Cambridge Dictionary ove je godine dodao više od šest tisuća novih riječi i izraza – među kojima ima i onih koji pripadaju domeni internetskog slenga i memova koji su se iz virtualnih zajednica prelili u svakodnevni govor. Činjenica da završavaju u jednom od najvažnijih svjetskih rječnika siguran je signal da će prije ili kasnje postati dijelom globalnog rječnika. I iako se može činiti da je riječ samo o pomodnim dosjetkama s TikToka, zapravo se radi o cijelom spektru izraza koji nastaju ondje gdje se društvo najbrže mijenja: u digitalnoj kulturi i na društvenim mrežama.

Rečenica poput What the skibidi are you doing? (Što to, pobogu, skibidi radiš?) uskoro bi se mogla sasvim legitimno čuti i u Hrvatskoj, kolikogod bili u strahu od "zagađenja" i gubitka identiteta. Na prvi pogled možda bizarne ili neozbiljne, ove riječi odražavaju društvene promjene, političke trendove i nove tehnologije – naprosto, digitalna kultura oblikuje način na koji danas govorimo.

Primjerice, skibidi, besmislena riječ bez značenja, nastala je iz viralne YouTube serije Skibidi Toilet, u kojoj ljudske glave vire iz školjki, a zatim se proširila TikTokom kao besmislena poštapalica koja se koristi u šali ili da se naglasi apsurdnost situacije. No, što ona zapravo znači? Pa – ništa. Popularnost joj je dodatno porasla kad je North West, kći Kim Kardashian, majci poklonila ogrlicu s natpisom "skibidi". Ukratko: radi se o riječi koja nema sadržaj, ali itekako ima društvenu funkciju – povezuje one koji je prepoznaju.

Prirodno je htjeti biti domaćica (?)

Slično je i s izrazom delulu (od 'delusional', što znači halucinira). U početku se koristio u K-pop zajednici, gdje je označavao fanove koji žive u mašti da će jednog dana ostvariti bliskost sa svojim idolom. Kasnije se značenje proširilo na šire društvene mreže: delulu danas opisuje osobu koja vjeruje u nešto što nije istina, obično zato što to želi vjerovati. Generacija Z pritom ga koristi i pozitivno, u popularnom sloganu delulu is the solulu (zabluda je rješenje), jer maštom i vjerom možeš manifestirati ono što želiš. Zanimljivo je da je izraz nedavno dospio i u politiku – australski premijer Anthony Albanese njime je u parlamentu prozvao svoje protivnike izjavom 'delulu with no solulu' (delulu bez ikakvog rješenja).

Jedan od novih pojmova koji je izazvao najviše rasprava svakako je tradwife (od 'traditional wife', tradicionalna supruga). Označava žene koje na društvenim mrežama promoviraju povratak tradicionalnim rodnim ulogama – od brige o kući do poslušnosti mužu. Taj je fenomen stekao ogroman broj pratitelja, ali i brojne kritike jer se povezuje s konzervativnim ideologijama koje ženama oduzimaju izbor. Najpoznatija "kraljica tradwiferyja" je Amerikanka Hannah Needleman, čije videe na TikToku prati više od deset milijuna ljudi.

Nasuprot tomu, riječ lewk (namjerno iskrivljena verzija riječi 'look', izgled) označava upečatljiv stil ili outfit. Popularizirala ju je queer kultura, posebice kroz show RuPaul’s Drag Race, gdje su "lewkovi" sinonim za kreativnost, hrabrost i originalnost u modi. Ako vam netko kaže That’s a lewk! (To je pravi stajling!), znači da izgledate posebno dobro, prepoznatljivo i efektno.

Stvarno ste delulu ako to mislite!

Na drugom kraju spektra nalazi se izraz broligarchy (spoj riječi 'bro' – frend, tip – i 'oligarchy' – oligarhija). Koristi se za malu skupinu ultrabogatih i utjecajnih muškaraca iz tehnološke industrije – poput Elona Muska, Jeffa Bezosa ili Marka Zuckerberga – koji imaju i ekonomsku i političku moć. Naravno, riječ nije kompliment, nego sarkastična oznaka "oligarhije bratovštine" koja kroji svijet prema vlastitim interesima.

Na prvi pogled, ove riječi mogu zvučati kao hir generacije Z. Ali upravo kroz takve sitne promjene jezik pokazuje vitalnost. Engleski se ne boji novih slojeva – naprotiv, bilježi ih i slavi. Za razliku od njega, u Hrvatskoj se o jeziku često raspravlja kroz obrambeni refleks: pritužbe da "strane riječi kvare hrvatski", da se mladi izražavaju "poluengleski", a sada i kroz novi Zakon o hrvatskom jeziku, koji bi trebao štititi jezik od "prevelikih upliva".

No pravo je pitanje – je li zaštita jezika moguća ako se jezik uopće ne može "zaustaviti"? Jezik je, naposljetku, sredstvo komunikacije, a ne muzej. U tom smislu, možda bi i hrvatski mogao učiti od engleskog: umjesto da ga čuvamo pod staklenim zvonom, trebali bismo promjene promatrati kao dokaz da je jezik živ. Na kraju, pitanje nije hoće li nove riječi ući u hrvatski, nego hoćemo li ih znati prepoznati kao dio šireg procesa.

Jezik će se uvijek mijenjati, htjeli mi to ili ne, ma koliko se to skibidi činilo: možda je baš delulu vjerovati da ga možemo zamrznuti u vremenu.