U noći sa 6. na 7. rujna 1949. na pariškom keju Javel, uz obalu Seine, pronađeno je tijelo 29-godišnje žene. Bila je bez cipela i torbice, a prema tadašnjim izvještajima, odjeća na njoj ostavljala je dojam da ju je netko na brzinu ponovno odjenuo. Zvala se Louise Cansot, premda se u nekim dokumentima pojavljuje i kao Lise, a u Pariz je stigla iz Bretanje kao vrlo mlada djevojka.

Policija je izdvojila četvero osumnjičenih, ali istraga nije dovela do pronalaska ubojice. Nakon šest mjeseci slučaj je zaključen.

Gotovo osam desetljeća poslije njezinu je priču pronašao Philippe Jaenada, francuski književnik koji se posljednjih petnaestak godina bavi istraživanjem stvarnih zločina. Pretražujući Gallicu, digitalnu knjižnicu Francuske nacionalne knjižnice, naišao je na stare novinske izvještaje o ubojstvu i u njima prepoznao početak priče kakvu je mogao napisati Georges Simenon.

Odlučio je proučiti sačuvane dokumente i pokušati ustanoviti što se dogodilo. Rezultat je roman L’Inconnue du quai de Javel (Nepoznata žena s keja Javel), koji je upravo osvojio Goncourtovu nagradu, najprestižnije francusko književno priznanje.

Pisac koji istražuje stvarne zločine

Philippe Jaenada (62), rođen u Saint-Germain-en-Layeu, književnu je karijeru započeo romanom Le Chameau sauvage (Divlja deva, 1997.), za koji je dobio Prix de Flore. Nakon niza autobiografskih knjiga, romanom Sulak (2013.), o francuskom pljačkašu Bruni Sulaku, okrenuo se istraživanju stvarnih zločina. Uslijedili su La Petite Femelle (Mala ženka, 2015.), o Pauline Dubuisson, osuđenoj za ubojstvo ljubavnika, La Serpe (Srp, 2017.), rekonstrukcija trostrukog ubojstva nagrađena Prix Feminom, te Au printemps des monstres (U proljeće čudovišta, 2021.), o ubojstvu dječaka Luca Tarona.

U tim knjigama Jaenada istražuje način na koji policija, pravosuđe i mediji oblikuju sliku o zločinu i njegovim sudionicima, a posebno ga zanimaju slučajevi u kojima su javne predrasude utjecale na prikaz pojedinaca. Njegov stil obilježavaju humor, digresije i brojne zagrade, a kao pripovjedač stalno sudjeluje u priči, komentira vlastite postupke, skreće s teme i vraća se detaljima koji se isprva mogu činiti nevažnima.

Maigret kao vodič kroz istragu

Kada je u travnju 2024. naišao na slučaj Louise Cansot, Jaenada je, kako je rekao u intervjuu za francuski dnevnik La Voix du Nord, već čitajući prve novinske izvještaje imao dojam da je zakoračio u roman Georgesa Simenona. Neobične okolnosti pronalaska tijela, nekoliko osumnjičenika i neriješeno ubojstvo podsjećali su ga na svijet slavnog inspektora Maigreta.

Zato je pročitao 74 Simenonova romana o Maigretu, želeći provjeriti može li mu način razmišljanja književnog detektiva pomoći u stvarnoj istrazi. U romanu Monsieur Gallet, décédé (Pokojni gospodin Gallet) pronašao je misao kojom se potom vodio: da bi upoznao ubojicu, najprije mora upoznati žrtvu. Odlučio je stoga rekonstruirati Louisein život, od djetinjstva u Bretanji do posljednjih godina u Parizu.

Istraživanje je trajalo godinu i pol, tijekom kojih je pregledavao sudske i policijske spise, pretraživao novinske arhive, obilazio mjesta na kojima je živjela i proučavao ljude iz njezine okoline. Louise je odrasla u obitelji postolara, u Pariz je stigla kao vrlo mlada djevojka. Pozirala je slikarima na Montparnasseu, gdje je postala jedan od traženijih modela. Tijekom rata je radila kao filmska statistica, plesačica u Folies Bergèreu i konobarica u kabaretima. Imala je kćer Nathalie, koja je živjela kod dadilje u predgrađu.

"Vrlo uvjerljiva" hipoteza o identitetu ubojice

Nakon ubojstva, pojedinosti iz Louiseina privatnog života postale su povod za moralnu osudu žrtve. Dio francuskog tiska prikazivao ju je kao alkoholičarku, promiskuitetnu ženu, gotovo prostitutku i neodgovornu majku. Jaenada je, međutim, kako je rekao, u istražnim spisima pronašao podatke koji dovode u pitanje takvu sliku: kriminalističke vijesti tada su često služile kao moralna upozorenja mladim ženama.

Sam roman pisao je šest mjeseci, a Maigret mu je poslužio kao književni oslonac: zamisao o piscu koji se uživljava u ulogu slavnog detektiva, a zatim suočava sa složenošću stvarne istrage, omogućila mu je da u tragičnu priču unese humor i samoironiju. Pritom se poslužio i Maigretovim načinom razmišljanja, ali je, za razliku od Simenonova junaka, istraživao zločin koji ni nakon desetljeća nije razriješen.

Njegov roman spaja dokumentarnu građu, kriminalističku istragu i osoban pripovjedački glas, a Jaenada u romanu iznosi i vlastitu hipotezu o identitetu ubojice, koju je kritičarka Le Mondea ocijenila "vrlo uvjerljivom", no slučaj do danas nije službeno razriješen.

Deset eura i stotine tisuća primjeraka

Jaenadin trinaesti roman osvojio je Goncourta već u prvom krugu glasanja. Nagrada je tradicionalno proglašena u pariškom restoranu Drouant, a odluku je ove godine donijelo devetero članova Akademije Goncourt. Jaenada je tako naslijedio Laurenta Mauvigniera, prošlogodišnjeg laureata za roman La Maison vide (Prazna kuća).

Iako je već četiri puta ulazio u izbor za Goncourta, ovo mu je bio prvi ulazak u završnicu. Prema izvještaju agencije AFP, koji prenosi TV5Monde, nagradu je opisao kao ostvarenje dugogodišnjeg cilja i veliku čast. Predsjednik Akademije Philippe Claudel istaknuo je da je Jaenada svojim romanom ponovno skrenuo pozornost na ženu čijem slučaju svojedobno nije posvećeno dovoljno pozornosti.

Goncourt je osnovan prema oporuci francuskog pisca Edmonda de Goncourta, a prvi put dodijeljen 1903. godine. Tijekom više od stoljeća postao je najpoznatije francusko književno priznanje, čije proglašenje početkom studenoga redovito privlači veliku medijsku pozornost. Novčana vrijednost nagrade danas je simbolična: laureat dobiva ček od samo deset eura. No crvena traka s natpisom Prix Goncourt na koricama knjige može donijeti stotine tisuća novih čitatelja.

Velike naklade i kontroverze

Primjerice, roman L’Anomalie (Anomalija) Hervéa Le Telliera, nagrađen 2020., prodan je u više od milijun i pol primjeraka. Veliki prodajni uspjeh ostvarili su i drugi dobitnici; Akademija Goncourt naglašava da nagrada donosi visoke naklade i interes za prijevode. Jaenadin roman je već prije dodjele bio prodan u desecima tisuća primjeraka, a Goncourt bi mogao dodatno povećati njegovu vidljivost na francuskom i međunarodnom književnom tržištu.

Uz Jaenadu, u konkurenciji su ove godine bili Yannick Haenel s romanom La Solitude des professeurs est infinie (Samoća profesora je beskrajna), Clémentine Mélois s Choses que je croyais perdues (Stvari za koje sam mislila da su izgubljene) i Sylvain Prudhomme s De l’autre côté du lac (S druge strane jezera).

No ovogodišnji Goncourt obilježila je i polemika o korištenju AI-ja u književnosti. Krajem rujna Akademija Goncourt isključila je iz konkurencije roman C’était ça ou mourir (Bilo je to ili umrijeti) kanadsko-haićanskog pisca Thélysona Oréliena, zbog sumnji u korištenje generativne umjetne inteligencije i ranijih slučajeva plagiranja. Orélien je priznao ranije plagijate, ali je negirao da je AI napisao roman.

Njegov kanadski nakladnik Boréal ipak je prekinuo suradnju s njim nakon što je neovisna analiza otkrila tragove korištenja umjetne inteligencije u metapodacima dokumenata, premda nije utvrđen opseg njezine uporabe.

Zanimljivo je da je ovogodišnji pobjednik otvoreno govorio o korištenju AI-ja tijekom rada na nagrađenom romanu. Jaenada se služio ChatGPT-jem i Claudeom za pojedina istraživačka pitanja, među ostalim o tome koliko se brzo suši mokra kosa, a dijelove tih razgovora uključio je i u knjigu.