S rupicom za vješanje na vrhu, maska je iznutra šuplja i izvorno je vjerojatno visjela na zidu, smatraju arheolozi i dodaju da su takve maske neupitno povezane s kazalištem, a zaštitnik svih predstava bio je Dioniz.

Voditelj Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja Domagoj Perkić istaknuo je da je većina nalaza pronađena u ulaznom i bočnom dijelu špilje, koji je do iskopavanja bio gotovo skriven i zatrpan.

Kao zamrznuta slika stara dvije tisuće godina

„Možemo li Dioniza ili njegova ilirskog pandana povezati s posudama za vino, istovremeno i s novootkrivenom maskom, i u tome tražiti božanstvo kome je špilja služila kao svetište i kakvi su se sve rituali tu obavljali, možemo samo nagađati. Zahvaljujući položaju u skrivenom, intaktnom dijelu špilje, nalazi su ostali cjeloviti i gotovo u potpunosti sačuvani, skoro kao zamrznuta slika stara više od dvije tisuće godina“, istaknuo je arheolog Perkić.

Tijekom istraživanja 2025. godine utvrđeno je kako su špilja i pojedini njeni dijelovi korišteni u različitim razdobljima, od brončanog doba do kraja mlađeg željeznog doba, ali u različite svrhe. U brončanom dobu, uglavnom tijekom 2. tisućljeća prije Krista, upotrebljavana je kao izvjesni oblik staništa: zbjeg uslijed konfliktnih razdoblja, vremenskih (ne)prilika ili kao sezonsko stanište. Od kasnog brončanog doba do početka mlađeg željeznog doba, špilja se koristi kao mjesto pokopa većeg broja osoba.

„Prema rezultatima radiokarbonskih analiza ljudskih kostiju riječ je o razdoblju između 1012. i 481. g. pr. Kr., dakle nešto više od petsto godina služila je kao nekropola. Međutim, nakon što se prestalo pokopavati u špilji, ona se očigledno koristi kao ilirsko svetište koje prema nalazima možemo pratiti od kraja 4. do sredine 1. st. pr. Kr.“, istaknuo je Perkić.

Ilirsko svetište

Dodao je da o postojanju ilirskog svetišta svjedoče brojne minijaturne posude, uglavnom grčkog (amforice, zdjelice, kantarosi), ali i lokalnog porijekla, koje su obično ostavljane u svetištima kao votivni prilozi, odnosno darovi korišteni u okviru izvjesnog religioznog obreda i kulta.

U špilji Crno jezero pronađeni su i drugi ulomci grčkih posuda, najfinijih i najskupocjenijih tog vremena, koje su služile za čuvanje (amfore) ili ispijanje vina (razne vrste čaša).

„Nisu korištene u svakodnevnom životu Ilira nego su simbol bogatstva i moći tadašnje lokalne prapovijesne zajednice, koje su očigledno imali potrebu koristiti ih u nama nepoznatim ritualima (moguće povezanim s ispijanjem vina), ali i ostaviti kao poklon bogovima. Uz to, u prošlogodišnjim istraživanjima pronađeni su keramički ulomci glave s dijelom poprsja i kose izvjesnog grčkog božanstva iz klasičnog razdoblja (4. st. pr. Kr.)“, ističu arheolozi.

Voditelj Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja Domagoj Perkić istaknuo je da su na širem dubrovačkom području za sada poznata tri ilirska svetišta.

„Na tim nalazištima možemo proučavati ilirsku religiju, njene doticaje i prožimanja s grčkom civilizacijom i religijom te vjerojatno stapanje i poistovjećivanje lokalnih božanstava i obreda s onim grčkim. Pored ove u Crnom jezeru, riječ je o svetištima u Spili u Nakovani i Vilinoj špilji iznad izvora Omble, s tim da ona u Nakovani egzistira istovremeno kad i ova u Crnom jezeru, dok Vilina špilja počinje nešto ranije, krajem 5. st. i traje do početka 3. st. pr. Kr.“, objasnio je Perkić.

Na arheološkim istraživanjima u špilji Crno jezero na Pelješcu sudjelovali su arheolozi Domagoj Perkić i Krešimir Grbavac te restauratorica Sanja Pujo iz Dubrovačkih muzeja, speleolozi Hrvoje i Nataša Cvitanović iz speleološkog kluba Ursus Spelaeus iz Karlovca te arheologinja i speleologinja Mirna Šandrić iz Speleološkog odsjeka HPD Željezničar iz Zagreba.