Upozorenje: u tekstu se otkrivaju dijelovi radnje serije.

Hrvatski Srbi ispali su najveće ovce ratova u bivšoj Jugoslaviji. Nameće se takav zaključak na kraju sedme, jedne od efektnijih epizoda nadahnute, kvalitetne, intimne i emotivne srpske serije 'Tvrđava'. Ona se nominalno bavi životom u Kninu od predratnog razdoblja do Oluje, pa se tu i tamo, s mješovitim rezultatima, očeše o najčešće karikirani (katkad i karikaturni) prikaz povijesnih događaja i figura.

Jedan od takvih trenutaka događa se na kraju spomenute epizode, kad glavni lik, svojeglavi i impulzivni Kninjanin po imenu Luka Baša (solidno ga interpretira daroviti mladi glumac Ognjen Mićović) postaje svjestan onoga čega će deseci tisuća dalmatinskih, ličkih, kordunaških i banijskih Srba postati svjesni koji mjesec kasnije, kad su – kako je to u svom prisjećanju dojmljivo zabilježio novinar Vremena Davor Lukač – natovarili med, vino i pršut na traktore i krenuli u zbjeg.

Naime u zajedničkom aranžmanu bizarnog njemačkog špijuna koji na dunavskoj splavi vrti šarane na rašljama i korumpiranih srpskih obavještajaca, beskrupulozni udbaš briljantnog prezimena Dilparić (kojeg brutalna gluma Ljube Bandovića pretvara u autentičnu paralelu Miloševićevog odrađivača prljavih poslova, haškog osuđenika Frenkija Simatovića), u periodu između operacija Bljesak i Oluja uvaljuje Luki zadatak prevesti kamion prepun oružja. Oružje, međutim, nije namijenjeno obrani 'Krajine': namijenjeno je tome da Luka s njime padne na granici u Srijemskoj Rači, a režimski mediji od toga naprave spektakl pred kamerama i medijski narativ okrenu u smjeru trgovanja krajiških Srba s Hrvatima iza leđa Beograda, što bi bila idealna podloga da ih Srbija konačno skine s vrata.

Siroti Luka, koji misli da prevozi brašno, u napadu dalmatinskog dišpeta ignorira Dilparine upute, i umjesto na Raču, skreće na drugi granični prijelaz, gdje kamion nije najavljen. Prethodno vojno obučen u paravojnoj postrojbi komandosa, svojevrsnom klonu Arkanovih Tigrova i Knindži kapetana Dragana, uspijeva se izvući iz sukoba s graničnim policajcima, preplivati Drinu (!?) te se nađe usred stada ovaca, u snažnoj metaforičnoj sceni koja poručuje da su hrvatske Srbe oni iz 'otadžbine' prodali, a oni – ispali ovce.

Politička priča umotana u intimne slojeve

I tu ćemo stati sa spoilerima – jedan je bio potreban, tek radi ilustracije onoga što 'Tvrđava' zapravo želi. Projekt javne srpske televizije u izvedbi producentske kuće Režim (producent je Miloš Avramović, najpoznatiji kao redatelj regionalnog akcijskog hita 'Južni vetar'), naime, na domaćem terenu pokušava okajati srpski 'grijeh struktura', perpetuirani mit koji dobar dio srpske javnosti, pa i današnjeg establišmenta na čelu s onim koji je tada držao zapaljive govore po Glini, doživljava 'prodajom Krajine' u režiji Miloševića, Tuđmana i međunarodne zajednice.

Čini to umotavajući povijesnu priču u još tri humana, emotivna, ali izrazito fiktivna sloja, koja u ovoj seriji služe kao katalizator te političko-kriminalno-špijunske priče. Prvi je sloj povijesnog konteksta, u kojemu predratni Knin služi kao utopijski, boemski Macondo usred dalmatinskog krša, a jedino što opterećuje taj opušteni život su nikad usahli duhovi pokrštavanja uoči Drugog svjetskog rata.

Drugi je sloj klasične tragedije zabranjene ljubavi između Romea i Julije, Hamleta i Ofelije, zovite ih kako hoćete – Srbina Luke i Hrvatice Darije, čija obitelj – opet aktivirajte suspenziju nevjerice – cijelu prvu polovicu devedesetih živi u okolici Knina, još preciznije u Vrpolju, a da joj dlaka s glave ne fali. Treći je sloj sam raspad Jugoslavije, ne toliko na papiru, koliko u glavama lokalnih Srba koji su u nju vjerovali i nakon što se fizički raspala, bolno otrježnjujući za one iz nedalekih Čavoglava koji je imaju potrebu sahranjivati trideset i pet godina kasnije.

Romantizirani Knin

Predratni Knin – pretpostavljate, lokacija nije autentična, a glumi ga buduća europska prijestolnica kulture, crnogorski Nikšić – grad je u kojemu se na svakom koraku mezi pršut i sir, svaka kuća proizvodi svoje vino, na ražnju kafane 'Dalmacija' nemilice se vrte janjci, na svadbama bend svira Električni orgazam i Idole, a narkomani imaju stabilan dotok heroina. Kad se u osvit rata dijele otkazi u propalim socijalističkim mastodontima, dijele se podjednako Hrvatima i Srbima, u skladu s utopijskom postavkom serije da je u ratu najviše, ni kriv ni dužan, nastradao – mali čovjek.

Problem je u tome što je sličnim romantiziranjem prikazan i Knin uoči Oluje. Iako kafana 'Dalmacija' propada jer u njoj noći provodi tek kontraobavještajac loše kamufliran u dopisnika Borbe, a prazne ulice grada i okolnih sela govore da su svi već spremni za bijeg, naši 'pozitivci' misle da i dalje žive u istom gradu. Kad Dilparić pošalje operativce službe da po Kninu ganjaju novac koji mu je Luka ukrao bijegom iz kamiona, na njihovo pitanje gde ovde može da se kupi pršut, dobiju odgovor – svugdje. U vrijeme u kojem 'Krajina', tada pod Miloševićevim sankcijama, živi na konzervama danske fete iz humanitarne pomoći i mesnog doručka iz opljačkanog Gavrilovića, to zvuči previše čak i za suspenziju nevjerice.

Ljubavni jadi i Beograd kao Sodoma i Gomora

U tom i takvom Kninu, za razliku od postojanih pršuta na dinarskoj buri, o koncu visi ljubav Luke i drage Darije (izvrsna Darija Vučko), čiji razum i zrelost, rijetki za to vrijeme, ne uspijevaju nadvisiti zamršene obiteljske odnose, ali niti dozvati pameti Luku. Ovaj pak, tvrdoglav poput oca Nikice, koji polaže bezgraničnu vjeru u spas iz Beograda (slojevito ga glumi Jovo Maksić), odlazi u glavni grad Srbije u blesavom uvjerenju da može osigurati obitelji kakvu-takvu egzistenciju. Za to će morati uroniti u turbofolk svakodnevicu tamošnjeg kriminalnog podzemlja, noseći na grbači odgovornost za Dilparićeva sina, dizelašku budaletinu na viskiju i kokainu, netom puštenu iz zatvora u Milanu.

Nakon što se Luka već opisanim spletom okolnosti vrati u Knin, zahvaljujući žrtvenom jarcu u obliku ujaka Momčila, u kojeg ima bezgranično povjerenje (solidni Nikola Pejaković u još jednoj ulozi na pola puta između duhovnjaka i grešnika koji mu se ispovijeda), sklanja se u obližnji manastir Lazarica, gdje ga kratkotrajna duhovna obnova vraća u život. Manastir, dakako, krije (i otkriva) još neke tajne zakopane u bespućima povijesne zbiljnosti, a one će se odraziti i na sudbinu jedinog Hrvata u seriji, tvrdokornog Darijinog oca Zdravka Tolja zvanog Cvara (od nosećih glumaca najmanje uvjerljiv Slaviša Curović) – no on je u osvit Oluje već isukao Tuđmanovu sliku godinama skrivenu u konobi, iza bačve vina, spreman za razvoj događaja koji, znamo iz povijesnih knjiga, neminovno slijedi.

Dobri i loši ljudi, a ne Srbi i Hrvati

Nije ovo prva RTS-ova serija o Oluji, niti je prva s temom ratnih događaja na područjima izvan Srbije. Ipak, sve te propagandne 'Balkanske međe', 'Dare iz Jasenovca' i 'Oluje' u usporedbi s 'Tvrđavom' raznijet će vjetar na smetlištu povijesti. Jer ovo je prva ovakva serija koja, kroz prokrvljene likove, solidnu glumu i uvjerljivo realizirane tehničke kategorije, ima ambiciju – i uglavnom je ostvaruje – povući granicu ne između dobrih Srba i loših Hrvata, već između dobrih i loših ljudi, kojih je, kao i u svim ratovima, bilo na objema stranama.

Serija se, dakako, po defaultu mora uklopiti u zadane parametre kulturnog imperijalizma Vučićeve ere: u njoj se govori 'jezik srpskog sveta', uglavnom korektno skinuti dalmatinski dijalekt srpskog s povremenim iskoracima u bosanske i crnogorske mikrodijalekte, ovisno o vještini glumca. Potkradu se tu, naravno, i pogreške: zašto rođeni Kninjanin Jovo Maksić izgovara crnogorsko 'nijesu', podjednako je nejasno kao i to zbog čega Luka odlazi u Beograd praćen Cecinom 'Idi dok si mlad', pjesmom koja u tom trenutku slijeda radnje još uvijek nije objavljena (iako Dilparićeva veza s pevaljkom zavodljivo sugerira da je i u njezinu karijeru upletena služba).

Kako ovakvu seriju 'prodati' Vučićevoj kliki? Eliminiraj jugonostalgiju

U odnosu na te detalje, oko kojih zainteresirana javnost cizelira toliko da je autori serije moraju uporno podsjećati na to da je 'Tvrđava' fikcija, treba pohvaliti dinarski meditativnu režiju Saše Hajdukovića te posebno postrokersku najavnu temu, djelo banjolučkog skladatelja Petra Bilbije (ovaj je dvojac već radio na triptihu serija o crnilu današnje Banje Luke 'Meso/Kosti/Koža'). Scenarij mladog Gorana Starčevića (također porijeklom iz kninskog kraja), u suradnji s iskusnim showrunnerom Mirkom Stojkovićem, također klizi elegantno i gledljivo, iako je serija komotno mogla biti ekonomičnija te skresati dio zapleta i likova, posebno u beogradskom segmentu.

Umjesto rezimea, istaknuli bismo još jedan segment kojim su je autori vjerojatno uspjeli 'prodati' nacionalističkoj Vučićevoj kliki, ali može služiti i kao koristan putokaz za buduće slične pokušaje. Mukla šutnja Nikice, Lukinog oca kojemu se vjera u iluziju da će sve opet biti kao prije sruši tek kad mu supruga Nada (odlična Nikolina Friganović) netom uoči Oluje održi predavanje o tome kako mu Jugoslavija neće oprati posteljinu, ujedno je i otresanje balasta jugonostalgije koji bi konačno mogao okrenuti novu stranicu u tretmanu poslijeratnih tema.

Hoće li se i hrvatska javna televizija u vrijeme suprotnih društvenih trendova okrenuti sličnom obliku propitivanja hrvatskih grijeha recentne prošlosti? Teško, ali nada umire posljednja.