'Prije premijere u Beogradu napravili smo privatnu projekciju filma 'Lepa sela lepo gore'. Na nju smo pozvali Mirzu Delibašića i Davorina Popovića. Znate šta su ti ljudi po nacionalnosti?' upitat će Nikola Kojo ispunjenu MTS dvoranu, nekadašnji Dom sindikata, u Beogradu. 'Ljudi', odgovorit će nakon trenutka dramatične stanke.

Ilustrativna je to scena iz Kojine glazbeno-kazališne predstave 'Kako sam prestao pjevati pod tušem', u kojoj, kroz dosta prigušenog humora, zrnce jugonostalgije i puno starog beogradskog mangupskog duha, legenda srpskog glumišta istodobno razotkriva sebe i usisava energiju tektonskog društvenog prevrata u matičnoj zemlji.

'Svi smo želeli bolji život i da budemo srećni ljudi, postali smo zaboravljeni, ali više nismo otpisani', sažet će taj dojam u jednoj rečenici. Prethodno će se poigravati vlastitim manama koje otvoreno priznaje – borbom protiv treme od javnog nastupa, koja ga je na duže vrijeme odvojila od kazališne publike, ali i, kako će reći, 'vlastitog ogromnog ega parkiranog pored pokojnog Ćacilenda', mjesta tek pedesetak metara zračne linije udaljenog od pozornice na kojoj nastupa.

Podržat će ga u tome nastojanju troje fantastičnih muzičara i tri izvrsne prateće pjevačice okupljeni u skupinu Girls, Boys and Toys te hrpa prijatelja, od domaćeg rokera Zvonimira Đukića iz grupe Van Gogh, koji će mu pomoći s izvedbom EKV-ove 'Zemlje', sve do cijelog ansambla Ateljea 212 predvođenog Gordanom Kičićem.

'Za milion godina', pop biser iz vremena u kojem je Jugoslavija njime parirala Live Aidu i Bobu Geldofu, u novom, osvježenom čitanju prava je oda pobjedi mladeži kakvu je ta zemlja možda imala 1968., a njezina najveća sastavnica, Srbija, njihovom energijom diše ovih dana.

'Mi bumeri smo prošlost, na redu su mladi'

Mjesec dana uoči izvedbe ove predstave u Zagrebu 28. studenog u Tvornici kulture, Nikola Kojo našao je nekoliko minuta nakon koncerta i stao pred tportalovu kameru te prozborio par riječi o aktualnom trenutku Srbije i ovih prostora kroz perspektivu mladalačke revolucionarne energije.

Kojo kaže da se promjena u Srbiji već osjeća u svakodnevici: ljudi su, primjećuje, vedriji, a zajedničke akcije čišćenja i uređivanja grada odražavaju novu energiju. Beograd je, smatra, teško oštećen godinama vlasti kriminalaca, ali vjeruje da ga mladi, nove tehnologije i optimizam mogu ponovno pokrenuti.

Osvrnuo se i na studentske prosvjede u Srbiji te mogućnost da se njihova energija prenese u Hrvatsku. Mladi bi, kaže, trebali preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost i boriti se protiv nepravde, a starije generacije trebale bi ih pustiti da sami oblikuju promjene. 'Mi bumeri smo prošlost', poručio je, uz napomenu da studenti istodobno slušaju iskustvo i slijede vlastiti osjećaj za pravdu.

Na pitanje može li se predstava igrati u Zagrebu, odgovorio je da ne vidi razlog zbog kojeg publika ne bi uživala u istoj priči: normalni ljudi, kaže, svugdje su normalni, a kreteni svugdje kreteni.

Cijeli razgovor pogledate u nastavku.