Pariz je jedan od gradova za kojega nikada ne možete reći da ih poznajete u potpunosti. Čak i kada mislite da ste vidjeli sve, on vas iznenadi novom ili obnovljenom arhitekturom, izložbom, skrivenim kutkom ili drukčijom perspektivom koja mijenja način na koji gledate grad. Zato se Pariz s pravom naziva grad stalne inspiracije.

Početak ovogodišnjeg ljeta obilježili smo još jednim boravkom u Parizu. Više ni ne brojimo koliko puta smo ga pohodili, a vraćamo mu se što češće. U Parizu svaka šetnja je doživljaj. Jednoga dana šećete pitoresknim ulicama Latinske četvrti, prepunih restorana s nacionalnim i etničkim menijima iznimno prihvatljivih cijena, drugoga sjedite na klupi u parku Tuileries, u hladu stabala koja su promatrala stoljeća povijesti ili, pak, na Montmartreu otkrivate ljupke ulice koje skrivaju rijetke gradske vinograde koji rode grožđem, preostatke moulin de la galette, montmartreovskih mlinova, šećete među brojnim uličnim slikarima i sviračima. Na terasama kafića vidjet ćete Parižane kako čitaju, polako ispijaju cafe au lait ili neko fino vino, a mobitele nećete primijetiti. To je njihova filozofija življenja, joie de vivre, u kojoj se uživa u trenutku, u stranici knjige ili čaši vina.

Ponovno rođena katedrala

Ovoga ljeta najveći interes privlačila je legendarna katedrala Notre Dame, koju je dnevno pohodilo više od 40.000 posjetitelja. Smještena je na otočiću Île de la Cité, usred Pariza, i najposjećeniji je spomenik u Francuskoj. Građena je od 13. do 15. stoljeća, a nakon što je oštećena u Francuskoj revoluciji, u 19. stoljeću obnovio ju je arhitekt Viollet-le-Duc. Godine 2013., uz brojne događaje u čast njezine 850. godišnjice, dobila je nova zvona. No, 15. travnja 2019. godine u katedrali je buknuo veliki požar, ugašen nakon 15 sati, u kojem je izgorio krov, a unutrašnjost, zidovi i prozori, teško su oštećeni. Nakon šest godina obnove, koja je koštala više od 700 milijuna eura, ovaj simbol Pariza ponovno je otvorio vrata posjetiteljima iz cijeloga svijeta. Monumentalno pročelje ukrašeno brojnim skulpturama, vodorigama i arhitektonskim detaljima poziva u unutrašnjost katedrale, boraviti u njoj znači koračati prostorom koji spaja stoljeća i povijest, a pogled prema visokim svodovima i raskošnim vitrajima zadivljujuće ljepote ostavlja bez daha. Posjetitelji mogu razgledati i riznicu katedrale, ali se, još uvijek, ne mogu penjati na njezine tornjeve/zvonike radi divnog pogleda, jer se oni još uvijek obnavljaju. Najsnažniji simbol obnove katedrale Notre Dame je pijetao-feniks, smješten na šiljku tornja na sjecištu lađa, koji u sebi čuva relikvije i imena svih onih koji su sudjelovali u obnovi.

Umjetnost novih dimenzija

Pariz je poznat po izložbama koje spajaju tradiciju i suvremenost. Zaklada Louis Vuitton ovoga ljeta predstavila je stvaralaštvo Davida Hockneyja, jednog od najutjecajnijih umjetnika 20. i 21. stoljeća izložbom David Hockney 25. Na njoj je bilo predstavljeno više od 400 Hockneyjevih djela, u vremenskom rasponu od 1955. do 2025. godine, uključujući slike iz međunarodnih, institucionalnih i privatnih zbirki, kao i djela iz umjetnikovog vlastitog ateljea i onih Zaklade. Hockneyjevi su radovi u raznim medijima, uključujući ulja na platnu i akrilno slikarstvo, crteže tintom, olovkom i ugljenom, digitalnu umjetnost (radovi na iPhoneu, iPadu, fotografski crteži...) i imerzivne video instalacije. Hockney je osobno bio uključen u svaki aspekt izložbe, u raspored svojih radova u svakom od jedanaest prostora Zaklade, i posebno se usredotočio na proteklih 25 godina svoga stvaranja, provedenih uglavnom u Yorkshireu, Normandiji i Londonu, uključivši i svoje kultne rane radove, nudeći rijedak uvid u svoj kreativni svemir koji obuhvaća sedam desetljeća. Po postavu, mnoštvu radova izvedenih različitim tehnikama, kronološkom i tematskom nizanju djela i raskrivanjem svojih afiniteta kao što je dugogodišnja preokupacija pokretom i perspektivom ili strast prema operi čiju scenografiju, koju je stvarao od 1970-ih, reinterpretira u spektakularnoj polifoničnoj kreaciji koja posjetitelje uranja u glazbeni i vizualni svijet smještenoj u Galeriji 10, najmonumentalnijem izložbenom prostoru Zaklade, ova izložba iskreno raskriva Hockneyjev koncept umjetnosti kao nečega što on dijeli i njegovu strast prema životu i svijetu. Premda bi se moglo činiti da je retrospektiva s više od 400 radova riskantni pothvat, nakon što je pogledate javlja vam se misao da to nije dovoljno. Ova izložba je kolosalni koloristički šou koji posjetitelja lako uvlači u svijet ovoga umjetnika čije je stvaralaštvo prožeto osjećajem slobode i igre i u kojem s radošću prihvaća tehnologije sadašnjice koje se stalno mijenjaju. Ona je fascinantno uranjanje u rad suvremenog majstora čija umjetnost neprestano iznova izmišlja vizualne kodove.

U Bourse de Commerce Françoisa Pinaulta, instalacija Clinamen Célestea Boursier-Mougenota pretvorila je monumentalnu rotondu u prostor meditativnog iskustva. Po plavoj vodenoj površini bazena promjera 18 metara lebde bijele keramičke zdjele koje stvaraju melodične, suptilne zvukove dok ih lagana struja vode gura. Akustične vibracije, oslobođene ikakve ljudske intervencije, čine samu bit djela, simfoniju trenutka koja nastaje protokom nevidljivih valova. Ova umjetnička instalacija dio je tradicije u kojoj zvuk postaje živi materijal oslobođen ograničenja glazbe kakvu obično mislimo i u njoj je posjetitelj pozvan da aktivno sudjeluje u iskustvu. Naslov clinamen dolazi iz epikurejske fizike i odnosi se na slučajno kretanje atoma, koncept koji rezonira s neizbježno promjenjivom i nepredvidivom prirodom djela. Svaki trenutak ove instalacije jedinstven je, nudeći senzorno i vremensko iskustvo koje se stalno obnavlja. Ovo djelo istražuje granicu između umjetnosti i svakodnevice, a zdjele, zapravo prenamijenjeni predmeti, transformirane su u sofisticirane instrumente sposobne proizvoditi zvukove bez bilo kakve ljudske intervencije. U ovom prostoru i s ovom umjetničkom instalacijom lako se možete izgubiti u slušanju i kontemplaciji, jer nas ona poziva da istražimo vlastiti odnos prema vremenu i zvuku. Njome Céleste Boursier-Mougenot pokreće suptilni dijalog između materijala, arhitekture i ljudske prisutnosti, te stvara okruženje u kojem je umjetnost i individualno i kolektivno iskustvo, pokazujući kako umjetnost istovremeno može biti jednostavna i duboko sugestivna.

U Cinémathèque française zavirili smo u čudesni kreativni svijet američkog redatelja i scenarista Wesa Andersona, koji je predstavio svoje filmske makete, kostime i scenografije oživljene u njegovim brojnim filmovima kao što su, na primjer, 'Hotel Grand Budapest', 'Pseći otok', 'Francuska depeša' i drugima. Izložba pokazuje kako njegovi filmovi nisu tek puke pokretne slike, već rafinirani spoj arhitekture, mode, glazbe i dizajna, koji raskrivaju Andersonovu nesputanost i umjetničku slobodu oslobođene konvencionalnih hollywoodskih pravila.

Među ovoljetnim izložbama najdojmljivije su bile one tzv. imerzivne. Posljednjih godina vrlo su popularni tzv. imerzivni događaji, odnosno imerzivne izložbe. U njima se posjetitelji potpuno isključuju iz stvarnoga svijeta i uživljavaju u doživljavanje prostora i/ili umjetničkih radova kroz dvodimenzionalne prikaze koji ih okružuju, tako da im oni u potpunosti privuku i zaokupe pažnju. Radi se o jedinstvenom iskustvu koje spaja vizualno i auditivno, a cjeloviti doživljaj moguće je steći aktivno sudjelujući gledanjem, slušanjem i šetnjom, kroz prostore u kojima se događaju. U Atelier des Lumières, smještenom u pariškom 11. arondismanu, jedinstvenom umjetničkom centru, bivšoj ljevaonici čelika sagrađenoj 1835. godine, koja je 2018. godine postala centar digitalne umjetnosti, a čine je dvije prostrane dvorane, klasična djela izložena su na imerzivnim izložbama s popratnom glazbom i videozapisima, što pruža jedinstveno iskustvo, mogućnost istraživanja bezgraničnih svjetova i potpuno prepuštanje umjetnosti. Ovoljetni hit je putovanje kroz poetski svemir Maloga princa Sainta Exupéryja, u kojem je njegova potraga za razumijevanjem svijeta koji ga okružuje prikazana iz nove perspektive s posebnim naglaskom na emocije, maštu i stvaranje nezaboravnih uspomena. Zahvaljujući video projekcijama najnovije generacije i prostornom zvuku, Mali princ oživljava na potpuno nov način. Slike prekrivaju zidove i podove stvarajući svemir od 360°, uranjajući posjetitelja u srce priče Sainta Exupéryja, a ovdje je tehnologija više od samog impresioniranja, ona ustupa mjesto potpunoj uronjenosti.

Ipak, apsolutni imerzivni hit ovoga ljeta je AURA Invalides. Radi se o jedinstvenoj zvučno-svjetlosnoj predstavi trajanja 50-ak minuta koja se događa u unutrašnjosti veličanstvenog zdanja Les Invalides, domu grobnice Napoleona I, od 1861. godine, u kupoli i njezinih šest kapela, i cijeli taj prostor raskriva na prekrasno poetičan način, omogućujući posjetiteljima drukčiji doživljaj ovoga mjesta. To je istraživanje arhitekture i povijesti Doma invalida putem svijetla, video mapiranja i orkestralne glazbe, koji su posebno osmišljeni za ovu kultnu parišku znamenitost koju je u 17. stoljeću dao podignuti kralj Luj XIV kako bi se zbrinuli veterani i invalidi francuskih ratova. Posjetitelje očekuje impresivni noćni obilazak, čarobni, kontemplativni posjet, jedinstveni multimedijski spektakl gdje se klasična arhitektura susreće s digitalnom umjetnošću u hipnotičkom nizu vizualnih i zvučnih pejzaža, skladno spajajući povijesnu baštinu i digitalnu kulturu, raskrivajući iznimnu ljepotu i baštinu mjesta. Imerzivna tehnologija slike i prostorni zvuk evociraju ključne elemente ovoga spomenika kroz tri cjeline: stvaranje, sjećanja i univerzalnu važnost. Oni su nadahnuti simbolizmom i genijalnošću ovoga mjesta, otkrivajući vrhunski doseg njezinog arhitekta Julesa Hardouina-Mansasrta i njegovu veličanstvenost. Svjetlo, glazba i arhitektura spojili su se u multimedijski spektakl, a zidovi, kupola i grobnica postali su živo platno za svjetlosne projekcije i zvučne efekte. Ovo je primjer, i potvrda, kako Pariz predvodi trend imerzivne umjetnosti, novog interdisciplinarnog polja koje spaja tehnologiju, baštinu i suvremeni izraz.

Kultni prodavači knjiga – bouqinistes

Uz obje obale rijeke Seine nanizani su prodavači starih knjiga i likovnih reprodukcija, bouqinistes, sa štandovima s pogledom na rijeku, koji su jedan od kultnih pariških prizora. Ta golema 'knjižara na otvorenom' pridonosi živahnoj atmosferi, kulturna je atrakcija i povijesna baština. Sveukupno ih je oko 230, s 900 'kutija s knjigama', i oko 300.000 starih i modernih književnih djela. O bouqinistima je nadahnuto pisao još i Antun Gustav Matoš, naš veliki zaljubljenik u Pariz i francusku književnost. U svom putopisu 'Quai i antikvari' iz 1909. godine bio je zabrinut što 'novine javljaju cijelom kulturnom svijetu tužnu vijest da se neće više prodavati slavne kupusare duž veleslavnoga Quaija…'. Pritom je ustvrdio da je 'ta obala danas bez sumnje najslavnije mjesto na ovome svijetu'. Bio bi sigurno sretan i smiren da sada, više od stotinu godina kasnije i nakon dvaju svjetskih ratova, vidi antikvare kako su i danas na svome mjestu i oplemenjuju obale Seine.

Vožnja Seinom i kanalom Saint Martin – filmski kadrovi uživo

Niti jedan boravak u Parizu nije potpun bez vožnje Seinom, jednom od najslavnijih i najromantičnijih rijeka na svijetu koja stoljećima piše ljubavna pisma Parizu i određuje njegovu sudbinu. Plovidba Seinom, koja čini istinsku suštinu Pariza, uvijek je nezaboravan trenutak, romantičan, neobičan, očaravajući. Mnogo je organizatora krstarenja po Seini, koji nude različite vrste usluga, od taksi-čamaca do privatnih putovanja, potom plovidbe s ručkom i/ili večerom, isto takve privatne. Mi smo odabrali komercijalno putovanje Seinom s kompanijom Bateaux Parisiens, čiji suvremeni i ugodni brodovi polaze ispod Eiffelovog tornja. Ruta duga 13 kilometara i sat vremena plovidbe nudi pogled na tridesetak najvažnijih spomenika, od katedrale Notre Dame do Muzeja Louvre i jednog od najljepših pariških mostova, monumentalnog mosta Aleksandra III. Danju Seina raskriva arhitektonski i prostorni sklad grada, dok noću Pariz poprima izgled filmskog seta: ulice, mostovi i palače osvijetljeni su poput scenografije koja je spremna za kamere. Stoga ne čudi što ovakva vožnja godišnje privuče milijune putnika i donosi višemilijunske prihode.

Neki organizatori krstarenja nude i plovidbe s razgledom grada i kanala Saint-Martin, poput Canauxrame, koje traje oko dva i pol sata. Kanal Saint-Martin je 4,5 kilometara dugačak plovni kanal, koji spaja kanal de l'Ourcq s rijekom Seinom. To je vrlo živopisan dio grada, radnički, ali ne ružan ni prljav, a jedan od njegovih najpoznatijih objekata, osobito ljubiteljima filma, je Hôtel du Nord, što je i naziv filma redatelja Marcela Carnéa. I, inače, kanal je osobito omiljen kao mjesto radnje brojnih filmova poznatih i našim gledateljima kao što su 'Amélie', 'Posljednji tango u Parizu', 'Diva', 'Ronin' i brojnih drugih. Krstarenje kanalom Saint-Martin specifičan je plovni put koji raskriva manje poznate turističke dijelove sjeveroistočnog Pariza, nudi upoznavanje s njegovom povijesti, zanimljivostima i osobitostima, kao i način funkcioniranja dvostrukih vodenih brana i pokretnih mostova, i jedan drukčiji Pariz, onaj radnički, iz vremena slavnog glumca Jeana Gabina i legendarne pjevačice Édith Piaf.

Champs-Élysées – od močvare do svjetske pozornice

Najpoznatija avenija na svijetu, Champs-Élysées, duga je 1,9 kilometara i široka 70 metara. Povezuje Place de la Concorde s Arc de Triomphe, a izgrađena je na mjestu nekadašnjeg močvarnog područja. Planski je oblikovana u 17. stoljeću prema zamisli vrtlara Andréa Le Nôtrea, tvorca vrtova Versaillesa. Krajem 1830-ih arhitekt Jacques Hittorff dodatno je uredio aveniju: oblikovao je vrtove, postavio četiri fontane: Quatre Saisons, Diane, Vénus i Grille du coq te karakteristične plinske lampe koje su joj davale poseban sjaj, a otuda i glasoviti naziv za Pariz –

'grad svjetlosti'. Današnji izgled avenije odražava i Haussmannovo preoblikovanje Pariza u 19. stoljeću: široki bulevari, uniformne kamene fasade i željezni balkoni s jasno definiranim obrisima arondismana, dok se ulice šire poput mreže. Na zapadu Champs-Élysées uzdiže se Arc de Triomphe, monumentalni luk visok 50 metara i širok 45 metara. Njegova gradnja započela je 1806. godine, kada je Napoleon položio prvu ploču na svoj rođendan, a dovršena je 1836. godine. Arc de Triomphe smješten je u središtu Place de l’Étoile, raskrižja u obliku zvijezde iz kojeg se poput zraka proteže dvanaest avenija. Ispod luka nalazi se grob nepoznatog vojnika i vječni plamen, podignuti u spomen na žrtve Prvog svjetskog rata. Danas Champs-Élysées spaja luksuzne trgovine, kafiće i povijesne građevine, ali ostaje pozornica za važne događaje: ovdje završava Tour de France, a upravo se na ovoj aveniji slavi i svako veliko francusko sportsko postignuće, poput osvajanja svjetskog prvenstva u nogometu.

Pont de Bir-Hakeim – mjesto za fotografe i sanjare

Jedan od skrivenih bisera Pariza je Pont de Bir-Hakeim s istoimenom metro postajom. Podignut je nad Seinom i simbol je pariške elegancije i inženjerske domišljatosti. Izgrađen je početkom 20. stoljeća i sastoji se od dvije razine. Gornjom razinom vozi linija 6 metroa, a donjom motorna vozila i bicikli koji imaju stazu po sredini. Središnju lučnu strukturu mosta krase izuzetni art deco detalji i skulpture: La Science i Le Travail autora Julesa Coutana te Électricité i Commerce Jeana Antoinea Injalberta. S mosta se pruža vrhunski pogled na Eiffelov toranj zbog čega je Bir-Hakeim jedno od najfotogeničnijih mjesta u Parizu. Metro postaja u početku se zvala Quai de Grenelle, no nakon herojske obrane francuskih snaga u Drugom svjetskom ratu dobila je današnje ime po bitki kod Bir-Hakeima iz 1942. godine. Svojom jedinstvenom konstrukcijom i atmosferom Pont du Bir-Hakeim odavno je i filmska kulisa: ovdje su snimani filmovi poput 'Početka / Inceptiona' Christophera Nolana i 'Posljednjeg tanga u Parizu' Bernarda Bertoluccija, a most se redovito pojavljuje i u modnim editorijalima. Kada prođete ovim mjestom, dojam je da ulazite u kadar koji traje već desetljećima.

Tour Montparnasse – Pariz iz zraka

Osim s kopna i rijeke, Pariz treba doživjeti i iz zraka. Jedan od izbora je posjeta prvom i jedinom neboderu u središtu Pariza – neboderu Montparnasse. Smješten je u južnom dijelu Pariza, u samom središtu 15. arondismana, strši iznad horizonta i nemoguće ga je ne uočiti. Zbog oblika, dimenzija, a napose 210 metara visine, od početka gradnje 1970-ih sve do današnjih dana izaziva brojne prijepore i često ga nazivaju ružnim pačetom pariške arhitekture. Usprkos tome, s najviših katova nebodera pružaju se spektakularni pogledi na Pariz. Ovaj neboder ima 59 katova, 25 liftova, 1306 stuba i najbrži lift u Europi kojim se na 56. kat stiže za samo 38 sekundi. Panoramski katovi, 56. i 59., s vidikovcima, donjem zatvorenom i zaštićenom velikim prozorima, i gornjem otvorenom, s prostranom terasom, pružaju neometan i zadivljujući pogled od 360 stupnjeva na prekrasan Pariz. Svaki sat u danu ima posebna šarm i čaroliju svijetlosti, pa tu možete uživati i fotografski zabilježiti romantične jutarnje trenutke buđenja grada s Eiffelovim tornjem u pozadini, veličanstvene pariške zalaske sunca ili fascinantna svjetla noćnog Pariza i njegovih osvijetljenih znamenitosti. Neboder Montparnasse često je omiljeniji izbor za posjet od Eiffelovog tornja zbog boljeg pogleda i puno manjih gužvi.

Panthéon – jedan od najstarijih spomenika Pariza

Pariški Panthéon jedan je od najznačajnijih i najstarijih spomenika Pariza, među prvim neoklasičnim građevinama u Parizu i Francuskoj općenito. Nalazi se u užurbanoj, umjetničkoj Latinskoj četvrti, nedaleko katedrale Notre Dame i ima veliku arhitektonsku i povijesnu važnost. Panthéon je neoklasična građevina centralnog tlocrta francuskog arhitekta Jacquesa-Germaina Soufflota, koji je spojio antičku rimsku arhitekturu s francuskim i engleskim baroknim klasicizmom, a građena je od 1764. godine. Smione je konstrukcije, s neobično tankim stupovima koji podupiru kupolu, a unutrašnjosti daju dojam prozračnosti. Izgrađen je kao crkva posvećena Genevievi, zaštitnici Pariza, po nalogu kralja Luja XV, koji je teško bolestan, obećao izgraditi crkvu posvećenu svetoj Genevievi na ostacima stare opatije ako ozdravi. Pročelje je ukrašeno klasičnim trijemom korintskih stupova, oni podupiru trokutasti zabat s reljefima koji slave velike ličnosti poput Voltairea i Rousseaua. Prostrana i svijetla unutrašnjost ove impozantne arhitekture ukrašena je brojnim umjetničkim djelima, skulpturama, freskama i mozaicima. U kripti Panthéona nalaze se grobovi više od 70 poznatih osoba iz francuske povijesti poput Voltairea, Victora Hugoa, Marie Curie, Alexandrea Dumasa i mnogih drugih. Posebno je atraktivno Focaultovo njihalo, u središnjem dijelu građevine, znanstveni eksperiment iz 1851. godine, koji se sastoji od suspendirane kugle od 47 kilograma koja demonstrira rotaciju Zemlje oko vlastite osi. A s vrha kupole, pruža se jedan od najboljih pogleda u Parizu.

Ritam grada

Večeri u Parizu imaju posebnu energiju. Na jednoj strani je Crazy Horse, kabaret u kojem se svjetlo, ples i iluzija stapaju u čistu estetiku. Na drugoj su mali jazz klubovi, kazališta i improvizirani, spontani koncerti uz Seinu, dokaz kako je Pariz jednako i sofisticiran i spontan. Kabaret Crazy Horse, otvoren 1951. godine, bio je vizija Alaina Bernardina u kojem je želio umjetnički spojiti striptiz i estetiku, odijeljene od vulgarne provokacije. Smješten u Haussmannovoj zgradi na aveniji George V, ovaj intimni prostor s tek 250 mjesta od početka je bio sinonim za senzualnost i eleganciju. Sam naziv inspiriran je slavnim poglavicom Siouxa, a Bernardinova ideja bila je da je tijelo platno, a performans 'magija svjetla i kostima'. Aktualni show, 'Totally Crazy!', donosi antologiju najboljih izvedbenih brojeva iz povijesti kabareta. Predstavu su osmislili Philippe Decouflé i Christian Louboutin, čije su cipele postale nezaobilazni dio scenske estetike. Spoj koreografije, vizualnih efekata i mode stvara dojam da svaka izvedbena točka pulsira između umjetnosti i provokacije. Crazy Horse je uvijek aktualan. Gostujuće umjetnice poput burleskne dive Dite Von Teese ili drag ikone Violet Chachki uvele su queer estetiku i futurističke kostime, dodatno proširujući granice kabareta. Publika koja dolazi ovdje nije nužno samo turistička, to su i Parižani, znatiželjnici i slavne osobe. Od Salvadora Dalíja do Beyoncé, svi su bar jednom sjeli u crvena sjedala ovoga kabareta i uživali u predstavi koja traje tek sat i pol, ali ostaje zapamćena dugo nakon što se ugase reflektori. Stoga se posjet Crazy Horseu ne bi smio propustiti.

Kontroverze koje postaju simboli

Pariz je grad koji uvijek vodi bitke oko svoje arhitekture. Kada se krajem 1970-ih otvorio Centar Pompidou, Parižani su ga nazvali 'rafinerijom', a kritičari 'Notre Dame od Cijevi'. Kada je 1973. godine 'niknuo' neboder Montparnasse, prozvali su ga 'ožiljkom' na licu grada. Piramida Muzeja Louvre izgrađena od stakla i metala I. M. Peija bila je ismijavana kao staklena rugoba u klasičnom dvorištu muzeja. Danas su upravo te građevine pariške arhitektonske ikone. Parižani se prema svome gradu odnose kao prema obiteljskom nasljeđu burno reagirajući kada se nešto mijenja. Ali upravo to jamči da se svaka promjena mora izboriti za svoje mjesto. Pariz funkcionira poput živog organizma: na početku kritizira novo, a ako ono preživi javnu raspravu, postaje dijelom njegovog organskog rasta. Zato je Pariz i danas spoj tradicije i modernosti, od Haussmannovih bulevara do staklenih 'jedara' Gehryjeve Zaklade Louis Vuitton.

Radost Pariza

Pariz je grad u kojem možete nebrojeno puno puta posjetiti Montmartre i uvijek otkriti novu perspektivu monumentalne bazilike Sacré-Coeur. Možete šetati Seinom i iznova se iznenaditi do tada neotkrivenim kutkom i novom refleksijom svjetla na vodi. Možete sjediti u parku i u tišini promatrati ljude. Pariz je stalni podsjetnik kako se najveća bogatstva kriju u detaljima, u pogledu, mirisu croissanta, čaši vina, izboru ukusnih sireva, u svirci uličnih izvođača, u zvuku gitare na mostu... I zato se uvijek vraćamo Parizu. Jer koliko god puta došli, on uvijek ima novu priču. Grad koji živi u punini, u boji, u ritmu, i koji svakoga iznova podsjeti na joie de vivre.