KRITIKA ROMANA AJLE TERZIĆ

Prilično prosta priča o lezbijskoj ljubavi

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 09.11.2011 09:25
  • Objavljeno 09.11.2011 u 09:25
ajla_terzic naslovnica

ajla_terzic naslovnica

Izvor: Promo fotografije / Autor: Sandorf

'Mogla je biti prosta priča', roman bosanskohercegovačke spisateljice Ajle Terzić u izdanju zagrebačkog Sandorfa, bavi se temom koja na prostorima bivše Jugoslavije postaje sve više pomodna. Riječ je o istospolnoj ljubavi, ovoga puta između dvije djevojke, čija romansa funkcionira sve dok se ne nasuka na realnosti

Novo stoljeće donosi nove tematske izazove za regionalnu, postjugoslavensku književnost. Vjerojatno nema teme koja je u međuvremenu toliko eksploatirana kao svježi balkanski ratovi, a da još uvijek nije porodila literaturu koja bi se imalo približila vrhuncima pisanja o Drugom svjetskom ratu. Čak i uz ideološka ograničenja koja su vladala u Titovoj Jugoslaviji, cijeli je niz pisaca ispisao odlične romane i pjesme posvećene tom velikom i strašnom ratu, u kojem su se i mnogi od njih sami borili. Ako tako gledamo, onda su ratovi devedesetih bili mali, a strašni, pa je zasad i književni domet djela koji se njima bave razočaravajuće mali.

Osim rata, naravno, postoje i druge teme kojima se autori sve više bave, a jedna od njih je nesumnjivo i homoseksualnost, odnosno istospolna ljubav. Čini se da svaka nacionalna književnost nastala na zgarištu jugoslavenske ima svoje nove gay momente, s time da su rijetko kada dio veće priče, poput tragičnog para u 'Hansenovoj djeci' crnogorskog pisca Ognjena Spahića, a većinom ipak donekle egocentrična ispovjedna proza autora i autorica koji samo žele reći kako je to njima biti gay. U suštini se tome nema što posebno zamjeriti, osim toga da se još uvijek čeka djelo koje će nadići aktivističku aktualnost, te se istaknuti isključivo svojom književnom kvalitetom. Ukratko, zasad se hrvatska književnost, a ni susjedne, ne mogu pohvaliti ekvivalentom 'Smti u Veneciji' ili 'Hadrijanovih memoara' ili 'Linije ljepote'. (Naravno, pitanje je mogu li se uopće pohvaliti nečime u toj kategoriji, neovisno homoseksualnosti, u proteklih dvadesetak godina.)

Spisateljica Ajla Terzić sa svojom trećom proznom knjigom, romanom nespretno naslovljenim 'Mogla je biti prosta priča', nesumnjivo ulazi u kategoriju onih koji istospolnu ljubav tretiraju s ponajviše književnim ambicijama, ali je njezina knjiga većim dijelom na nivou skice za nešto bolje i dublje. Roman počinje odlično, opisom jednog prilično tipičnog bosanskog obiteljskog objeda, kojim bi se čitatelj navikao na stereotipe o Bosni i Hercegovini mogao i šokirati. Da, dobri su to i brižni ljudi (ratni zločini na stranu), ali Terzić odmah pokazuje koliko ta vrsta dobrote zna biti naporna, pa čak i bezobrazna. Njezina glavna (anti)junakinja Esma jedva se drži smirenom pred gastronomskim nasrtajima vlastite tetke, jedne od onih žena koje su vječno uvjerene da nitko za stolom nije dovoljno pojeo. Razgovor je također naporan, pun pasivne agresije koja traži očitovanje o intimnim stanjima i razmišljanjima, a sve zapakirano u brižno propitivanje o ljubavnom životu i pokušaj nametanja budućeg supruga. U tom trenutku teško je ne suosjećati s Esmom, naoko autsajdericom prema bosanskom mentalitetu, no kako roman odmiče, Terzićkima protagonistica postaje sve više uobičajena, pa čak i iritantna u svojoj površnosti.

Esma zapravo nije u biti drukčija ni posebna, pa čak ni lezbijka, nego jedna od onih osoba koje funkcioniraju na autopilotu sarkazma prema vlastitoj sredini, a da joj istovremeno potpuno pripadaju. Konstantni podsjetnik na to jest njezina djevojka Roza, koju Esma upoznaje tijekom vožnje vlakom u Austriji i s kojom započinje strastvenu romansu. Dok Roza zna tko je i što joj se sviđa, čime se želi baviti, a što mora raditi da bi preživjela, dok ima brojne interese i stavove, uostalom i specifičan osobni stil oblačenja, Esma postaje sve više bezlična, nezainteresirana za bilo što osim Roze, a ni za nju dovoljno da bi uopće razumjela što znači biti lezbijka.

Ajla Terzi
ć pripovijeda 'Mogla je biti prosta priča' (prosta kao vulgarna ili kao jednostavna?) u trećem licu, no konstantno iz Esmine perspektive, koja se kako stranice odmiču pokazuje sve siromašnijom. Njezin nivo humora je, primjerice, 'eufemizam' preimenovati u 'emfizem', što prestaje biti duhovito nakon napuštanja osnovne škole. Također, Esma usputno presuđuje i sporednim likovima, koju su mnogo zanimljiviji od nje same, čega Terzić kao da i nije svjesna.

Mladi yuppie liječnik Meša, koji pokušava zavesti Esmu, definitivno odskače u tom pogledu, iako da se većinom pokušava predstaviti kao negativca, pred kraj i na rubu karikature. On je novobogataš koji je odlučio naći suprugu, pa se iz neobjašnjenih razloga fiksira na Esmu, pri čemu je pokušava privući i bogatstvom, no i spoznajom da stvari nisu tako crno-bijele kako ona misli. Time Meša nehotice komplimentira Esmi, za koju je sve manje-više crno, u registru kukavičkog prijezira, i koja uopće ne razumije neke prodorne rečenice koje on izgovara. Terzić Meši daje vjerojatno najjaču rečenicu cijelog romana, kratku i jednostavnu, a opet ispunjenu teškom istinom: 'Ugroženi nerijetko ugrožavaju nekog drugog.' Iz te rečenice, kao i situacija koje Terzić opisuje u svom romanu, se moglo izvući daleko više nego što je završilo na papiru, naročito u kontekstu Bosne i Hercegovine, nestajuće zemlje u kojoj u međuvremenu svi ugrožavaju sve.

Nije Meša jedini sporedni lik o kojem se želi više znati nego o glavnoj junakinji; tu su još Esmin prijatelj koji radi u Afganistanu, bivša Rozina djevojka Lidija (koja kroz Esmine oči, naravno, izgleda kao muško), Esmina prijateljica koja živi u Austriji i kojoj se u jednom trenutku raspadne brak, osobe s Esmina radnog mjesta u nedovoljno definiranoj nevladinoj organizaciji te na kraju i sama Roza. Što ona vidi u Esmi ni u jednom trenutke ove 'proste priče' nije jasno, a time se podriva i ljubavni element cijelog romana jer onemogućava čitatelju emotivnu investiciju u odnos te dvije djevojke. Konačni prekid te veze zato je i svojevrsno olakšanje jer se Roza izvukla iz orbite jedne dosadnjikavo nesređene žene. Koja pak na taj kraj reagira skretanjem auta s ceste, što je tek malo originalnije nego rezanje vena u kadi.

Ajla Terzić u 'Mogla je biti prosta priča' uspijeva u mnogočemu: smješta svoje likove u zanimljive i raznolike miljee, drži ritam pripovijedanja tako da se roman lako i brzo čita, izmiče se od klišeja kakvi se inače smatraju autentičnim bosanstvom, sklapa većinom uvjerljive i životne dijaloge. Ali je Esma zato potpuno pogrešna procjena spisateljice, i kao lik i kao perspektiva pripovijedanja, jer ta djevojka jednostavno, kako se kaže na bosanskom, baš ništa ne konta. Sve što je u knjizi opisano traži i širu i dublju razradu, kakvu preko Esme nije moguće postići. Kad je glavni lik tek skica punokrvne osobe, nije iznenađenje što roman dostiže tek skicu romana. Tako da nerazjašnjeno pitanje 'Mogla je biti prosta priča' ostaje zašto je Ajla Terzić mislila da s prostom Esmom njena knjiga može biti više od proste priče.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi