Svake godine ista priča. Dođe Osmi mart (nemojte me s ožujkom u ovom kontekstu, pliz) i svijet preplavi bulumenta onih koji taj datum i cijelu priču oko Međunarodnog dana žena totalno krivo shvaćaju. Počevši od stare škole čestitara, koja Dan žena shvaća kao neku komunističku varijantu Valentinovog pa im je glavno kupit ženi karanfil, kolegicama u firmi poljubit ruku ili organizirat pršut pod pauzom, a na društvene mreže okačit sliku ruža (ako misle da su duhoviti, te ruže su prikačene na međunožje nekog nabildanog manekena) i poručit 'dragim našima' da su one ne samo ukras svijeta, nego i pametniji spol, bolja polovica i boktepitaj kakve još sve klišeje.

No dok takve čestitke mogu izazvati kolutanje očima do neurološke epizode i iako potpuno promašuju poantu Dana žena i onoga što se njime obilježava, za to još možeš reć da je dobroćudna bedastoća. Ima, naime, i ružnijih reakcija na Dan žena – onih koje pitaj da šta sad, koji klinac nam uopće treba taj dan? Šta nisu žene već dobile sva prava/zaštićene su ko lički medvjedi/ne smije vas više čovjek ni pogledat a da ne počnete kričat #metoo i tako redom.

Ovom ćemo prilikom preskočiti objašnjavanje zašto je Međunarodni dan žena doista važan. Nećemo ulaziti u povijest niti je se prisjećati, nećemo objašnjavati koliko su žene prije ne tako mnogo godina bile obespravljene, omalovažene, zanemarene i gurnute na marginu društva. Nećemo ni podsjećati koliko u nekim dijelovima svijeta i dalje jesu. Suzdržat ćemo se i od objašnjavanja da su izložene suptilnim oblicima sistemske diskriminacije čak i u onim društvima u kojima se čini da su ne samo ravnopravne, nego i 'zaštićene kao lički medvjedi'. Zaboravit ćemo ovom prilikom i one ružne riječi i termine kao što su 'nasilje', 'zlostavljanje', 'sigurna kuća', 'femicid' i 'objektifikacija', a koje se, unatoč tom (vrlo!) privremenom zaboravu, uporno pojavljuju i u najnaprednijima od društava.

Što je žena u filmovima i serijama bila, a što je danas

Posvetit ćemo se Međunarodnom danu žena u kontekstu onoga čime se i inače bavimo u ovoj rubrici – u kontekstu filmova i serija. Konkretno, u kontekstu filmskog i televizijskog/streaming Hollywooda. Onog istog Hollywooda koji se u Americi, ali i diljem svijeta smatra rasadnikom naprednih i prosvijećenih ideja, ali u kojem je i dalje normalno da su glumice plaćene slabije od glumaca, da i debelo u dvadeset prvom stoljeću uz neke filmove i serije piše senzacionalno 'prva žena koja je osvojila Oscara za…' ili 'film prve žene koja…“ ili tako već nešto breaking news jer je izašlo iz autorske radionice žene. Još uvijek živimo uz industriju zabave u kojoj je sasvim normalno da blockbuster vrijedan 200 milijuna dolara bude o mrzovoljnom muškarcu u kostimu šišmiša ili o moralno traumatiziranom oglašivaču koji puši cigarete i mrzi svoju majku, dok su žene u tom istom svijetu često tu tek da – kako bi rekla Laura Mulvey – posluže kao dekorativni objekt muškog pogleda, emocionalna podrška ili leš u prvoj epizodi kriminalističke serije.

Istina, stvari su se pomaknule. Danas postoje redateljice, scenaristice i autorice serija koje su odlučile da je dosta toga da žene na ekranu budu ili svetice ili psihotične bivše djevojke. No Hollywood i dalje proizvodi kilometre sadržaja u kojem muškarci spašavaju svijet, dok žene – kad su uopće prisutne – spašavaju muškarce od emocionalne nezrelosti. Drugim riječima: i dalje živimo u kulturnom ekosustavu u kojem je, kako bi rekla Simone de Beauvoir, žena često ‘Drugi’.

Pa ipak – i tu dolazimo do onog malog proplamsaja svjetla na kraju tunela – u moru takvog sadržaja postoji i niz filmova i serija koji žene tretiraju kao… pazite sad ovo… ljude. Komplicirane, inteligentne, katkad briljantne, katkad katastrofalne ljude. Likove koji imaju vlastite želje, vlastite strahove i vlastite ideje o tome kako bi svijet mogao izgledati. U takvim pričama žene nisu rekviziti, kurve, majke ili žrtve – nego protagonisti.

Zato vam, nakon ovog omanjeg medijsko-popkulturnog feminističkog manifesta, donosimo popis dvadeset najzabavnijih, najpametnijih i najzanimljivijih filmova i serija u kojima žene konačno dobivaju priliku biti sve ono što su oduvijek bile – složena, moćna i ponekad potpuno nepredvidiva bića. Redoslijed je nasumičan, jer ovo nije olimpijada feminizma, nego mali kulturni buket za Međunarodni dan žena.

'Sex Education' (Laurie Nunn, 2019.)

Netflixova serija koja bi mogla poslužiti kao mali feministički priručnik za generaciju Z. U središtu priče je tinejdžer Otis, sin seksualne terapeutkinje Jean Milburn (Gillian Anderson), koji s prijateljicom Maeve pokreće improviziranu kliniku za savjete o seksu u srednjoj školi.

No ono što ovu seriju čini posebno zanimljivom nisu samo urnebesno iskrene rasprave o seksualnosti, nego i način na koji tretira ženske likove. Maeve je pametna, ranjiva i tvrdoglavo neovisna. Jean je karizmatična žena srednjih godina koja odbija prihvatiti ideju da bi trebala biti nevidljiva. Tu su i likovi poput Aimee, koja prolazi kroz traumu seksualnog napada, ili Ruby, koja ispod fasade školske kraljice skriva ozbiljnu nesigurnost.

Serija se zapravo bavi nečim što je feministička teorija već dugo naglašavala – idejom da su seksualnost i identitet duboko politički. Otis možda misli da vodi kliniku, ali zapravo cijela serija služi kao mala kulturna terapija za društvo koje još uvijek ne zna razgovarati o tijelu, želji i granicama.

Sluškinjina priča ('The Handmaid’s Tale', Bruce Miller, 2017.)

Temeljena na romanu Margaret Atwood, i mnogo uspješnija u svojoj prvoj, možda i drugoj sezoni od onih kasnijih, ovo je serija čija se radnja odvija u distopijskoj državi Gilead, u kojoj su žene svedene na reproduktivne strojeve. Elisabeth Moss glumi June, jednu od tzv. sluškinja čija je jedina društvena funkcija rađanje djece za vladajuću elitu.

Ako se ova premisa čini ekstremnom, to je zato što je Atwood – kako je sama rekla – sve elemente svoje distopije preuzela iz stvarnih povijesnih praksi kontrole ženskih tijela. Serija je zato gotovo školski primjer onoga što feminističke teoretičarke poput Judith Butler nazivaju politikom tijela. No ono što 'Sluškinjinu priču' čini velikom serijom nije samo brutalna društvena kritika, nego i nevjerojatna galerija ženskih likova – od June do Serene Joy – koji se neprestano kreću između otpora, kompromisa i očaja. Drugim riječima: rijetko koja serija tako jasno pokazuje koliko je borba za ženska prava uvijek i borba za političku moć.

Girls5eva (Meredith Scardino, 2021.)

Jeste li primijetili da pop-industrija ima problem sa starenjem žena? 'Girls5eva' je serija koja će vam to potvrditi – ali uz toliko dobrih fora da ćete se pritom i glasno smijati. Radnja prati nekadašnji girl-band iz devedesetih koji dobiva neočekivanu priliku za veliki povratak na scenu. Članice benda – sada žene u četrdesetima – pokušavaju shvatiti kako ponovno ući u industriju koja obožava mlade, ali se panično boji žena koje su preživjele vlastiti život.

Serija je prepuna glazbenih parodija, apsurdnog humora i meta-komentara o showbusinessu, ali u srži govori o nečemu vrlo ozbiljnom: o činjenici da kultura još uvijek teško prihvaća žene koje su starije od 30 i još uvijek imaju ambicije. U tom smislu 'Girls5eva' funkcionira gotovo kao komična verzija feminističkog eseja – podsjetnik da žene imaju pravo na glas, prostor i karijeru čak i kad im industrija kaže da bi trebale nestati.

We Are Lady Parts (Nida Manzoor, 2021.)

Godina 2021. bila je očito iz nekog razloga poprilično inspirativna za snimanje humorističnih serija o ženskim bendovima, koje zapravo uopće nisu serije SAMO o ženskim bendovima. Osim gore spomenute 'Girls 5eva', te smo godine dobili i 'We are Lady Parts', humorističnu seriju o punk-bendu sastavljenom od muslimanki iz Londona. Bez pardona se bacajući u nekoliko osjetljivih slojeva takve postave - od onog ženskog preko onog muslimanskog do onog rasnog i socijalnog (kako bi se to ono zvalo – 'intersekcionalnost'?), ova je serija vrlo brzo nakon premijere postala ne samo jedna od najhvaljenijih serija godine, nego i bogme – jedna od najsmješnijih. I sve to uz gitarističke rifove, fenomenalne neopunk outfite i šminku za žene koje nose ili ne nose hidžab te pjesme uz koje ćete headbangati i dugo nakon što se odvrti odjavna špica.

Komičari ('Hacks', Lucia Aniello, Paul W. Downs i Jen Statsky, 2021.)

S tragikomično loše prevedenim i rodno neispravnim naslovom za hrvatsko tržište – 'Komičari' - 'Hacks' je jedna od onih serija koje vas podsjećaju da je komedija često najoštriji oblik društvene analize. Jean Smart u seriji glumi Deboru Vance, legendarnu stand-up komičarku iz Las Vegasa čija karijera počinje stagnirati. U pokušaju da osvježi svoj materijal, prisiljena je surađivati s mladom scenaristicom Avom.

Ono što slijedi je briljantna studija generacijskog sukoba između dvije žene koje su odrasle u potpuno različitim kulturnim svjetovima. Deborah je morala biti brutalno čvrsta kako bi preživjela muški svijet stand-upa, dok Ava potječe iz generacije koja otvoreno govori o privilegiji, identitetu i društvenoj pravdi. Serija tako postaje mali seminar o tome kako se feminizam mijenja kroz generacije – od borbe za pravo na glas do borbe za pravo na kompleksnost. I pritom je, usput rečeno, nevjerojatno smiješna.

Fleabag (Phoebe Waller-Bridge, 2016.)

U svijetu serija o ženama od žena i ne samo za žene, postoji vrijeme prije i poslije serije 'Fleabag'. Malo koja serija u posljednjih deset godina uspjela je tako radikalno redefinirati način na koji televizija govori o ženskoj seksualnosti, krivnji i usamljenosti. Phoebe Waller-Bridge glumi naslovni lik – mladu Londončanku koja vodi mali kafić, ima katastrofalan ljubavni život i konstantno razgovara s publikom razbijajući četvrti zid. Na površini, 'Fleabag' je komedija o ženi koja donosi loše životne odluke. Ali ispod tog sloja krije se duboko emotivna priča o žalovanju, samosabotaži i potrazi za smislom.

Feministička kritika često govori o potrebi za 'neurednim' ženskim likovima u fikciji – ženama koje nisu moralni uzori, ukras, nepoljuljano majčinsko ili supružničko utočište, ideal i svjetlost ljubavi - nego su stvarni ljudi. Fleabag je upravo to: briljantna, duhovita i ponekad potpuno nepodnošljiva osoba koja ipak zaslužuje empatiju.

Mogu te uništiti ('I May Destroy You', Michaela Coel, 2020.)

Teško se sjetiti ijedne druge serije u zadnjih nekoliko godina koja je bila toliko hrabra, osobna i formalno inovativna kao 'Mogu te uništiti'. Autorica i glavna glumica Michaela Coel inspiraciju je za priču serije pronašla u vlastitom iskustvu seksualnog napada, ali serija nije klasična drama o traumi. Ona je kompleksna studija o sjećanju, pristanku i društvenim reakcijama na nasilje. Coel pritom uspijeva izbjeći sve klišeje žanra i umjesto toga stvara priču koja je istodobno bolna, duhovita i intelektualno izazovna. Lik Arabelle nije žrtva u pasivnom smislu – ona je osoba koja pokušava rekonstruirati vlastitu priču i razumjeti što joj se dogodilo. Serija je zbog toga postala jedan od najvažnijih kulturnih komentara #MeToo ere.

Djevojke ('Girls', Lena Dunham, 2012.)

Zanimljiva stvar s ovom serijom u medijskom je, televizijskom i streaming kontekstu – to što je ona od samog početka do samog kraja prikazivanja bila izuzetno slabo gledana. Po svim kriterijima i mjerenjima gledanosti, bila je čista katastrofa. Pa ipak, HBO je nije otkazivao. Furao ju je dalje i dalje – zbog toga što je, unatoč slaboj medijskoj mjerljivosti, bila izrazito kulturno relevantna. O njoj se, naime, neprekidno razgovaralo. Neprekidno je izazivala rasprave, reakcije, oduševljenje, zgražavanje, sa svakom je novom epizodom otvarala novi list pitanja o kojima se bilo društveno važno, ali nerijetko i vrlo neugodno očitovati.

Tada još vrlo mlada i bez prijepora genijalna Lena Dunham ovom nam je serijom ponudila dotad neviđenu, nimalo ušminkanu verziju 'Seksa i grada' za mlađu, siromašniju i, kao i u slučaju gore spomenutog 'Fleabaga' – neuredniju galeriju likova. S naizgled jednostavnom premisom – onom koja je pratila skupinu mladih žena u New Yorku koje pokušavaju shvatiti kako funkcionira odrasli život – 'Girls' nije šokirala samo Dunhaminom sklonošću da razotkrije nesavršenosti vlastita tijela, nego i nesavršenostima mlađe odrasle ženske osobe u velikom gradu – beskompromisno je prikazivala njihovu sebičnost, nesigurnost i nerijetko izgubljenost. Upravo zbog toga serija je bila revolucionarna za prikaz žena na malim ekranima. Jer, kako bi rekla Simone de Beauvoir, sloboda podrazumijeva i pravo na pogreške.

Djevojka koja obećava ('Promising Young Woman', Emerald Fennell, 2020.)

Ako ste mislili da je film osvete jednostavan žanr, 'Djevojka koja obećava' će vas brzo razuvjeriti. Film prati Cassie (Carey Mulligan), ženu koja noću glumi pijanu djevojku u barovima kako bi razotkrila muškarce koji misle da je to pozivnica za predatorsko ponašanje.

Emerald Fennell snimila je ovaj film tako da izvana izgleda kao pastelna romantična komedija, ali se postupno pretvara u brutalnu kritiku kulture silovanja, a izazvao je brojne rasprave upravo zato što odbija ponuditi jednostavne moralne odgovore. Cassie, naime, nije heroina svoje priče u klasičnom smislu – ona je osoba koju je trauma pretvorila u moralno ambivalentnu osvetnicu. I možda je upravo zato jedan od najupečatljivijih ženskih likova modernog filma.

Osmi putnik ('Alien', Ridley Scott, 1979.)

Kad se 'Osmi putnik' pojavio 1979., publika je mislila da ide gledati klasični znanstvenofantastični horor o čudovištu u svemiru. Ono što su dobili bila je i jedna od prvih velikih akcijskih heroina u povijesti filma. Sigourney Weaver kao Ellen Ripley postala je ikona – žena koja preživljava jer je pametna, odlučna i potpuno nesklona glupim odlukama koje inače ubijaju likove u hororima.

Zanimljivo je da lik Ripley u prvom scenariju uopće nije bio napisan kao žena. Tek kasnije je odlučeno da uloga može pripasti bilo kojem spolu – što je otvorilo vrata jednoj od najvažnijih ženskih figura u pop-kulturi. Ripley je tako postala dokaz da feministički trenutak ponekad nastaje sasvim slučajno. No kad se jednom pojavi – više ga se ne može izbrisati.

Pohane zelene rajčice ('Fried Green Tomatoes', Jon Avnet, 1991.)

'Pohane zelene rajčice' film su koji vam se polako uvlači pod kožu, ali kad se jednom onamo uvuče, ostat će tamo zauvijek. Priča koja na prvi pogled izgleda kao nostalgična kronika s juga SAD-a zapravo je tiha, ali prilično radikalna meditacija o ženskoj solidarnosti.

Radnja prati Evelyn (Kathy Bates), nesigurnu kućanicu koja u domu za starije upoznaje staricu Ninny (Jessica Tandy). Ninny joj počne pričati priču o dvjema ženama iz Alabame dvadesetih godina dvadesetog stoljeća – Idgie (Mary Stuart Masterson) i Ruth (Mary-Louise Parker) – koje zajedno vode mali restoran i pokušavaju preživjeti u svijetu u kojem je nasilje nad ženama društveno prihvatljivo. Film je snimljen prema romanu Fannie Flagg, a mnoge su gledateljice u odnosu Idgie i Ruth vidjele nešto što Hollywood tada nije bio spreman izgovoriti naglas – jednu od najnježnijih queer ljubavnih priča na mainstream filmu. No u njemu je jednako važna i ideja ženskog savezništva. U filmu žene spašavaju jedna drugu – emocionalno, financijski, pa čak i od kaznene odgovornosti. I, naravno, rijetko je koji film učinio da prženo povrće izgleda kao revolucionarni čin.

Sati ('The Hours', Stephen Daldry, 2002.)

Teško da ćete, čak i ako se jako trudite, pronaći film koji tako elegantno povezuje književnost, egzistencijalizam i žensku svakodnevicu kao 'Sati'. Film prati tri žene u tri različita vremena: Virginiju Woolf (Nicole Kidman) dok piše roman 'Gospođa Dalloway', kućanicu iz pedesetih Lauru Brown (Julianne Moore) i suvremenu urednicu Clarissu (Meryl Streep).

Tri priče odvijaju se paralelno i postupno otkrivaju koliko su ženska iskustva – bez obzira na stoljeće – obilježena istim pitanjima: što znači živjeti autentično, kako pronaći slobodu i koliko je visoka cijena konformizma.

Virginia Woolf je u eseju 'Vlastita soba' napisala da žena treba novac i vlastiti prostor kako bi mogla stvarati. 'Sati' pokazuju koliko je ta rečenica i danas bolno aktualna. Film je poznat i po fascinantnoj transformaciji Nicole Kidman – uključujući legendarni umjetni nos – ali njegova prava snaga leži u suptilnom prikazu depresije, kreativnosti i društvenih očekivanja.

Djeveruše ('Bridesmaids', Paul Feig, 2011.)

Postoji jedna potpuno idiotska, ali nevjerojatno tvrdoglava predrasuda, a ta predrasuda laže nam da žene nisu duhovite, ne znaju biti smiješne i ne mogu biti tako uspješne komičarke kao muškarci. 'Djeveruše' su film koji je tu ideju spektakularno raznio. Radnja prati Annie (Kristen Wiig), ženu čiji se život raspada baš u trenutku kad njezina najbolja prijateljica planira vjenčanje. Ono što slijedi niz je katastrofa, rivalstava i apsurdnih situacija koje uključuju i jednu od najpoznatijih scena trovanja hranom u povijesti komedije.

Film je bio važan iz više razloga. Prvo, pokazao je Hollywoodu da komedija s gotovo potpuno ženskom glumačkom postavom može biti ogroman hit. Drugo, likovi nisu idealizirane romantične heroine nego osobe koje rade gluposti, svađaju se, povremeno sabotiraju vlastiti život, a s vremena na vrijeme i – da, seru na cesti. U tom smislu film je gotovo manifest onoga što feministička kritika naziva pravom na nesavršenost. I usput – Melissa McCarthy kao Megan ostaje jedna od najsmješnijih uloga u suvremenoj filmskoj komediji. A nije joj bila ni prva ni zadnja.

Frida (Julie Taymor, 2002.)

Biografski filmovi često pate od istog problema – pokušavaju od svojih protagonista napraviti spomenike. 'Frida' radi upravo suprotno. Kroz prikaz života meksičke slikarice i feminističke ikone Fride Kahlo (Salma Hayek), koji je od mladosti obilježene teškom prometnom nesrećom i tjelesnom boli koja je definirala njezin život, 'Frida' i kroz buran odnos glavne junakinje sa suprugom Diegom Riverom, kao i pokušaje da se Kahlo otrgne i osamostali od te ljubavi kroz koju su je svi doživljavali realizira kao osoba, umjetnica i samostalni, nazovimo to tako – estetski i životni pravac.

Redateljica Julie Taymor pri snimanju je filma koristila vizualni stil inspiriran Fridinim slikama, pa film ponekad izgleda kao da smo ušli u neku od njezinih nadrealnih kompozicija, ali u filmu se jasno vidi i da Fridina važnost za feminističku povijest ne leži samo u njezinoj umjetnosti. Ona je bila žena koja je otvoreno govorila o seksualnosti, političkom angažmanu i vlastitoj boli – i to u vrijeme kad društvo nije imalo previše razumijevanja za takvu iskrenost. U tom smislu Kahlo je gotovo savršeni primjer onoga što feministička teorija naziva političkom autobiografijom.Drugim riječima: Fridin je život bio umjetničko djelo, jednako radikalno kao i njezine slike.

Vještice iz Eastwicka ('The Witches of Eastwick', George Miller, 1987.)

Osamdesetih je godina dvadesetog stoljeća Hollywood patio od jednog vrlo zanimljivog, s jedne strane urnebesno smiješnog, a s druge strane zabrinjavajućeg straha. Taj strah, ta panika, ta tinjajuća tjeskoba koja je vidljiva u nekoliko filmova, može se sažeti u jednom pitanju – što ako se žene udruže? I to je pitanje dobilo svoju inkarnaciju u jednoj od najzabavnijih filmskih satira toga doba – u filmu 'Vještice iz Eastwicka'.

Iako je roman Johna Updikea po kojem je snimljen bio sve samo ne feministički, filmska adaptacija genijalnog Georgea Millera, koji možda nije drito feminist, ali je čovjek istančane inteligencije, oka za važno i nerva za društveno provokativno u urnebesno zabavnom, podvukla je femi-tonove tako da su zabljesnuli. 'U Vješticama iz Eastwicka' tri prijateljice (Cher, Susan Sarandon i Michelle Pfeiffer) otkrivaju da posjeduju natprirodne moći nakon što se u njihov mali gradić doseli tajanstveni milijunaš kojeg igra Jack Nicholson – i nakon što ih sve tri zavede. Ne baš džentlmenski.

Film je na površini fantastična komedija, ali ispod toga krije prilično zanimljivu alegoriju o ženskoj autonomiji. Kad tri žene shvate da imaju moć – i emocionalnu i magijsku – muškarci oko njih počnu paničariti.

Thelma i Louise ('Thelma & Louise', Ridley Scott, 1991.)

Film koji je odmah nakon premijere postao simbol čitavog pokreta počinje kao običan vikend-izlet dviju prijateljica (Geena Davis i Susan Sarandon), ali se pretvara u bijeg kroz američki jug nakon što Louise ubije muškarca koji pokušava silovati Thelmu. Ne može direktnije i jače u glavu od toga. Uslijedile su duge i burne rasprave o filmu. Jedni su ga slavili kao feminističku revoluciju, drugi su tvrdili da demonizira muškarce. Danas se te rasprave čine podosta zastarjelima, a film mnogo manje radikalan nego početkom devedesetih, ali tada je bio iznimno važan. Gledatelji su, naime, prvi put u povijesti hollywoodskog mainstream filma imali prilike pratiti dva ženska lika u klasičnom set-upu filma ceste, s protagonisticama koje su aktivei, odlučne i spremne prkositi cijelom sustavu.

A završna scena – automobil koji nestaje u kanjonu – ostaje jedna od najpoznatijih slika filmske povijesti - simbol slobode, očaja i pobune u jednom kadru.

Boja purpura ('The Color Purple', Steven Spielberg, 1985.)

'Boja purpura', snimljena prema romanu Alice Walker, jedna je od onih priča koje pokazuju kako opresija ima više slojeva.

Priča govori o Celie (Whoopi Goldberg), Afroamerikanki s američkog juga koja tijekom desetljeća pokušava pronaći vlastiti glas unatoč nasilju, siromaštvu, mizoginiji i rasizmu. Film govori o patnji, ali i o nevjerojatnoj snazi ženskog zajedništva. Likovi poput Shug Avery (Margaret Avery) pokazuju Celie da život može biti drugačiji – slobodniji, hrabriji, glasniji.

U feminističkoj teoriji često se govori o intersekcionalnosti – konceptu koji naglašava da se spolna diskriminacija ne može odvojiti od rasne i klasne. 'Boja purpura' upravo je priča koja je duboko uronjena u intersekcionalnost. Takvom ju je učinila još Alice Walker, a Steven Spielberg vrlo je saveznički podvukao taj aspekt priče. Iako inače sklon spektaklima, ovdje je snimio jedan od svojih najintimnijih filmova. Sa scenom britve na muževu vratu kao jednom od najnapetijih scena na filmu osamdesetih.

Piano ('The Piano', Jane Campion, 1993.)

Kad je Jane Campion osvojila Zlatnu palmu u Cannesu, postala je prva redateljica kojoj je to uspjelo. 'Piano' je film koji pokazuje zašto. Radnja prati Adu (Holly Hunter), nijemu škotsku pijanisticu koja se u 19. stoljeću seli na Novi Zeland kako bi se udala za čovjeka kojeg nikad nije upoznala. Ada ne govori – ali njezin glas je glazba. Kroz klavir izražava sve ono što društvo pokušava kontrolirati: želju, ljutnju, strast.

Film je fascinantna studija ženskog tijela i ženske autonomije. Campion pokazuje kako kolonijalni i patrijarhalni sustavi pokušavaju disciplinirati žene – i kako se žene tome odupiru. Vizualno i zvučno hipnotičan, emotivno snažan i potpuno jedinstven film.

Nikad rijetko ponekad uvijek ('Never Rarely Sometimes Always', Eliza Hittman, 2020.)

Film koji pokazuje koliko je politika reproduktivnih prava zapravo pitanje svakodnevnog života, prati tinejdžericu Autumn koja putuje iz Pennsylvanije u New York kako bi obavila pobačaj. Putovanje je tiho, gotovo dokumentarističko – bez velikih dramatskih obrata. Najpoznatija scena filma događa se u ordinaciji kada Autumn odgovara na pitanja medicinske sestre koristeći četiri moguća odgovora: nikad, rijetko, ponekad, uvijek.

Ta scena traje nekoliko minuta – i jedna je od najpotresnijih u modernom filmu.

Hittman snima priču bez moraliziranja, ali s ogromnom empatijom prema iskustvu djevojaka koje se moraju snaći s birokracijom, strahom i stigmom povezanima s abortusom, a film pokazuje ono što feministički pokret govori desetljećima – da kontrola nad vlastitim tijelom nije apstraktna ideja nego osnovni uvjet slobode.

Supstanca ('The Substance', Coralie Fargeat, 2024.)

Horor je već dugo jedan od žanrova u kojem se mogu pronaći najradikalnije feminističke ideje – a 'Supstanca' je savršen primjer toga. Film prati fitness trenericu Elisabeth Sparkle (Demi Moore), nekadašnju zvijezdu koja otkriva tajanstveni preparat koji stvara mlađu, savršeniju verziju nje same. Naravno, stvari brzo krenu po zlu.

Redateljica Coralie Fargeat koristi groteskni body-horror kako bi komentirala opsesiju industrije mladosti i ljepotom. U Hollywoodu žene često imaju rok trajanja – a 'Supstanca' taj apsurd pretvara u krvavu metaforu. Film je izazvao senzaciju na festivalima upravo zbog svoje brutalne satirične energije pretočene u priču o tome. Jer, kako bi rekla Naomi Wolf u 'Mitu o ljepoti', standardi ljepote nisu samo estetski nego i politički instrument. A 'Supstanca' taj instrument razbija čekićem – i pritom ne dopušta samo da krv štrca po svim raspoloživim zidovima. Ona vam je razmazuje direktno po licu.