INTERVJU: AKRAM KHAN

Rad na predstavi započeo sam proučavanjem anđela

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 04.07.2011 14:29
  • Objavljeno 04.07.2011 u 14:29
Akram Khan 01

Akram Khan 01

Izvor: Promo fotografije / Autor: Laurent Ziegler

Najveća zvijezda ovogodišnjeg Eurokaza je Akram Khan, britanski koreograf bangladeškog porijekla kojeg zagrebačka publika već prilično dobro poznaje. Predstavio joj se prvi put solom 'Kaash' na 19. Tjednu suvremenog plesa 2002, a onda ga je preuzeo Eurokaz na kojem je 'debitirao' 2008. s predstavom 'Bahok', suradnjom njegove kompanije sa sjedištem u Londonu i Kineskog nacionalnog baleta

Akram Khan jedan je od najpoznatijih i najpriznatijih britanskih koreografa koji u biografiju upisuje i suradnje s najvećim zvijezdama filma i pop glazbe, poput Kylie Minogue i Juliette Binoche. Predložak za jedan projekt pisao mu je književnik Hanif Kureishi, a drugi dizajnirao likovni umjetnik Anish Kapoor. U ples je ušao preko tradicionalnog plesa katak, što je ostavilo neizbrisiv trag u njegovu radu. Iznimka nije ni 'Vertikalna cesta', predstava koja u Hrvatskom narodnom kazalištu, u sklopu 25. Eurokaza, igra samo 1. srpnja. Akram Khan ekskluzivno za tportal.hr predstavlja tu svoju prošlogodišnju koreografiju.

Sumira li ova predstava Vaš poštovanje prema istočnjačkoj filozofijama i religijama?

Rad na ovoj predstavi počeo je kao istraživanje tema anđela i vertikalnosti te sam se stoga zajedno s cijelim timom suradnika bavio opusima različitih srednjoistočnih umjetnika, od kipara preko pjesnika do mnogih drugih. U tom smo istraživanju naišli i na predivnu pjesmu perzijskog pjesnika i filozofa Rumija o transformaciji. Zbog nje je ova predstava postala komad o duhovnosti. Zato bih radije rekao da se ona ne bavi toliko pojedinim religijama i filozofijama, nego onime što nas čini ljudima. Pjesma ide ovako: 'Umro sam kao mineral i postao biljka, zatim sam umro kao biljka i postao životinja. Kad sam umro kao životinja postao sam čovjek. Zašto da se onda bojim nestanka u smrti? Sljedeći put umrijet ću i pojavit ću se s krilima i perjem kao anđelovim, a nakon toga, brzajući u visine iznad anđela, ono što ne možeš ni zamisliti, bit ću upravo to!'

Koliko se u ovom radu može iščitati Vaših osobnih stavova, religijskih, filozofskih, svjetonazornih...?

Kad je riječ o takvim kategorijama, radije razmišljam o svojoj duhovnosti nego religioznosti. Susrećući umjetnike iz raznih kultura koji se bave različitim umjetničkim disciplinama, i surađujući s njima već cijeli niz godina, sigurno trajno spoznajem što je to što nas čini ljudima. Može reći da je sve što sam dosad o tome naučio ugrađeno u osnovicu ove predstave. Naravno, u njoj sam pokušao ostati vjeran onome što mislim da duhovnost jest, bezoblična ideja koja je u stalnoj mijeni svojih pojavnosti, ovisno o osobama koje je interpretiraju, doživljavaju i proživljavaju.

Ova predstava može vrlo lako biti i kršćanska. Ako se uzme u obzir to da je nastala prema spomenutom tekstu pjesnika Rumija, može li se onda govoriti o njezinoj svojevrsnoj ekumenskoj vrijednosti?

Nije mi to bila namjera. Zapravo i nisam želio da se ovaj projekt pretvori u nešto što bi publika mogla tako lako čitati, jer mi se čini da se duhovnost ne može vidjeti nego osjetiti. No s druge strane, naravno da i ta činjenica reflektira ljepotu umjetnosti. Publika širom svijeta koristi svoje kulturalne reference, simbole i metafore u interpretaciji onoga što je iskusila ovom predstavom.

http://www.akramkhancompany.net/

http://www.akramkhancompany.net/

Izvor: Promo fotografije / Autor: http://www.akramkhancompany.net/


'Vertikalna cesta'
'Vertikalna cesta' plesački je virtuozna, a istodobno i prilično narativna. Možda i više od Vaših ranijih radova. Slažete li se?

Zanimljivo kako mi je u sličnom razgovoru nedavno novinar iz Kine postavio isto pitanje, ali je on predstavu nazvao apstraktnom. Dakle, potpuno suprotno. Smatram da su svi umjetnici, bilo čime da se bave, na koncu ipak pripovjedači. Razlika leži u formama naracije, neki su u tome doslovniji, drugi skloniji metaforičnom izrazu, pa je njihova naracija skrivenija. Rekao bih da u ovoj predstavi nema specifične poruke, izravnog pripovijedanja niti zadane forme. Ona se sastoji od niza događaja određenog glavnog lika, svojevrsnog glasnika, koji ulazi u odnose s drugima kako bi pronašao nešto dublje od onoga što nam je pred očima.

Koji bi, po Vašem mišljenju, bio idealan omjer takozvanog čistog plesa i naracije u suvremenom plesu?

Nisam siguran vjerujem li potpuno u ideju plesne apstrakcije. Čak i apstraktno slikarstvo za mene ima priču jer nešto govori. Rekao sam već da su umjetnici pripovjedači, a ono što me kod toga fascinira je kako to pojedini umjetnik čini, kako priča svoju priču. Ne zanima me previše koju na kraju etiketu ponesu, ili im bude prišivena, dakle može li ono što rade biti opisano kao čisto, narativno ili na neki treći način.

Smatrate li svoj rad avangardnim ili srednjostrujaškim u današnjoj slici suvremenog plesa? Jesu li za Vas te kategorije uopće relevantne?

Ne želim biti ni jedno ni drugo, bilo kao plesač ili kao koreograf, jer se ne osjećam ugodno obilježen određenim stilom. Ili barem tako volim misliti o sebi. Draže mi je jednostavno udubiti se u ono što radim i uvijek pokušati kopati još malo dublje u temi koju izaberem. Bojim se da ću, počnem li s pitanjem 'kako bih volio biti definiran', na kraju pokušavati ispuniti očekivanja takve definicije, umjesto da se bavim onime što sam počeo istraživati. Mislim da je bolje započeti rad na nekoj temi koja te zaista zanima, a tek kasnije se baviti pitanjem 'smješta li me to u ovu ili onu kategoriju'. Konačno, to prosuđuje publika, već ovisno o tome kakva je i kako prihvaća pojedini rad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi