Iako ovdje zapravo ne postoji spor u smislu zaštite kulturnog dobra, jer Grad Zagreb je vlastitom odlukom o komunalnom redu nadležan za izgradnju u takvim cjelinama, pa podzemni spremnici imaju status jednak tendama, Ministarstvo kulture i medija je, doduše u rukavicama, primijetilo da se Grad ne pridržava njihovih smjernica o zaštiti kulturnih spomenika.

'Grad Zagreb još uvijek nije usvojio novu, cjelovitu odluku o komunalnom redu u kojoj bi uzeo u obzir sve smjernice Ministarstva kulture i medija, ali su najavili da je to u planu', ističe se u odgovoru Ministarstva.

'Nije Trg bana Jelačića bilo kakav dio zaštićene cjeline nego srce Zagreba'

Radoslav Bužančić, arhitekt, urbanist i restaurator, za tportal kaže da Trg bana Jelačića nije bilo kakav dio zaštićene kulturno-povijesne cjeline nego srce identiteta Zagreba te zahtijeva maksimalno poštovanje struke.

'Malo je poznato koliko uopće Zagrepčana zna da je kultni izvor Manduševac djelo zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića. Ovaj mučenik i blaženik s početka 14. stoljeća ostavio je dubok trag u hrvatskoj povijesti – upravo je on, u suradnji s moćnim Šubićima i uz pomoć pape, doveo Anžuvinca Karla Roberta na hrvatsko-ugarsko prijestolje. U to doba, ispod zidina Gradeca i Kaptola, prostor današnjeg trga bio je tek prazna poljana s izvorom pitke vode, a nalazio se izvan zidina dvaju suparničkih naselja – utvrđenog Gradeca i crkvenog Kaptola.

Prekretnica se događa 1641. godine, kada gradske vlasti službeno određuju da se na tom području održavaju tjedni i godišnji sajmovi. Trg tada dobiva naziv Harmica, prema carinarnici u kojoj se ubirala daća na robu, a dolazi od mađarske riječi harmincz, koja označava tridesetinu poreza pri ulasku u grad', objašnjava Bužančić, dodajući da je nazvan po banu Jelačiću još tijekom njegova života, i to dok su trajale revolucije 1848. godine.

'Ubrzo je postavljen i impozantan brončani spomenik banu na konju, rad bečkog kipara Antona Dominika Fernkorna. Glavni sajam i tržnica premještaju se s Jelačić placa u novoizgrađeni kompleks Dolac 1930. godine, a dotadašnje drvene kućice i skromne jednokatnice postupno zamjenjuju reprezentativne palače i zgrade raznih stilova – od bidermajera i secesije do moderne. Iz tog razdoblja datiraju i prepoznatljivi simboli grada: zgrada Gradske kavane, Kuća Rado, hotel Dubrovnik te palača Feller/Stern', podsjeća Bužančić.

'Ukopavanje spremnika na ovakvoj lokaciji nije rutinski komunalni zahvat'

Prema njegovim riječima, sve ove povijesne činjenice jasno govore o iznimnoj urbanističkoj i spomeničkoj vrijednosti Jelačić placa.

'Ukopavanje spremnika na takvoj lokaciji nipošto ne smije biti tretirano kao rutinski komunalni zahvat, poput postavljanja standardne urbane opreme. Riječ je o zahvatu koji zahtijeva ozbiljnu konzervatorsku i arhitektonsku studiju prije bilo kakvog početka radova. Znatno manje sredine od Zagreba takvim projektima pristupaju u regularnoj proceduri koja prije svega mora odgovoriti na ključno pitanje: je li to uopće pravo mjesto za takvu vrstu komunalnog pothvata? Taj se proces u urbanizmu naziva uravnoteživanjem interesa svih sudionika te u njemu javnost i struka moraju imati ključnu ulogu, a ne dnevna politika', ističe Bužančić.

Ipak, brojni europski gradovi, ništa manje bogate baštine od Zagreba, imaju podzemne spremnike za otpad u svojim strogim središtima: od Amsterdama, Rotterdama, Utrechta, Genta, Firence, Milana, Lisabona, Porta, Madrida, Barcelone, Valencije pa sve do Ljubljane.

'Kad je raspisan natječaj, nitko se nije bunio'

Arhitekt Damir Ljutić u izjavi za tportal kaže da je prije nekoliko godina raspisan natječaj za izradu projektne dokumentacije i ishođenje potrebnih dozvola te je nakon provedenog postupka krenula i gradnja.

'U natječaju za projektiranje apliciralo se za 'slotove' lokacija, a one su u onom trenutku bile već definirane. Zašto nitko nije reagirao na izbor lokacije sve ovo vrijeme, nije baš jasno, ali svakako govori o izvjesnoj razini politikantstva, ali i benevolentnosti svih aktera, od struke preko politike do medija', dodaje Ljutić.

Jasno je, smatra Ljutić, da glavni gradski trg ne funkcionira kao prostor zadržavanja – dijelom je to problem arhitektonskog rješenja, a dijelom nesnalaženja u upravljanju tako bitnim gradskim prostorom.

'U prošloj administraciji bilo je prisutno apsolutno neprimjereno, rekao bih degutantno i ispod svake razine dostojanstva korištenje prostora glavnog trga. Taj je moment aktualna gradska vlast u najmanju ruku popravila, mada ne i u cijelosti riješila. A dio problema koji treba riješiti je i otpad', ističe Ljutić, napominjući da su u skladu sa strategijom ukupnog gospodarenja otpadom gradske vlasti krenule s ugradnjom podzemnih spremnika, rješenjem koje je već dugo uobičajeno i dobro prihvaćeno širom Europe.

'Podzemni spremnici manje su vidljivi od bilo kojeg kontejnera'

'Lako je vidljivo da se 180 od 700 postavljenih spremnika u Zagrebu, uz poneke dječje bolesti, pokazalo kao dobro rješenje. Ovisno o modelu koji se ugrađuje, vide se kao četiri valjka na površini visine cca 90 i promjera 60 centimetara. Dakle manje su vidljivi od bilo koje kante ili kontejnera. U Zagrebu se u zonama ugrađenih spremnika dramatično smanjio broj kontejnera i kanti za otpad', navodi.

Ključno je pitanje, smatra Ljutić, jesu li početak Ilice i neposredna blizina Trga dobro mjesto za ovakvu instalaciju, no činjenica je da zapravo nema previše opcija.

'Bivši javni toalet – s obzirom na to da je lokacija na samom trgu i neposredno pred vjerojatno budućim hotelom – ne čini se kao posebno dobro rješenje, a početak Petrićeve, koja je relativno mala, mjesto lijepih terasa i vjerojatno najintimnija ulica u neposrednoj blizini Trga, te Radićeva, Splavnica, Bakačeva, Jurišićeva, Petrinjska, Praška i Gajeva očito su apsolutno lošiji izbor; zato je izabrano mjesto 'iza' oglasnog stupa, na proširenju Ilice koja se ulijeva na Trg', dodaje Ljutić.

Je li izabrano mjesto, napominje, dobro ili nije u odnosu na sve druge moguće lokacije, o tome su svi već donijeli zaključak sami za sebe.

'I to, nažalost, prečesto mimo racionalnog razmišljanja. Jedno je sigurno: za koji tjedan nitko više neće pričati o tome, ali svi će ih koristiti', zaključuje Ljutić.