski, njegove izjave pomno promišljene, često prešutno prenesene od drugih. No, kako nam ova izložba pokazuje, šutnja nije uvijek praznina. Ponekad je odraz krhkosti, nesigurnosti, pa i suptilnog otpora.

Profesorica Wainwright i sama priznaje da je godinama radila kao detektiv, rekonstruirajući Warhola iz fragmenata: kaseta, obiteljskih uspomena, neobjavljenih snimki i skica. Taj proces nije bio samo profesionalno istraživanje, već i osobna potraga. I upravo zato ova izložba ne izgleda kao još jedno slavljenje ikone, već kao iskren pokušaj da se dopre do čovjeka ispod perike.

'On je postao mit. Ali nije bio mitološko biće', rekla je Wainwright. 'Bio je čovjek koji se često bojao govoriti, koji se smijao s nećacima i slušao majku kako pjeva. To je Warhol kojeg vrijedi upoznati.'