INTERVJU S DOBITNIKOM TPORTALOVE NAGRADE

Damir Karakaš: Društvo nam je opustošeno, ljudi nemaju naviku čitanja knjiga, nego bulje u mobitele i čitaju što je izjavio neki Škoro

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 28.05.2020 10:13
  • Objavljeno 21.05.2020 u 13:44
Damir Karakaš

Damir Karakaš

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Jedan od najcjenjenijih domaćih pisaca Damir Karakaš 13. tportalovu književnu nagradu za najbolji roman dobio je za 'Proslavu', a koja je osvojila tportalov žiri 'sugestivnom prozom, filmičnošću dramskih situacija i stilski izbrušenom rečenicom'. S piscem smo razgovarali o toj njegovoj knjizi u kojoj je, kako je sam rekao, nastojao na 120 stranica opisati tri generacije ličke obitelji i dva rata, ali o odnosu prema prošlosti i kulturi sjećanja te o tome kako odgaja svoje tri kćeri

Nakon što je ni sam ne zna koliko puta završavao u finalima domaćih književnih nagrada Damir Karakaš svojim je posljednjim, šestim romanom 'Proslava' zaslužio 13. tportalovu književnu nagradu što se dodjeljuje za najbolji hrvatski roman, a to je, kaže nam, jako dobar osjećaj. Prema žiriju u sastavu Andrea Milanko, Vanda Mikšić, Anica Tomić, Robert Perišić i Boris Jokić, pisac je 'sugestivnom prozom, filmičnošću dramskih situacija i stilski izbrušenom rečenicom uspio stvoriti prostor književne imaginacije koji zaslužuje nagradu'.

Prije 'Proslave' Karakaš je objavio 'Sjećanje šume', veoma hvaljen roman s kojim je 2017. bio u finalu tportalove književne nagrade, a za koji je osvojio Frica, nagradu koju dodjeljuje tjednik Express. Potpisuje i romane 'Kombetari' (2000.), 'Kako sam ušao u Europu' (2004.), 'Sjajno mjesto za nesreću' (2009.) i 'Blue Moon' (2014.), potom zbirke priča 'Kino Lika' (2001.), 'Eskimi' (2007.) i 'Pukovnik Beethoven' (2012.) te knjigu putopisa 'Bosanci su dobri ljudi' (1999.).

Po knjizi 'Kino Lika' redatelj Dalibor Matanić snimio je 2008. istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu, a u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu 2010. postavio je predstavu prema romanu 'Sjajno mjesto za nesreću'. U međuvremenu, 2018., kazališne adaptacije doživjeli su i 'Sjećanje šume', koje je u Gavelli postavila Tamara Damjanović, te 'Blue Moon' u Kazalištu Kerempuh, a koji je postavio Boris Liješević.

'Mene je uvijek zanimalo pisati knjige koje govore o pravdi i ljudskosti, a u ustaškoj ideologiji ne vidim nikakve ni pravde ni ljudskosti'

'Mene je uvijek zanimalo pisati knjige koje govore o pravdi i ljudskosti, a u ustaškoj ideologiji ne vidim nikakve ni pravde ni ljudskosti'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Karakaš je napisao i dramu 'Skoro nikad ne zaključavamo' te ju je u sklopu predstave 'Zagrebački pentagram' na scenu Zagrebačkog kazališta mladih 2009. postavio redatelj Paolo Magelli, dok mu je dramu 'Snajper' za scenu ZKM-a adaptirala redateljica Franka Perković (2013.), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (također 2013.)

Ovo vam je prva književna nagrada za roman 'Proslava'. Kako se osjećate zbog toga?

Iako je od svih mojih knjiga imala najbolju kritičku recepciju, bolju čak i od 'Sjećanja šume', gotovo rekordan broj stvarno odličnih kritika na prostoru bivše države, ovo je 'Proslavi' prva nagrada. Osjećaj je jako dobar, pogotovo meni koji sam bio u toliko finala, svaki put blizu i - ništa! A nagrada je neka vrsta dodatnog priznanja, pogotovo kad dolazi od žirija u kojem sjede stručni ljudi, ali važan mi je i novac, jer živim samo od književnosti.

U romanu ste, kako ste više puta naveli, nastojali pokazati kako je to biti istovremeno krvnik i žrtva. Možete li se još malo osvrnuti na tu poziciju i na vašu potrebu da se bavite njome?

Svatko se češe tako gdje ga svrbi, tako i ja pišem o stvarima za koje osjećam strast jer bez toga ne možeš napisati ni najobičnije pismo vodovodu. Roman kojeg sam se prihvatio bio je za mene pun izazova jer sam u prvi plan postavio nekoga tko je pripadao đavoljoj vojsci, pokušao ući u labirinte svijesti te osobe, opisati na sto i dvadeset stranica tri generacije i dva rata, što se čini nemogućim, ali i Faulkner je govorio kako je književnost pokušaj da se postigne nemoguće.

I ranije ste tematizirali ustaško nasljeđe svoga kraja, sredine, obitelji. Koliko vam je bilo ili je još uvijek teško suočavati se s tim vrlo osobnim aspektom povijesti i prošlosti?

Smatram da uvijek najprije moramo raščistiti pred svojim pragom, a onda gledati drugima u dvorište, a pritom mislim na cijeli Balkan jer ako ignoriramo zločine iz prošlosti, otvaramo putove zločinima u budućnosti. Znam da sam mogao puno više svojih knjiga prodavati da sam opisivao one junačke priče koje sam slušao u djetinjstvu, o tome kako Jure Francetić, inače iz moga kraja, za vrijeme borbe svira gitaru, meci lete oko njega, ali on ne mari za to. Izabrao sam puno teži put jer mene je uvijek zanimalo pisati knjige koje govore o pravdi i ljudskosti, a u ustaškoj ideologiji ne vidim nikakve ni pravde ni ljudskosti.

'Nikad nije bilo previše stvari iz Like s kojima sam se poistovjećivao ili ponosio, osim Nikole Tesle i grupe Sexa iz Gospića'

'Nikad nije bilo previše stvari iz Like s kojima sam se poistovjećivao ili ponosio, osim Nikole Tesle i grupe Sexa iz Gospića'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Koliko su vas izvan Like pratile predrasude koje se obično vežu za vaš kraj, među ostalima i ta etiketa ustaštva?

U mome selu u Drugom svjetskom ratu svi su bili ustaše i jedan Karakaš koji je otišao u partizane, stoga mu se otac od sramote objesio na sjeniku, on je poginuo, a jedan moj rođak, kad me okolo vrijeđa, govori da sam ja taj njegov uskrsnuli duh. Bio je tu u Brinju još jedan partizan, ali loše se proveo, izdala ga je djevojka, uhvatili ga Talijani, gadno mučili i strijeljali. Da, bila je tu i jedna žena, Ljubica Gerovac iz Jezerana - nju su uhvatili ustaše iz moga kraja, pa je ubijena. Kad je završio rat, mnogi iz moga kraja odvedeni su u koloni u Gospić, oni su hodali i pjevali, kasnije kopali sami sebi jame i bili streljani, a za djedova brata, uz čiju sam sliku odrastao, nikad nismo saznali gdje mu je grob. Za nas klince iz toga kraja znalo se da ne možemo u vojsku ili miliciju, a najteže je bilo kada su nas kao djecu vodili u Jesenovac da gledamo sve te užase, ali svima je u razredu djed bio ustaša pa mi je bilo lakše. U 'Proslavi' ima jedna rečenica kada čovjek u cilindru drži govor mladim ljudima, a oni mu vjeruju jer on nosi cilindar, jer kad netko nosi takav šešir sigurno je pametan, i kaže im da je komunizam kada brat jebe sestru i onda se oni bore protiv toga. Na drugoj strani partizani su nakon povlačenja Talijana uradili strašne zločine u Brinju, odvukli su brojne ljude na planinu Obadine i poubijali ih bez suđenja na doista svirep način, sjekirama i batovima, tako da se moj kraj nikada od toga nije oporavio. I sada u svemu tome treba naći neki pravi rakurs da bi se ispričala ta kompleksna priča.

S čime se u Lici rado vežete ili poistovjećujete, čemu se rado vraćate?

Nikad nije bilo previše stvari iz Like s kojima sam se poistovjećivao ili ponosio, osim Nikole Tesle i grupe Sexa iz Gospića, to je jedan bend ispred svog vremena, kultna grupa osamdesetih i ozbiljno bih svaki put pobjesnio kada bi netko rekao da je Sexa iz Zagreba. Volim se prisjetiti i legendarnog kafića u Brinju koji se zvao Santana, u kojem se nisu puštali narodnjaci, to je tada bilo sramota slušati. Tada je i Brinje imalo dva rokenrol benda, TNT i Bijeli oblaci, volio sam i kino u Brinju, u koje sam pješačio kilometrima sam po šumi, slušajući vukove, ali kaže pisac Andrei Makine, kada dijete ide u kino i kada ga prati zavijanje vukova, tada ga čuva sudbina. Naravno, volim doći u svoje selo, u njemu ima još samo petero ljudi, moj otac morao je prodati zadnju kravu. Šuma se približava i polako će progutati sva sela. U Brinju, zbog onoga što sam prošao poslije romana 'Proslava', nisam još bio jer su mi prijetili i govorili da više ne smijem doći, a iskreno, ne vjerujem ni da ću više ići.

iz biografije

Pisac, novinar, karikaturist

Karakaš je rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici, kojoj se redovito vraća u svojim djelima, pa tako i u 'Proslavi'. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo i novinarstvo pa je u Splitu nekoliko godina radio kao novinar crne kronike. U Francusku se seli 2001., najprije u Bordeaux, a zatim, od 2002. do 2007., živi u Parizu te se uzdržava sviranjem harmonike. Na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljivao je karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Često se u Hrvatskoj govori o rehabilitaciji ustaštva. Kakvim vi ocjenjujete odnos ovdašnje službene politike prema ustaškom naslijeđu, osobito u svjetlu nedavne obljetnice Bleiburga?

U Prvom svjetskom ratu mogli ste birati strane, ali u Drugom ste morali biti protiv Hitlera jer je to značilo da ste protiv sila zla. No moramo uvijek govoriti istinu, osuđivati svaki zločin jer ne možeš na poražene vojnike, među kojima je puno zločinaca, ali i civila, pucati sa svih strana iz mitraljeza, ubijati bez suda, to nije pravda. Drago Jančar, poznati slovenski pisac, a to sam upravo pročitao u sjajnoj knjizi Martina Pollacka, koju trenutno čitam, u eseju o totalitarizmu u Sloveniji piše kako je u Kočevskom rogu bačeno u bezdan oko 14 tisuća ljudi, među kojima žene i djeca. Što je to nego strašan zločin, pa nećemo se praviti ludi. E sad što se tiče svih tih komemoracija, treba naći modus kako sve to posložiti, da se kaže popu pop, a bobu bob, a ne da se skupljanjem jeftinih političkih poena rehabilitira ustaštvo.

U 'Proslavi' se, ali i u 'Sjećanju šume' i 'Blue Moonu', bavite odnosom oca i sina. Znali ste u kontekstu 'Blue Moona' govoriti kako se glavni junak pokušava izboriti sa stavom 'ja sam te stvorio, ja ću te i ubiti', karakterističnim za naše podneblje. Koliko je takav odnos roditelja prema djeci ovdje još uvijek prisutan?

U tom romanu, koji je upravo izašao u Parizu, govorim protiv ljubavi koja se brine za drugoga i pokušava ga popraviti tako što ga tuče do krvi. Junak romana raskida s time, ali problem je to što u ovim našim kulturama ili, bolje rečeno, nekulturama taj raskid biva moguć samo kroz batine, krv, smrt, rat… Ali to je neka moja priča, koju moja djeca sigurno neće proživljavati.

  • +7
  • +4

Damir Karakaš

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Imate tri kćeri. Koliko je izazovno odgajati ih?

Nije lako danas imati djecu, red u svijetu je, kako kaže Imre Kertész, postao 'svakodnevna čarolija zla' i ponekad se bojim za budućnost svoje djece s obzirom na to kamo sve ide. Naravno, žena i ja odgajamo djevojčice u duhu feminizma, da se bore za obespravljene, za jednakost u društvu i da budu na strani pravde. Ponosan sam i na stavove i razmišljanja svoje najstarije kćeri.

Koronavirus je nedavno cijeli svijet strpao u karantenu. Kako se ona odrazila na vašu obitelj i na vaš suživot? Koliko ste se sada vratili u normalu?

Ni prije nisam volio neka masovna okupljanja, puno ljudi na cesti, tako da mi život bez ljudi nije teško pao. Brzo smo pronašli neki ritam, žena radi od doma, ja s djecom lunjam po šumi, nikad ne nosim mobitel, pričamo satima priče po šumi, igramo se, a kod kuće puno čitam, što sam radio i kad nije bilo ove situacije, tako da je dobro prošlo.

Trenutno ste u pisanju novog romana, a rekli ste da se u njemu bavite svojim strašnim i teško objašnjivim iskustvom. Kako napredujete, gdje se javljaju najveći izazovi u procesu pisanja?

Ovo mi je dosad najteže pisanje, fizički me boli; imam viziju kako bi roman trebao izgledati, pa iako sam sanjao da mi pokojni djed daje svoju pušku i pita me želim li biti čovjek ili žaba, jer čovjeku se piće donosi na stol, žabi na pod, a ja mu kažem da neću biti žaba, to mora biti neka vrsta drugačije pobjede dobra nad zlom, ljudskosti nad zvjerstvom. Još tražim način da to postignem.

Kako je u jednoj Hrvatskoj zaista živjeti od pisanja i kakvim ocjenjujete ovdašnji odnos prema piscima, knjigama i čitanju?

U Hrvatskoj već dugo živimo u stanju loše beskonačnosti, u kojoj se svim sredstvima uništava kultura jer je tako lakše zaglupljivati ljude. Društvo nam je opustošeno, ljudi nemaju naviku čitanja, bulje u svoje mobitele, čitaju što je izjavio neki Škoro i treba raditi s njima jer tužno je kad sretnete nekoga tko u godinu/dvije nije pročitao nijednu knjigu, a čitanje knjiga ono je što nas čini ljudima.

Na vašim društvenim mrežama često istaknete nekoga od mlađih autora/ica. Mislite li da na domaćoj književnoj sceni ima dovoljno podrške i kolegijalnosti? Jeste li je vi dobivali i koliko vam je značila?

Moramo podržavati mlade kolegice i kolege, sjećam se kako je meni puno značilo kada me u novinama pohvalio Đermano Senjanović ili kada je Lukas Nola u Vjesniku istaknuo knjigu 'Kino Lika'. Tako i ja volim podržati mlade pisce, a imamo ih, strašno su talentirani. Inače, ja sam počeo sa samizdatima u Splitu, nikad nisam bio na FAK-u, bilo je to jako teško, živio sam u sobici, kucao na mašini, vjerovao u taj svoj rad, ali uvijek sam u tome bio fanatičan, kao i sada, jer kad si posvećen nečemu, kada tražiš neku riječ, neka knjiga ti se sama otvori i kaže ti tu riječ.

Jedno vrijeme živjeli ste u Parizu, kojemu ste posvetili i knjigu 'Sjajno mjesto za nesreću', a u njoj razbijate idiličnu i romantiziranu sliku toga grada kao mjesta prema kojemu su upereni mnogi snovi o uspjehu. Kako su u samoj Francuskoj reagirali na taj i takav prikaz Grada svjetlosti?

Kad se sjetim tog života u Parizu, kao da sam bio u nekom filmu. U romanu 'Sjajno mjesto za nesreću', objavljenom u Zagrebu, Beogradu, Berlinu, Rimu, Pragu, ali ne i u Francuskoj, iako se radnja odvija u Parizu, iznervirao sam jednu urednicu koja mi je rekla kako ja kao Hrvat ne smijem pisati tako o Parizu, što sam naprosto shvatio kao kulturni rasizam. U romanu sam, inače, iznio dvije teze, to da su Francuzi nacionalisti koji ne vole tuđi nacionalizam i osjetljivi su na socijalne nepravde, ali samo na svoje. Ali oduvijek sam smatrao da proza, ako je prava, ne smije imati milosti ni prema kome, ponajmanje prema meni. Roman je postavljen u HNK-u Rijeka i, kao što prije rekoh, nadam se da će uskoro izaći i u Parizu.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: OceanMore

Tportalov žiri za vašu 'Proslavu' rekao je, među ostalim, da se primiče poetiziranoj prozi događajne metafore', a to nije prvi put da vam prozu opisuju kao vrlo poetičnu. Kako to da nikad niste objavili neku knjigu poezije?

Poeziju jako volim, čitam je djeci, čitam je prije spavanja, ona mi je kao molitva, to sam naučio od velikog Mirka Kovača - romani su horizontalni jer se jezik tako strukturira, a poezija okomita pa nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari, zato je imam u svojim romanima, ali s njom, kako je govorio Andrić, treba oprezno, jer je kao sol, ako je malo, ne valja, ako presoliš, ne valja. A pisao sam poeziju, htjeli su neki i objavljivati, ali to nije valjalo, sad sam sretan što sam uništio sve to. Nema gore za pisca nego kad se mora skrivati pred vlastitim knjigama.

'Proslava' će dobiti i svoju filmsku verziju. Što očekujete od nje?

Drago mi je da će 'Proslava' doći na filmsko platno, prošla je na HAVC-u od prvog puta, a ja ću pomoći u svemu što treba, ali kao i uvijek kad se radi film ili neka kazališna predstava, neću se previše miješati. Nisam još ni scenarij pročitao, iako sam ga dobio, nisam još spreman, ali jedva čekam film.

Kakva je situacija s prijevodima romana - na kojim se sve jezicima može čitati ili će se uskoro moći čitati 'Proslava'?

Zasad se pouzdano zna da će roman za Austriju, Njemačku i Švicarsku objaviti ugledni bečki izdavač Folio Verlag, a kako trenutno stvari stoje, izaći će u Italiji i Francuskoj, poslije ćemo vidjeti. Nadam se da će i ova nagrada pridonijeti tome jer književni agenti vole kada neka knjiga dobije nagradu, tako lakše komuniciraju sa stranim izdavačima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!