INTERVJU: ALESSANDRO PIPERNO

'Philip Roth me naučio vrijednostima antikomformizma i drskosti'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 16.03.2015 10:41
  • Objavljeno 16.03.2015 u 09:50
Alessandro Piperno

Alessandro Piperno

Izvor: Screenshot / Autor: YouTube

Talijanski pisac Alessandro Piperno govori u intervjuu za tportal.hr o židovskom identitetu u Italiji, otkriva kako su nastali njegovi hvaljeni romani 'Progon' i 'Nerazdvojni' te objašnjava kako je postao veliki fan Lazija i zbog čega se ne uklapa u standardne navijače tog rimskog nogometnog kluba

Alessandro Piperno (rođen 1972.) jedan je od najzanimljivijih talijanskih suvremenih pisaca, oštar kritičar građanske klase i kroničar Rima, rodnog grada u kojemu prepoznaje, kako kaže, indolentnost i cinizam. Piperno je ujedno i sveučilišni profesor francuske književnosti, ali i dio židovske zajednice u Italiji, o kojoj piše jednako nemilosrdno kao njegov književni uzor Philip Roth.

U Hrvatskoj je nakladnička kuća OceanMore objavila u prijevodu Ite Kovač Pipernove romane 'Progon' i 'Nerazdvojni', literarni diptih koji prikazuje propast rimskog liječnika Lea Pontecorva te živote njegovih sinova koji ostaju obilježeni tom traumom. Ita Kovač pomogla je i u realizaciji intervjua s Pipernom prevodeći njegove odgovore s talijanskog na hrvatski jezik.

Vaš roman 'Progon' započinje upozorenjem kako je riječ o fikciji te da su svi likovi izmišljeni. Je li riječ o vašem osjećaju za ironiju ili je to doista ozbiljno upozorenje?

Radi se zapravo o talijanskoj izdavačkoj praksi, ali recentna povijest moje zemlje pokazuje toliko pravnih aberacija da mi se činilo boljim precizirati.

'Progon' je stilski uglancana i lijepo napisana knjiga o životu buržoazije. Može se reći i da je taj stil jedan od najljepših izraza buržujskih vrijednosti. Kako vidite sebe u tom kontekstu, jeste li odmetnuti sin rimske građanske klase?

Svakako se smatram izdankom građanske klase i kao takvom su mi usađene određene vrijednosti, određeni način života i osjećaj za poštenje, ali i stanovita deziluzioniranost. Istodobno, ipak vidim i u sebi i oko sebe sve licemjerje takvog načina života. Kad bolje razmislim, knjigama koje volim i koje proučavam zajedničko je baš to što su ih napisali autori porijeklom iz građanskog miljea koji ironiziraju na teme građanskih vrijednosti: Flaubert, James, Proust, Thomas Mann.

Jeste li odmah odlučili napisati dvije komplementarne knjige ili je ideja za 'Nerazdvojne' nastala dok ste pisali 'Progon'?

Ta su dva romana zamišljena zajedno, zamislio sam ih kao jednu jedinstvenu priču. Progon je bio jedan dio u romanu koji sam nazvao 'Nerazdvojni', dio koji je potom zadobio neku svoju narativnu autonomiju. Kako bilo da bilo, ja ih uporno smatram jednom knjigom koju bi trebalo čitati u cijelosti. Baš zbog toga moj će talijanski nakladnik oko sljedećeg Božića objaviti izdanje oba romana u jednom svesku.

Koja je razlika između braće Pontecorvo, glavnih likova u 'Nerazdvojnima', i njihova oca Lea Pontecorva, čiju sudbinu opisujete u 'Progonu'?

Glavna je razlika u tome što je Leo dobronamjeran čovjek koji iza sebe ima blistavu prošlost i sretno doba adolescencije. Sinovi su pak, ako ništa drugo zbog onog što se dogodilo ocu, prerano upoznali životne poteškoće i to ih čini snažnijima, spremnijima da se nose s nevoljama, ali istodobno i ciničnijima i razočaranijima od Lea. Filippo je indolentan, sarkastičan i erotoman, Samuel je arivist, emotivac, kompromitirane seksualnosti.

Pišete o židovskom iskustvu u Italiji. U 'Progonu' je jedan od upečatljivih likova židovska majka, koja je ujedno i talijanska majka. Kako ste pristupili tom liku koji je ujedno i sastavljen od dva stereotipa?

Dok pišem, trudim se ne misliti u stereotipima. Rachel se nije rodila kao židovska i talijanska mama. To je lik koji ima neke svoje specifičnosti, među ostalim i vrlo visoko mjesto koje daje obitelji i mužu. A sudbina kao da joj neprestano servira razočaranja važnim muškarcima u životu: razočarao ju je otac, muž, sinovi. To je bio tip žena na koji sam mislio: žena koja daje mnogo i toliko i očekuje, ulažući previše u muškarce. Da bi se shvatila važnost tog lika u mom izvornom projektu, dovoljno je uvidjeti da je Rachel doista trait-d'union tih dvaju romana, neosporni protagonist u oba.


Rim je česta kulisa vaših priča. Volite li svoj rodni grad?

Nemam osjećaj da je moja knjiga baš tako eksplicitno 'rimska'. Mislim da se jedna takva priča mogla smjestiti i u bilo koju drugu europsku metropolu. Moja obitelj živi u Rimu već stoljećima, prilično sam osjetljiv na ljepotu nekih ljetnih večeri i nekih proljetnih jutara. Prepoznajem mirise, divne boje. Sve one tisuće njegovih mana pronalazim u sebi: indolentnost, cinizam, deziluziju.

Vaš roman 'S najboljim namjerama' izazvao je skandal u Italiji, mnogi su vas u medijima optužili za nedolično pisanje. Kao literarni uzor se u vašem slučaju najviše spominje Philip Roth, no jeste li možda čitali i Bretta Eastona Ellisa, koji također secira život visoke klase?

Roth pripada krugu pisaca koje čitam i proučavam već dvadeset godina. Davno sam u jednom skrivenom dijelu biblioteke mojih roditelja našao izdanje 'Portnoyjeve boljke' i duboko me ozlojedila. Nisam mogao vjerovati da književnost može s tolikom brutalnošću govoriti o određenim aspektima života jednog adolescenta. Otada se nisam prestao razuvjeravati. Roth me naučio vrijednostima antikomformizma i drskosti. Brett Easton Ellis je autor kojeg jako volim i kojeg smatram pomalo zapostavljenim, kao da ekscesi njegova života zasjenjuju njegov nepobitni književni dar. Mislim da je 'Lunar Park' jedna od najvažnijih knjiga dvijetisućitih godina, ali ne mislim da je predstavljala model za moj prvi roman.

Čitate li kritike svojih knjiga? Je li vas uopće briga?

Kad mi je izišla prva knjiga, bio sam njome doslovce opsjednut, od druge pa nadalje naučio sam se ne zabrinjavati. Recenzije čitam nerado, bez volje, i ne dođem uvijek do kraja. Ne vjerujem da mogu utjecati na moj rad.

Vaš esej 'Proust antiebreo' smatra se kontroverznim, barem tako piše na Wikipediji. Koja je zapravo vaša kritika Prousta, pa i u odnosu na njegove židovske likove?

Ne mislim da je Wikipedija pouzdan izvor, pa ipak, da, ta je knjiga podigla nešto prašine, ako ništa drugo zbog svog naslova. Ne mislim da je Marcel Proust bio antisemit, mislim da je, kao i mnogi Židovi u to doba, imao vrlo kompleksan stav prema vlastitu židovstvu. Upravo je ta kompleksnost bila okosnica moje analize koju sam proveo u akademskim okvirima.

Kao i većina Talijana, obožavate nogomet i veliki ste fan Lazija. Kako se uklapate s njegovih postfašističkim navijačima?

Ja sam vrlo vjerni navijač Lazija, imam pretplatu na mjesto na stadionu već trideset godina, nemam nikakav odnos s takozvanim organiziranim navijanjem, osuđujem svako rasističko i antisemitsko pretjerivanje, i mislim da vrijednosti momčadi za koju navijam nemaju nikakve veze s tim smećem.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!