Malo je mjuzikala koji su toliko snažno prodrli u kolektivnu svijest i zauvijek promijenili lice glazbenog kazališta kao što je to učinila Priča sa zapadne strane. Spoj klasične Shakespeareove tragedije i urbane američke svakodnevice, koreografije koja je govorila jezikom ulice i partitura koje su nosile i simfonijsku složenost i jazz energiju, mjuzikl West Side Story s razlogom je postao prekretnica.

Rođena u Americi Eisenhowerova doba, dok su hladnoratovske sjene bile jednako duge kao i suknje školarki, ova glazbeno-scenska bomba oduvijek je govorila jezikom budućnosti i pokazala da mjuzikl može biti politički, društveno relevantan i estetski radikalan, i to sve u jednom. Izravan potomak Romea i Julije, ali bez šekspirijanske začudnosti i dvorskih monologa, radnje smještene u njujoršku četvrt Upper West Side 1950-ih, među mlade pripadnike dviju bandi, bijelih Jetsa i portorikanskih Sharksa, Priča sa zapadne strane umjesto tipične eskapističke romanse donosi tragediju mladih ljudi koji, bez obzira na ljubav, ne mogu pobjeći svijetu koji ih cijepa po klasnim, etničkim i teritorijalnim linijama.

Kombinirajući sofisticiranu partituru Leonarda Bernsteina s baletno nadahnutom, fizički zahtjevnom koreografijom Jeromea Robbinsa, Priča sa zapadne strane uspostavila je novi model integriranog mjuzikla u kojem glazba, pokret i dramska radnja nisu tek suradnici, nego organski povezani dijelovi istog emocionalnog toka. Zato je sjajno da je redateljsku i koreografsku palicu nove hrvatske produkcije mjuzikla koji je 1957. uzdrmao Broadway – čija će premijera biti 14. lipnja u HNK-u Ivana pl Zajca u Rijeci – preuzeo Leo Mujić, umjetnik koji već godinama pomiče granice baleta i plesnog kazališta, spajajući virtuoznu tjelesnost s kazališnim intenzitetom, eleganciju s emocionalnom sirovošću.

Bernstein, ingeniozni kinky glazbeni genij

Iako West Side Story nosi snažnu ideju slobode i ekspresije, produkcija je vrlo strogo zadana: "Postulati su jasni, sve je pod notama, Taj New York mora postojati; čak su i govorni tekstovi notirani", govori Mujić. Redateljska sloboda svodi se na ritam, energiju i "street talk" nijanse, kaže, no struktura ostaje nepromjenjiva. To ne znači da je riječ o rekonstrukciji. Naprotiv. "Ne možeš raditi što ti padne na pamet, ali unutar toga možeš pokušati ostati interesantan i dinamičan. To je ono što mene zanima. Nije stvar u modernizaciji, nego u tome da predstava zaživi, da se dogodi."

Za Mujića, sve kreće iz glazbe. Bernsteina naziva "ingenioznim, kinky čovjekom" koji je stvorio partituru "najbližu operi i baletu u svijetu mjuzikla". To je glazba koja se ne može samo odsvirati; ona se mora iznijeti kao zajednički čin. "Sva ljepota je u toj muzici. I kao takva, ona zahtijeva da joj se pristupi s poštovanjem i strukturom. A struktura ne znači ukočenost, nego preciznost."

Taj osjećaj dijeli i dramaturg Bálint Rauscher. "Glazba je jedna od najdražih stvari u ovom komadu, ali i jedna od najtežih. Ona traži sve, i od pjevača, i od plesača, i od orkestra. Sve se događa u realnom vremenu, sve mora biti točno. I svi moramo disati zajedno." Dodaje kako je upravo u glazbi i libretu nešto što i dalje snažno rezonira. "Imigrantsko pitanje, rasizam, klasna napetost, sve to nije stvar prošlosti, nego naše svakodnevice. I zato predstava ne treba biti modernizirana, jer ona to već jest."

Svi su morali na audiciju

U riječkoj verziji, ta preciznost postaje kolektivna. Po prvi put u povijesti riječkog HNK-a na jednoj sceni istovremeno nastupaju svi ansambli: opera, balet, hrvatska i talijanska drama. Glumci, plesači, pjevači, orkestar – svi su zajedno, no balet igra ključnu ulogu, ne samo kao estetski element, nego i kao dramaturški vezivni sloj koji prožima cijelu predstavu. "Balet je krv koja teče kroz cijeli mjuzikl. On ga povezuje, on ga drži na okupu", pojašnjava Mujić.

Glavnu pokretačku energiju ove inscenacije, dakle, doslovno i simbolički, nose tijela izvođača, od kojih su svi, osim članova Baleta, prošli kroz otvorenu audiciju. Prva balerina riječkog Baleta Marta Kanazir, koja u mjuziklu igra Teresitu, jednu od Shark Girlsa, ističe koliko je uzbudljivo bilo raditi na ovakvom projektu, koji objedinjuje tehničku preciznost baleta s glumačkom izražajnošću i dramskom strukturom.

"Koreografija je izrazito zahtjevna, plešemo i u štiklama, što je za nas baletne plesače neobično ali i zabavno. Puno je energije, života, kao balerina ulazim u lik Portorikanke, žene pune strasti i slobode. Ta mi uloga budi neku nostalgiju za 1950-ima – frizure, haljine, ženska energija… sve je jako vizualno i jako izražajno." Mujić, kaže ona, uvijek zahtijeva maksimum od svih izvođača, neovisno iz kojeg ansambla dolaze. "Kod njega imate osjećaj kao da gledate film. Sve je precizno, ništa nije lažno. I uvijek izvuče više nego što ste mislili da možete. Gledati pjevače i glumce kako pomiču svoje granice jednako je inspirativno kao i plesati."

Jetsi i Sharksi nisu stvar prošlosti

Baletni ansambl u ovoj je produkciji podijeljen u dvije skupine, na Jetse i Sharkse – pokret i ritam ono je što oblikuje emocionalni narativ. Ulogu Bernarda, vođe portorikanske bande i jednog od ključnih nositelja konflikta, u alternaciji s Ivanom Čuićem tumači glumac Hrvatske drame Deni Sanković, koji smatra da je mjuzikl "možda i najzahtjevniji oblik kazališta, jer sve u njemu mora disati zajedno" – a njegov je lik, dodaje, fizički i emocionalno utemeljen u pokretu.

"West Side Story ima glumačkih scena, ali sve se oslanja na tijelo. A Bernardo je vrlo tjelesan lik, i zato sam ga gradio iz pokreta, za što sam najveće glumačko uporište pronašao u plesačima. Kad sam vidio koreografiju koju je Leo složio, činilo mi se da su oni zajedno s njim stvorili svijet kojemu ću sad pripadati."

Iako je riječ o priči smještenoj u Ameriku 1950-ih, Sanković vjeruje da će se njena poruka snažno prenijeti i suvremenoj publici. "To je bezvremenska priča o neprihvaćanju i netrpeljivosti, koja nažalost još uvijek postoji. Dvije grupe, dva svijeta, nesposobna da se sretnu bez tragedije. Nadam se da će ova predstava pomoći da se prepozna koliko je važno prihvaćanje, i koliko je raznolikost nešto što nas obogaćuje, a ne razdvaja."

Pristaje industrijskom konceptu Rijeke

Sopranistica Lorena Krstić, zboristica riječke Opere, svjedoči o vlastitom iskoraku iz opernog u glazbeno-scenski prostor. "Bernsteinova glazba traži puno, i tehnički i emotivno. U operi je sve dosta statičnije, a ovdje se pjevanje stapa s glumom i pokretom. Moraš biti potpuno prisutan u svakom trenutku. Čak i kada ti ide sve od ruke, moraš dati više od 100 posto, jer sve se odvija brzo i intenzivno. A kad ti nije dobar dan, moraš dati još i više." Ipak, kaže, na kraju se sve isplati, u procesu su svi postali "prava mala kazališna obitelj". "Kad se ta glazba stopi s našim pokretima, emocijama i glumom, osjećaj je zaista nevjerojatan. Postajemo jedno tijelo, jedno biće. I svi smo ponosni jedni na druge."

Među onima koji dolaze iz Talijanske Drame je Serena Ferraiuolo, koja se u produkciji pojavljuje u više uloga što joj, kaže, pruža glumačku širinu. "U sceni 'America' igram Francisku, Portorikanku – to su jake ženske energije, šareni kostimi, putena radost. S druge strane, glumim i Anybody, djevojku koja želi biti s dečkima, koja sanja biti dio njihove bande. To su dva svijeta, sunce i mjesec, i jako mi je zabavno igrati ih oba."

I Sanković igra dvije suprotne uloge. "Uz Bernarda, igram i China u alternaciji s Petrom Baljkom. On nije vođa poput Bernarda, ne dominira prostorom, ali njegova unutarnja borba, nesigurnost i potisnute emocije čine ga nevjerojatno zanimljivim, kao i promjena koju doživljava i koja ga zauvijek mijenja. Igrati dvije gotovo opozitne uloge u istoj predstavi pravo je glumačko zadovoljstvo."

Svi riječku Priču sa zapadne strane najavljuju kao raskošnu i dinamičnu produkciju koja jako dobro pristaje industrijskom konceptu Rijeke; predstavu u kojoj ništa nije statično, gdje se scenografija stalno mijenja (scenografi Stefano Katunar i Aleksandra Ana Buković pokušali su, kaže Mujić, "pojednostaviti New York"), kostimi su razigrani (Manuela Paladin Šabanović), a na sceni se neprestano nešto događa.

Suvremeni Romeo i Julija

Ključnu emocionalnu okosnicu mjuzikla čini odnos Tonyja i Marije, čija ljubavna priča iznikla iz međuplemenskog neprijateljstva ima sve odlike suvremenih Romea i Julije, ali s ritmom asfalta i melodijom današnje stvarnosti. U riječkoj produkciji ulogu Tonyja naizmjenično tumače Neven Stipčić i Damir Kedžo, dok se u ulozi Marije izmjenjuju Lucija Jelušić Šimatović i Katarina Margaretić.

Kedžo, popularni pjevač i glumac koji je ulogu osvojio na audiciji, posebno ističe to što se u ovom projektu od svih traži visoka razina fokusa i discipline. "Vjerujem da ćemo publici donijeti jednu snažnu i kvalitetnu predstavu, a meni osobno ovakvi projekti uvijek daju dodatnu motivaciju i želju za rastom", poručio je.

Tu složenost ulogom Anite utjelovljuje Franka Batelić Ćorluka, u alternaciji s Elenom Brumini u toj ključnoj ženskoj roli: "Velika mi je čast i zadovoljstvo biti dio Priče sa zapadne strane, a posebno sam sretna što glumim baš Anitu, snažnu, vatrenu Portorikanku koja unosi emocionalnu dubinu, kulturalnu složenost i moralnu napetost u priču. Ona je tragična heroina cijelog mjuzikla", govori.

Za Franku, Anitina priča postaje metafora šire društvene borbe. "Duboko sam se povezala s njom jer je njezina sudbina metafora sudbine velikog broja iseljenika. Anita je Portorikanka, ali želi uspjeh i integraciju u američko društvo, za razliku od Bernarda, koji želi očuvati portorikanski identitet. Kroz nju se prikazuje taj sukob između asimilacije i očuvanja kulturnog identiteta." Vrhunac svega, kaže, za nju je duet Marije i Anite A Boy Like That: "To je emocionalni vrhunac mjuzikla. Svaki put kad ga probamo dovede me do takvog stanja da mi dugo treba da se priberem i staložim."

Predstava koja se ne pokušava svidjeti

I dok Batelić ističe kako pjevanje, gluma i ples zajedno s orkestrom pod ravnanjem Valentina Egela dostižu "rijetko savršenstvo", Rauscher nadopunjuje da je upravo u toj sinergiji snaga čitave izvedbe. "Mnogo je glazbe pisano upravo za pokret, a mi smo joj pristupili iz baletne perspektive i uspjeli povezati plesače i glumce i stvoriti snažne, dinamične scene, one u kojima se energija, emocija i priča prenose tijelom. Publika će to, vjerujem, jako osjetiti."

Pjesme poput Maria, Tonight, America i Somewhere odavno su postale dio kolektivne memorije zapadne kulture. Na sceni riječkog HNK-a 14. lipnja zaživjet će iznova, ne kao soundtrack sjećanja, već kao živi komentar na svijet u kojem još uvijek traje borba za pripadnost, dostojanstvo i ljubav bez granica.

A Leo Mujić tada planira koraknuti natrag. "Sad se treba dogoditi taj čuveni prijenos odgovornosti s mene na izvođače. I, ako sve klikne, imat ćemo predstavu koja se ne pokušava svidjeti, nego pogoditi."