Već 15 minuta skapavam na terasi bečke Kavane Sperl. Sanjam zahericu i earl grey još otkako sam u Mariboru uskočio u bus za naš nekadašnji Hauptstadt, no osoblje kavane ne pokazuje ni najmanje znakove nervoze dok ih probijam najoštrijim pogledom. Mene ignoriraju, a s gostima koji se doimaju stalnima stignu i proćaskati, pitati ih je li sve u redu - herr za stolom do jabučnu je štrudlu sa šlagom upravo zalio politrom točenog piva. Konobar stiže dok razmišljam o probavnom traktu očiglednog titana.

Ovamo sam stigao ne bih li obišao spomenike bečke secesije, potaknut čitanjem kultne knjige američkog povjesničara Carla E. Schorskea 'Beč krajem stoljeća', ali i da na barem jedan dan pobjegnem od mariborske čamotinje. Cipelcugom se sve može vidjeti u manje od 24 sata, kaže mi uvijek (ne)pouzdani AI asistent, pogotovo ako rezerviram hotel pokraj MuseumsQuartiera, što sam i učinio. Ruta koju pametnjaković predlaže za prvi dan, a radi se o ponedjeljku, je kavana Sperl - Zgrada bečke secesije - paviljoni Otta Wagnera na Karlsplatzu. Ono što mu ne pada na pamet je da ponedjeljkom muzeji ne rade, ali to sam dosad mogao naučiti i sam. Dakle ono što večeras mogu je pojesti zahericu i prošetati Ringom.

Moćna gomilica kulturnih buntovnika

Zaherica je sočna, earl grey dovoljno gorak, a Schorske sjajan prilikom postavljanja terena za analizu fin-de-siècle Beča. To čini kroz portrete pisaca Arthura Schnitzlera i Huga von Hofmannsthala, buržuja i plemića koji su nagovijestili lom u području likovne umjetnosti poznat kao secesija. Naime, 1897. godine skupina umjetnika okupljena oko časopisa Ver Sacrum - predvođena arhitektima Josefom Hoffmanom i Ottom Wagnerom te slikarom Gustavom Klimtom i grafičarem Kolomanom Moserom - istupila je iz konzervativnog Društva austrijskih umjetnika, odbacivši vrijednosti historicizma. Već je sljedeće godine dovršena spektakularna Zgrada bečke secesije arhitekta Josepha Marije Olbricha, čiji podrum krasi 'Beethovenov friz' spomenutog Klimta. Upravo se u Sperlu, kavani otvorenoj 1880. godine, sastajala ova moćna gomilica. Mora da su konobari tada bili agilniji.

Sljedeće jutro trebao sam otvoriti posjetom muzeju Leopold, insitituciji koja, između ostalog, čuva neka Klimtova djela i kolege mu ekspresionista Egona Schielea, ali muzej ne radi utorkom. Pametnjaković se duboko ispričao, a ja sam odlučio zaputiti se u palaču Belvedere odmah nakon doručka u cilju izbjegavanja redova - ipak se tamo nalazi Klimtov 'Poljubac'. Premda sam stigao dovoljno rano da odmah uhvatim slot za ulazak, prostorija gdje se nalazi ova megapopularna slika iz 1908. godine već je bila nakrcana posjetiteljima, s tim da je njeno podnožje okupirala grupa klinaca vrtićkog uzrasta, koji su kao hipnotizirani slušali predavanje zaista nadahnute odgojiteljice.

Bijeg od gužve do Klimtove 'Judite'

Iznerviran cirkusom pred 'Poljupcem', hvatam uzmak i nalazim utočište pred - također Klimtovim - 'Portretom Fritze Riedler' iz 1907. godine, no i tamo je prometno - jedna gospođa pokušava snimiti savršenu fotografiju slike, kao da u muzejskom dućanu za smiješan novac ne postoje stotinu puta bolje reprodukcije. Pitam se gdje se nalazi 'Judita', Klimtova slika koja krasi naslovnicu hrvatskog izdanja Schorskeove knjige. Pametnjaković kaže da je u donjem dijelu palače pa onamo i odlazim. Nakon kratke šetnje izbijam potpuno sam pred brutalni prizor žene koja u rukama drži odrubljenu glavu vojskovođe Holoferna, scenu koju je opisao i Marko Marulić. Ovako se da uživati u slikama!

Opijen prizorom 'Judite' pokušavam sabrati dojmove uz čaj u vrtu Belvederea. Vremena je malo, treba još vidjeti 'Beethovenov friz' u Zgradi bečke secesije i pojesti štrudlu u drugoj slavnoj kavani - Café Central, mjestu na koje su u različitim periodima navraćali - tim redom - Lav Trocki, Vladimir Lenjin i Josip Broz, tri slavna revolucionara, neposredno prije nego će nepovratno promijeniti naš svijet.

A sad - štrudla!

Od Klimtove freske, koja se nalazi u strogo kontroliranim klimatskim uvjetima, očekivano zastaje dah, a zastaje se i ispred laganom šetnjom udaljenog Centrala, s obzirom na to da je za ulazak potrebno pričekati kakvih 10 minuta. Za razliku od Sperla, u Centralu su iznimno agilni i ljubazni, valjda kako ne bi odbili turiste, koji svakodnevno spremno čekaju u redu. Savitljiv kakav jesam, naručio sam i, poput Hansa Lande, lika iz 'Nemilosrdnih gadova' Quentina Tarantina kojeg je maestralno odigrao rođeni Bečanin Christoph Waltz, pojeo svoju štrudlu sa šlagom, plativši je malo bogatstvo.

Potrajavši tek desetak godina, od otprilike 1895. do 1905. godine, ovaj je umjetnički pravac utisnuo snažan pečat na konture glavnog grada Austrije, kao i na čitavu Austro-Ugarsku, čiji su se gradovi - uključujući Zagreb - natjecali u kopiranju Beča dok danas secesija puni muzeje i prodaje čarape na Klimtov 'Poljubac'. Nedavni su lokalni izbori pokazali da je Beč i dalje 'crven' iznutra, ali promjena neće stići s ovakvih mjesta, koliko god njihov dizajn bio fascinantan. U Sperlu ne raste novi Klimt niti će Central intelektualno odgojiti novog Trockoga - veće su šanse da se takvo što dogodi u dvorištu MuseumsQuartiera, gdje mladi do dugo u noć ispijaju jeftino pivo.