PREKRCAN ULOGAMA

Ozren Grabarić ispričao nam je kakvo ga burno ljeto očekuje

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 11.07.2016 15:53
  • Objavljeno 11.07.2016 u 15:53
  • +6
  • +3

Ozren Grabarić

Izvor: Cropix / Autor: Goran Sebelic / CROPIX

Ozren Grabarić, jedan od najuvjerljivijih glumaca hrvatskog glumišta, upravo završava snimanje filma 'Uzbuna na Zelenom vrhu' redateljice Čejen Černić, s hit predstavom 'U agoniji' gostuje na festivalu Zlatni lav u Umagu i na Brijunima, a potom ga na 62. Splitskom ljetu čeka uloga Schylocka u novoj verziji Shakespeareova 'Mletačkog trgovca'. Uza sve to, filmom 'Sve najbolje' Snježane Tribuson u kojem igra glavnu ulogu otvoren je Pulski filmski festival, a u pauzama će sa svojom prošlogodišnjom monooperom 'Dnevnik jednog luđaka' gostovati po raznim festivalima. U međuvremenu, našao je vremena s čitateljima tportala podijeliti svoje planove

Pulski festival otvorila je komedija 'Sve najbolje' Snježane Tribuson u kojem glumite glavnu mušku ulogu opernog pjevača, Španjolca Martina. Kako ste se snašli u toj ulozi, jeste li morali savladati arije?

Martin je operni pjevač, stranac, koji dolazi u HNK pjevati ulogu Don Giovannija. U kazalištu se razboli jedna pjevačica i zatim na njeno mjesto uskoči druga, a onda se počne razvijati ljubavni odnos i dolazi do niza komičnih situacija, međutim, ubrzo se pokazuje da on negdje daleko ima i ženu i djecu. Film sam uspio pogledati i jako mi se dopao. Što se tiče glazbenog dijela, učio sam dva mjeseca pjevati arije Don Giovannija bez obzira na to što mi je glas posudio pravi operni pjevač Rumunj Levent Molnar kako bih što uvjerljivije odigrao tu ulogu. Jako sam napredovao, čak sam bio blizu da me redateljica ostavi kao pjevača.

Iako je riječ o komediji, film nije plošan i banalan jer se bavi velikim i ozbiljnim problemom našeg vremena – usamljenošću, koja je sve prisutnija i kod nas i u svijetu. Na koji način film govori o toj temi?

Redateljica Snježana Tribuson je temu usamljenosti tretirala kroz pomalo apsurdne momente, stvarajući apsurdnu komiku, što mi se jako sviđa. Ta komika je možda malo rubna, ali ja poludim od sreće kad to vidim. Mnogi od tih likova su usamljeni, no na kraju se sve završava s lijepim hepiendom. Inače mi se sviđaju teme koje Snježana Tribuson obrađuje u svojim filmovima. Hrvatskoj kinematografiji upravo nedostaje urbanih, pitkih filmova koji ne podilaze publici nego kvalitetno promišljaju naš humor i ono što mi možemo ponuditi kroz humor i urbanost koju smo zaboravili.

U filmu Snježane Tribuson Grabarić igra opernog pjevača Kinorama

U filmu Snježane Tribuson Grabarić igra opernog pjevača Kinorama

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kinorama


U filmu Snježane Tribuson Grabarić igra opernog pjevača Kinorama

Na Gavella Fairu dobili ste nagradu publike kao najbolji glumac u prošloj sezoni, kad ste igrali u 'Malenoj' Mislava Brečića i 'Kao na nebu' Renea Medvešeka. Možete li objasniti značaj tih uloga?

'Malena' mi je vrlo simpatična predstava gdje sam se mogao malo više ludirati u ulozi inspektora koji traži terorista. U predstavi je izražen pomaknuti, zanimljiv i težak humor. Predstava 'Kao na nebu' je vrlo lijepa i jako me se dojmila, jer govori o temi koja me dira. Radi se o traženju zdravog kolektiva gdje ljudi komuniciraju i slušaju jedni druge, bez da nameću jedni drugima neke ideologije te promoviraju suživot kako bi se podredili zajedničkom cilju – glazbi i pjevanju. I u toj sam predstavi u doticaju s glazbom jer igram dirigenta svjetskog glasa Daniela Dareusa, koji se nakon što doživi živčani slom i srčani udar povlači u svoje rodno mjesto gdje počinje voditi mali crkveni zbor i članove učiti pjevanju. Odnosno, uči ih da se izraze kroz pjevanje i nađu svoj glas, i uvide kako je važno da čovjek bude u kontaktu s tim svojim glasom. Autor teksta Kay Pollack, koji je i sam voice coach, jako dobro je obradio tu temu, koja kopka i redatelja Renea Medvešeka i mene, te smo o njoj često razgovarali. Naime, i glumci pokušavaju pronaći taj kontakt sa sobom kako bi se izrazili u svoje ime, cijelim svojim bićem, što je publici jedino zanimljivo jer gledatelji žele razgledavati osobe, a ne toliko koncepte i tu intelektualnu stranu kazališta, koja je počela jako dominirati i u hrvatskom i svjetskom teatru. Uvjeren sam kako publika želi razgledavati žive likove koji na sceni slobodno komuniciraju i donose priču koja ih se tiče. Jedino u tom slučaju teatar ima smisla.

U sklopu 62. Splitskog ljeta igrat ćete Židova Shylocka u novoj verziji Shakespeareova 'Mletačkog trgovca' koju režira Aleksandar Ogarjov. Je li vam Shylockov govor protiv antisemitizma posebno inspirativan?

Taj Shakespearov tekst obožavam i jako se veselim radu u Splitu. Shylock je jedan od najbolje napisanih likova kod Shakespeara jer nije jednodimenzionalan, s jedne strane on je negativac, lihvar, ali s druge strane njegova okrutnost je samo posljedica njegovog potlačenog položaja u društvu. S jedne strane bankar koji iskorištava ljude, a s druge strane žrtva društvenog sistema u kojem većina nameće drugima svoj način života, sistema u kojem nepravda rađa još veću nepravdu. Inače, s Aleksandrom Ogarjovim radim nakon pauze od osam godina, kad sam s njim kao vrlo mlad glumac surađivao na 'Mećavi' u Gavelli. On je bio vrlo zahtjevan i tražio je veliku disciplinu, ali meni se jako svidio. Radili smo improvizacije i bilo je neobično slagati taj projekt. Ogarjov je redatelj koji ima specifičnu vizualnost što glumcima daje prostora da razigraju svoju maštu. Premijera će biti 10. kolovoza na lokaciji Oceanografskog instituta na Marjanu.

Predstava 'U agoniji' Miroslava Krleže, u kojoj igrate uloga dr. Križovca, advokata i Laurina ljubavnika, a uz vas se pojavljuju Darko Stazić i Nela Kocsis, nastavlja svoj život. Nakon zagrebačkog Ribnjaka i Daskališta u Sisku, slijede gostovanja na festivalu Zlatni lav u Umagu i Miroslav Krleža na Gvozdu te na Brijunima. Što je tajna uspjeha te predstave?

Na okruglom stolu na Festivalu Jurislav Korenić u Sarajevu dramaturg Kamernog teatra 55 zahvalio nam je što smo pokazali da se Krleža ipak može igrati i da ne mora nužno značiti da je Krležina rečenica salonska, kazališna, dosadna i suhoparna nego da je puna života što smo mi kao glumci tvrdili i osjećali od samog početka. 'U agoniji' je klasična predstava, jer tu nema eksperimentiranja, ali je vrlo životna, punokrvna i uzbudljiva. To su osjetili i srednjoškolci, koji su bili iznenađeni što su sve razumjeli. Naime, i njima je bio nehotice nametnut bauk Krležine rečenice, pa je ta predstava odličan korak da se Krleža približi učenicima. Predstava 'U agoniji' je i nastala kao glumačko preispitivanje Krležine rečenice. Zajedno s Darkom Stazićem, bivšim ravnateljem Gavelle, i Nelom Koscis, upustio sam se u avanturu, bez redatelja, prostora i novca, koja je trajala devet mjeseci. Tokom tog vremena istraživali smo tzv. bauk Krležine rečenice koji se širi još od Akademije i definira ju kao tešku formu kompliciranog sadržaja i slično. Pokazalo se da je ta Krležina rečenica, kako sam već naslutio na Akademiji, kada sam na četvrtoj godini radio 'Ledu' u klasi Neve Rošić, najprirodnija, puna glumačkih impulsa, kao da se sama režira. Zato bi se gotovo moglo da je Krleža izrežirao tu predstavu.

Grabarić u Hinkemanu ZKM

Grabarić u Hinkemanu ZKM

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM


Upravo ste se vratili s gostovanja u Novom Sadu gdje je ZKM-a predstava 'Hinkemann' na 43. međunarodnom festivalu alternativnog i novog teatra INFANT u Novom Sadu dobila prvu nagradu. Kakve ste dojmove ponijeli iz suradnje s mladim i cijenjenim redateljem Igorom Vukom Torbicom i ansamblom ZKM-om?

U projekt 'Hinkemann' pozvao me redatelj Igor Vuk Torbica kojeg sam upoznao prošle godine, kad smo trebao raditi projekt 'Shakespeare u Kremlju' na Brijunima. Svidio mi se način na koji razmišlja kao redatelj, a valjda se i njemu svidio moj način glume, te me je pozvao da glumim ulogu Majstora ceremonije u predstavi 'Hinkemann'. Drago mi je da se realizirala ta suradnja jer su se kazališta počela zatvarati u sebe i rijetko primaju goste. Neizmjerno sam zahvalan na tome jer je to bilo neobično iskustvo, najviše zbog redatelja Igora Vuka Torbice, koji ima specifičnu metodu rada. Naime, pročitali smo tekst samo jednom prvog dana i nakon toga smo zatvorili skripte. Zatim smo polako krenuli u neke igre, u improvizacije, zatim smo dobivali zadatke da pišemo vlastite tekstove i monologe, puno smo raspravljali i nekako smo u hodu gradili predstavu. Mislim da nitko do kraja nije znao što smo izgradili. Taj je proces bio vrlo uzbudljiv. A ja sam se cijelo vrijeme maksimalno trudio jer nikad ranije nisam bio na sceni s Rakanom Rushaidatom, Miom Biondić, Dadom Ćosićem, Milivojem Beaderom i drugim glumcima iz ZKM-a. Mislim da bi kazališta trebala omogućavati miješanje glumaca jer to donosi novu energiju i kreativnost. Kad ste s istom ekipom godinama, kao što sam ja u Gavelli deset godina, ljudi se malo ulijene jer znaju što mogu očekivati jedni od drugih, a to umrtvi kreativni proces. To je bila teška predstava, ali i divan izazov. Mislim da smo napravili odličan posao.

Budući da predajete na Akademiji dramskih umjetnosti, možete li ocijeniti situaciju u kazalištima s obzirom na nove glumačke snage?

Bit ću otvoren i iskren. S obzirom na to da imam dobar uvid u nove glumačke snage jer studente pratim od prve do pete godine, moram reći da se u svakoj generaciji nađe dvoje ili troje studenata koji odskaču talentom i odnosom prema radu, međutim kazališta ne uzimaju nove glumce po tim kriterijima. Zato se zna dogoditi da naši najbolji studenti među zadnjima dobiju neki posao. Problem je u površnosti vremena. Također i u tome da mnogi ravnatelji ne znaju procijeniti tko je dobar, a ne oslanjaju se na ljude koji to znaju, pa se događa da se novi glumci zapošljavaju po nekim poznanstvima, što čak ne mogu nazvati vezama, nego naprosto se radi o tome da smo premala zemlja. Također, nema audicija, a ravnatelji ne dolaze gledati ispite na Akademiji. Ne kažem da se u ansamble ne uzimaju talentirani glumci, ali to se događa slučajno, pa se može čak reći da se kod nas i dobro kazalište događa slučajno, jer je naš sustav slučajan. To znači da nema strategije pa se stvari ne mijenjaju, a ravnatelji ne misle i na onaj period kad oni više neće biti ravnatelji. Kod nas je u ansambl došao Nikola Baće, vrlo talentirani mladi glumac, a u 'Kao na nebu' je glumila Martina Čvek koja je bila izvrsna studentica i velik potencijal i nadam se da će ući u kazalište.

S obzirom na vaš izraziti smisao za komično, možete li reći da li se čovjek s time rodi ili je tu kvalitetu ipak moguće kasnije kroz uloge razvijati?

Nisam sklon razmišljanju da je nešto urođeno. Mislim da se kroz djetinjstvo, odgoj i razna iskustva, koja je netko proživio tokom života, te praćenjem kazališta, gledanjem filmova i čitanjem knjiga, dakle, cjelokupne domaće i svjetske umjetničke produkcije, sve može razviti pa tako i smisao za humor. Naravno, uz pretpostavku da postoji iskrena znatiželja da se vide nove predstave, pročitaju nove knjige i otvori se za nove spoznaje. Primjerice, može se otići do Ljubljane ili do Beča gdje se na Festwochenu mogu vidjeti novi uzbudljivi kazališni pravci i upoznati se s novim promišljanjima. Ja sam u Beču gledao Cate Blanchett u kazalištu, kao i Complicite theater, bilo je božanstveno! Možete gledate i švedskog redatelja Roya Andersona, poznatog po apsurdnom humoru, pa se stvari kod vas počnu mijenjati. Primjerice, dugo nisam razumio ni Harmsa niti Becketta, čak mi je i Čehov na prvoj godina Akademije bio malo dosadan. No kako sam stasao počeo sam ih razumijevati tako da mi je danas Beckettova drama 'U očekivanju Godota' jedan od najljepših tekstova, Harms jedan od najdražih autora, a nadrealizam mi je postao važan u mom poimanju teatra. A kad sam otkrio Čehova uvidio sam da on ima nevjerojatno puno humora u sebi. Dakle, probao sam nešto za što bih ranije a priori rekao da nije za mene, međutim, to je jedini način da se čovjek razvija.

Izvodi li se u hrvatskim kazalištima dovoljno suvremenih hrvatskih autora?

Drama 'Tri zime' Tene Štivičić, koja je postavljena na repertoar HNK-a, apsolutno je fenomenalan tekst, no problem je u tome što mi nemamo puno takvih tekstova. Suvremena dramaturgija, kao i suvremena režija, usmjerava studente da se što više odmaknu od klasične forme što je po mom mišljenju pogrešno jer redatelj prvenstveno mora znati režirati tekst, a onda kad to uspije napraviti dobro može se odmicati u raznim smjerovima. Na Akademiji likovnih umjetnosti studenti moraju najprije znati nacrtati akt, dakle, moraju usvojiti zanat, a poslije akademije mogu se isprofilirati i crtati apstrakciju. Najveća zamka akademije je u tome što se studenti već za vrijeme studiranja pokušavaju isprofilirati, a ne dobiju zanat. Dakle, u kazalištima se ne igra dovoljno suvremenih hrvatskih autora, ali je pitanje imamo li mi dovoljno dobrih hrvatskih autora. Stupovi suvremene hrvatske dramaturgije sigurno će postati tekstovi kao što su 'Tri zime', 'Žaba' Dubravka Mihanovića i 'Moj sin malo sporije hoda' Ivora Martinića, a ima još odličnih pisaca mlade i srednje generacije, ali nema dovoljno tekstova kojima bi se izgradio čvrst mainstream. Nema ih, jer su mnogi od tih pisaca prisiljeni raditi sve i svašta kako bi platili račune umjesto da se koncentriraju na ono što im najbolje ide i ono što nam najviše fali - kvalitetno suvremeno dramsko pismo.

Što slijedi najesen?

Najesen ću s redateljem Igorom Vukom Torbicom u Gavelli raditi 'Priče iz bečke šume', a u proljeće vrlo aktualnu dramu Tene Štivičić o emigrantima 'Invisibles' što će biti prvo uprizorenje tog teksta u Hrvatskoj.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!