INTERVJU UOČI PREMIJERE

Ozren Grabarić: Političari su trgovački putnici koji umjesto skupih usisavača prodaju jeftine floskule o domoljublju

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 14.12.2017 08:58
  • Objavljeno 14.12.2017 u 08:58
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U Dramskom kazalištu Gavella završava se Shakespeareov 'Kralj Rikard III' u režiji Aleksandra Popovskog, u kojem će glavnu ulogu igrati Ozren Grabarić. Tim povodom razgovarali smo s jednim od najboljih glumaca hrvatskog glumišta, a osim o ulozi zloglasnog i grbavog vladara, Grabarić je za tportal govorio o domaćim političarima koji ne shvaćaju moć kulture. 'Za njih je kultura nepoznato područje koje pokušavaju osvojiti kadroviranjem svojih ljudi te je žele koristiti kao svoju propagandu, no umjetnost je najjača kad ne pripada nikome, niti jednoj stranci ili organizaciji', rekao je Grabarić

Ozren Grabarić je sin sveučilišnih profesora, srednju školu je završio u Barceloni, a u Gavelli je odigrao niz zapaženih uloga, od Vratila i Peera Gynta preko Tartuffa do Kreonta i dirigenta Daniela Dareusa. Snimio je i nekoliko filmova i serija, u ZKM-u je maestralno odigrao ulogu cirkus majstora u nagrađivanom 'Hinkemannu', surađivao je i s Kazalištem Ulysses, a već duže vrijeme s uspjehom izvodi monodramu 'Dnevnik jednog ludaka'.       

Uloga Rikarda III poseban je izazov. Naime u kulturnim krugovima već se danima govori da redatelj Popovski zapravo po Shakespeareu radi aktualni politički triler, što zvuči intrigantno ne samo zbog teme i novog prijevoda Andyja Jelčića, nego i zato što je makedonski redatelj poznat po tome što ne robuje klišejima i što na scenu uvijek donosi nešto novo i zanimljivo. To će se moći provjeriti već u petak 15. prosinca, kada će predstava biti premijerno izvedena. Tim povodom razgovarali smo s Grabarićem koji igra glavnu ulogu.

Kralj Rikard III smatra se najzloglasnijim vladarom u engleskoj povijesti. Jeste li ga i vi doživjeli kao oličenje zla?

Povijest kraljeva i kraljica neuhvatljiva je. Teško je shvatiti tko je kakav bio jer povijest pišu pobjednici i uglavnom vam serviraju svoj pogled na svijet koji ne mora biti blizak istini. Suočeni smo s podjelama u društvu koje se vežu uz našu recentnu povijest, je li Tito zločinac ili heroj, jesu li naši generali ratni zločinci ili heroji… Zamislite kako je tek kad gledamo daleku povijest, tu ćemo teško naći prave i objektivne odgovore. Danas postoji skupina ljudi koja želi redefinirati ulogu Rikarda III u engleskoj povijesti. Govore da zapravo nema dokaza da je ubio nećake i da je za vrijeme svoje vladavine napravio mnoge dobre stvari. Kad su mu prije nekoliko godina našli kostur ispod jednog parkirališta u Leicesteru u Engleskoj, pokapanje njegovih kostiju bila je velika svečanost, praćena mnogim kamerama i poznatim uzvanicima, kao da se radilo o značajnom kralju, a ne o zločincu. Možemo samo reći to da zapravo ne znamo kakav je on bio. Shakespeare nam je ostavio priču o zločincu, ali i o duboko frustriranom čovjeku kojeg je društvo zbog njegova hendikepa bacilo na marginu i koji nalazi izlaz u snu o kruni.

Gotovo svakoj ulozi pridodate i dozu humora i komike. Je li to bilo moguće i u ovom slučaju kralja grbavca, kako ga je prikazao Shakespeare? Je li vam bilo teško ući pod kožu kralja koji je prema Shakespeareu ubio rođake i svrgnuo nećaka s prijestolja?   

Shakespeare u svim svojim djelima ima mnogo duhovitosti, čak i u tragedijama, a nije to u svrhu postizanja komičnog efekta, nego su neki dijelovi tako vješto napisani da britkost i vještina njegovih riječi i stihova izmami osmijeh zadovoljstva. Čovjek zna da stoji pred velikim umom koji vas inspirira i trajno ostaje u vama kao lijepa uspomena. To je po mom mišljenju razlika između duhovitog i smiješnog. Rikard u tom smislu ima mnogo takvih duhovitih momenata i uvući se u kožu takvog lika i takvog autora čisto je zadovoljstvo.

  • +16
  • +13

Rikard III u Gavelli

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasenko Rasol

Već ste puno puta surađivali s makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim, igrajući različite uloge, od Vratila preko Peera Gynta, Odiseja i Kreonta do Rikarda III. Jeste li se koji put posvađali s njim zbog različitog pogleda na svoje likove?

Aleksandar Popovski je redatelj s kojim sam radio na najviše predstava. Ovo nam je šesta suradnja i Rikardom III slavimo mali jubilej, naime prošlo je deset godina od naše prve suradnje na 'Snu Ivanjske noći'. Za mene je on jedan od najvećih redatelja s kojima sam radio, a imamo vrlo bliske stavove o kazalištu. Njegova imaginacija je nepresušno vrelo inspiracije. On vrlo vješto stvori pješčanik u kojem pušta da se ansambl igra i izražava svoju kreativnost. Uspjeh predstave, naravno, uvijek ovisi i o spremnosti ansambla da takvu igru prihvati i nadogradi. Obojica smo duboko svjesni da se u kazalištu sanja širom otvorenih očiju i da kazalište nije puka imitacija života, već da je paralelni i nadrealni svijet koji puno govori o našem svijetu, kao što snovi puno govore o nama.

Govori se da redatelj Aleksandar Popovski postavlja taj Shakespeareov tekst kao suvremeni politički triler u kojem se pojavljuju kriminalci, ubojice. Otvara li predstava neke od danas aktualnih problema, recimo pitanje nemoralnosti i častohlepnosti današnjih političara?

Mislim da prije svega sam tekst govori o nemoralnosti onih koji streme vlasti, pa se onda i predstava oslanja na tu ideju i crpi iz Shakespearea sve ono što u njegovu tekstu korespondira s današnjicom, kao što se i 'Kuća karata' oslanja na Shakespearea ili kao što to rade u 'Igri prijestolja'. Te dvije najpopularnije serije današnjice, koje se itekako oslanjaju na engleskog barda i na njegove historije, govore upravo o našem vremenu u kojem gledamo uspon častohlepnih, beskrupuloznih i nekompetentnih vladara, ne samo kod nas i u našem susjedstvu, nego i u najrazvijenijim državama svijeta.

  • +6
  • +3

Ozren Grabarić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Bit kazališta nije rješavanje problema u društvu, no ipak koliko ono može ukazati ili agitirati za određenu ideju ili pitanje te time natjerati publiku na razmišljanje?   

Bit kazališta je da ponajprije ispriča priču. Današnje kazalište to zaboravlja jer je jedna šačica samodopadnih umjetnika uspjela proturiti ideju da je sve ono što je razumljivo staromodno, a da je ono što je nerazumljivo moderno i napredno. To je jedna od najvećih pogrešaka suvremenog kazališta - da odbacuje ono na čemu počiva cijela povijest čovječanstva, od Biblije, preko grčkih mitova, priča za laku noć, do Krleže i naših suvremenih pisaca koji za sitnu kintu ispisuju temelje naše moderne kulture. To je povijest dobro ispričane priče koja nas inspirira, tjera da mislimo, da propitujemo sebe i svijet oko sebe. Za dobro ispričanu priču u kazalištu, na filmu ili na televiziji nije potreban samo talent, nego i vještina te svijest o svom poslu. Napraviti nešto nerazumljivo i o tome pisati eseje koji objašnjavaju kako je to djelo zapravo fantastično, to može gotovo svatko. Upravo ta izvrsnost potiče ljude na proces razmišljanja, a površno i prazno kazalište je možda najopasnije, jer ono ne samo da ne može natjerati publiku na razmišljanje, već je može i otjerati iz kazališta.

Jednom ste izjavili da nas jedino kultura može inspirirati. Mislite li da joj to zaista uspijeva u ovim politički turbulentnim, ali površnim vremenima?

Još uvijek vjerujem da je kazalište posljednji korektivni faktor društva jer dok Crkva i političke stranke konstantno nameću svoj pogled na svijet, kazalište propituje i suočava nas sa nama samima. Ono ima duboko prosvjetiteljsku ulogu, no mi nažalost takvo kazalište nemamo, jer bi prvi korak ka izgradnji takvog kazališta trebalo biti potpuno odvajanje politike od kulture. Naše se kazalište srozalo zbog konstantnog uplitanja politike u rad kazališta. Ne samo da su godinama postavljali ravnatelje, već su se i uplitali u sastav i rad ansambala. Ako kazališno vijeće jednog kazališta ima tri člana koje postavlja grad i dva koje postavlja kazalište, onda je jasno da kazalištem upravlja politika grada. To što su neka imena iz kazališne struke spala na to da svoj umjetnički i osobni kredibilitet prodaju gradu za malo prividne političke moći sramota je ne samo za njih, nego i za cijelu struku i društvo. Zatim nas takvo vijeće uvjerava da su nekog kandidata za ravnatelja odabrali na temelju njegova programa, no to je farsa u koju malo tko vjeruje, jer joj nedostaje snaga argumenata.

Hinkemann

Hinkemann

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM

Kulturna zajednica zgraža se zato što je Anto Đapić postao član Kazališnog vijeća HNK Osijek. Dakle i ova kulturna administracija, kao i ona prethodna, promiče nekompetentnost na području kulture. Što mislite, zašto se kultura toliko omalovažava pa se smatra da se kulturnom politikom može svatko baviti?

Niti jedna politička opcija ni s desnog ni s lijevog spektra ne shvaća i ne može shvatiti snagu i moć kulture. Političari su puki trgovački putnici koji umjesto skupih usisavača, u koje sami ne vjeruju, prodaju jeftine floskule o domoljublju i derivate ideologija koje ni sami nisu kadri slijediti. Za njih je kultura nepoznato područje koje pokušavaju osvojiti kadroviranjem svojih ljudi te je žele koristiti kao svoju propagandu, no umjetnost je najjača kad ne pripada nikome, niti jednoj stranci ili organizaciji. Umjetnost ne postoji da kritizira vlast, ali niti je tu da joj služi, ona je tu da gradi svijest i tjera ljude da misle svojom glavom. Zato će kultura uvijek biti trn u oku onih koji bi je htjeli ukrotiti. Bez slobodne kulture demokracija će uvijek biti vladavina primitivizma u kojoj će najbolje prolaziti prodavači usisavača.

Čemu učite svoje studente na Akademiji? Da slušaju redatelje ili da i sami kreiraju predstavu? Pitam zato što neki redatelji sve češće rade tzv. dokumentarni teatar, što nekim glumcima predstavlja problem...  

Studentima pokušavam prenijeti to da su i oni autori predstave, ali da s time dolazi i velika odgovornost koja zahtijeva veliku posvećenost, te da jedino tako mogu biti u ravnopravnoj poziciji s ostalim autorima predstave. Oni su gospodari glume, no da to budu, trebaju znati što je to gluma, to jest trebaju imati svijest o glumačkom procesu. Na taj se način mogu suprotstaviti svakome tko si uzima pravo da glumcu govori kako bi trebao glumiti, a da pritom o glumačkom procesu nema pojma. Nažalost, mnogi redatelji ne znaju puno o glumačkom procesu pa osmišljavaju predstave u kojima glumac služi isključivo kao marioneta ili u kojima glumci izvikuju na mikrofon pomodne parole, malo plešu, izvode kojekakve gluposti kao da ih se sve to duboko tiče i onda tome prišiju nekakav zgodan naziv kao dokumentarni, konceptualni ili moderni teatar.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!