'To je poput seksa, samo čisto. Nitko ne nastrada.' Jedna je to od uvodnih misli u 'Bugoniji', filmu koji je ove godine premijerno predstavljen na natjecanju za glavnu festivalsku nagradu, Zlatnog lava, na 82. festivalu filmske umjetnosti u Veneciji. Dvije godine ranije na venecijanskom je Lidu trijumfirao film istog redatelja te je Yorgos Lanthimos osvojio Zlatnog lava zahvaljujući 'Ubogim stvorenjima', potvrdivši da je riječ o jednom od najpraćenijih sineasta današnjice čije se svako novo filmsko djelo – bilo povoljno, bilo nepovoljno ocijenjeno – dočekuje kao događaj.

Grčki je filmaš tako i ove godine zaintrigirao ljubitelje ne samo svog stvaralaštva, nego i pravca nazvanog 'čudni grčki val', a on već gotovo dva desetljeća suvremenu grčku kinematografiju čini uzbudljivom i prepoznatljivom. Ovaj se val počeo etablirati krajem 2000-ih nizom filmova začudnog ozračja s daškom distopije, bizarnih likova i njihovih odnosa te ogoljenom, rafiniranom stilizacijom, u čijoj je pozadini bio kontekst preispitivanja društvenog identiteta zemlje koja je bila na korak od jedne od najvećih kriza posljednjih desetljeća. Godine 2009. Lanthimos je režirao film 'Očnjak', nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg ostvarenja izvan engleskoga govornog područja, a nakon još jednog rada realiziranog u domovini (Alpe), od 2015. i filma 'Jastog' režira naslove na engleskom jeziku.

Uzgajanje glumačkih miljenika/ca

'Bugonia' je posljednja u tom nizu nakon 'Ubojstva svetog jelena', spomenutih 'Miljenice' i 'Ubogih stvorenja' te filma 'Kinds of Kindness', koji se lani natjecao za Zlatnu palmu u Cannesu, a glavnom je glumcu Jesseju Plemonsu donio priznanje za najbolju mušku ulogu. Premda voli mijenjati žanrovske odrednice, povijesna vremena radnje te strukturu pripovijedanja, Lanthimos je očito u posljednje vrijeme odlučio primarno raditi filmove sa svojim glumačkim 'miljenicima'.

To je i u 'Bugoniji' Plemons, kao i redateljeva umjetnička muza Emma Stone, koja je nastupila u svih pet njegovih recentnih radova, uključujući kratkometražni igrani film 'Blejanje' iz 2022. Američkoj je glumici suradnja s Lanthimosom donijela drugog Oscara u karijeri za najbolju glavnu žensku ulogu za 'Uboga stvorenja', nakon što joj je nagrada Američke filmske akademije prethodno pripala za mjuzikl 'La La Land'. S druge strane, već se sada prognozira da bi Plemons za 'Bugoniju' mogao doći do barem nominacije za najpopularniju filmsku nagradu.

Ništa seks, samo oprašivanje

Što se tiče opaske o seksu u filmu, nije riječ o ljudskom vođenju ljubavi, nego o pčelama i oprašivanju cvijeća. Priča počinje prizorima prirode u kojoj su pčele neizostavan dio ekosustava i čije bi izumiranje ili uništavanje dovelo do najtežih posljedica i za ljudski rod, s obzirom na hranu o kojoj ljudi ovise. To najbolje zna glavni junak priče, inače pčelar, kojega je sudbina upravo ovih kukaca natjerala da sagleda puno širu sliku planeta Zemlje.

To je Teddy Gatz, zaposlenik u odjelu pakiranja u moćnoj biomedicinskoj korporaciji Auxolith, koji skrbi o rođaku s posebnim potrebama Donu, dok mu je majka Sandy već neko vrijeme u komi, nakon što se podvrgla neuspjelu farmaceutskom testiranju. Siromašan i bez perspektive, Teddy jedinu utjehu pronalazi među svojim košnicama pokraj samotne kuće u kojoj živi s Donom, ali ga žarko motivira spoznaja o prijetnji cijelom čovječanstvu. Razradivši do u detalja globalno važnu zavjeru, Teddy je uvjeren da su se među ljude infiltrirali izvanzemaljci iz galaktike Andromede da bi uništili čovječanstvo te njegov planet.

Meta mu postane navodna pripadnica vladajuće kaste Andromeđana, beskrupulozna Michelle Fuller, koja se nalazi na čelu tvrtke u kojoj Teddy radi, a zbog svojih poslovnih uspjeha neprestance je u medijima. Teddy nagovori Dona na akciju otmice Michelle te bi im ona u podrumu kuće napokon trebala priznati istinu te u noći punog Mjeseca nagovoriti svoje sunarodnjake iz Andromede da obustave invaziju Zemlje.

Uz niz nespretnosti, dvojica otmičara odvedu Michelle iz njezine raskošne vile te je u njezinu terencu odvezu u zarobljeništvo. Namažu je antihistaminskom mašću i ošišaju do gola jer, prema Teddyju, bića iz druge galaktike komuniciraju pomoću svoje kose. Isprva negirajući sve ono što joj Teddy prigovara, Michelle malo-pomalo počne planirati kako pobjeći svojim otmičarima računajući na Donovu naivnost. Kada policajac koji je svojedobno čuvao Teddyja kao dijete te ga maltretirao zakuca na njegova vrata u sklopu velike akcije potrage za Michelle, situacija se dramatično promijeni.

Teorije zavjere i apsurdni humor

Da nije poznato da je redatelj 'Bugonije' prvak 'grčkoga čudnog vala', sam bi ga zaplet uvrstio među njegove autore. Ipak, nije riječ o Lanthimosovu izvornom scenariju, koji je prilagodio Will Tracy (Meni, serija Režim), nego o prepravku južnokorejskog filma 'Spasite Zeleni planet!' iz 2003. Također žanrovski spoj znanstvene fantastike, crne komedije i psihološkog trilera, južnokorejski je izvornik efektno provukao koncept teorija zavjere kroz sito apsurdnog humora i zloslutne sudbine čovječanstva ne zaustavi li se čovjekova degradacija prirode.

Film je prema vlastitom scenariju režirao Jang Joon-hwan te je bio u planovima i za inačicu na engleskom jeziku, ali ga je u kasnijim fazama pretprodukcije zamijenio upravo grčki filmaš. Nakon što je pogledao 'Bugoniju' autor izvornog filma pohvalio je njegov prepravak, a i glavnina je ocjena iznadprosječna. Naslov se referira na drevno grčko vjerovanje da pčele nastaju iz lešina krava, a lajtmotiv pčela, kojima redatelj počinje i završava film, dobrodošao je vizualni i misaoni predah u radu koji se, kao uostalom ni drugi Lanthimosovi filmovi, ne lišava drastičnijih prizora nasilja, fizičkog, verbalnog i emocionalnog, ali koji u redateljevu slučaju uglavnom imaju opravdanja u priči i odnosima među likovima.

Ogoljenost bez banaliziranja

'Bugonia' je u tom smislu narativno puno čvršći i zaokruženiji rad od Lanthimosova prethodnog filma 'Kinds of Kindness' jer je fokusiran na pravocrtnu priču čiji su odvojci, poput prisjećanja na bolest Teddyjeve majke, potpora središnjem zapletu, dok ih sam redatelj elegantno i domišljato uklapa u cjelinu. Ono u čemu je 'Bugonia' najdojmljivija, to je zasigurno ogoljenost mizanscene, što je poslužilo za uvjerljive glumačke nastupe koji ni u jednom trenutku, neovisno o apsurdima o kojima se radi, ne otkližu prema banaliziranju.

Ovaj je film, kao i njegov izvornik, rad koji tek u završnici poprima sve konture koje ga čine logički zaokruženim, bez obzira na to kako su gledatelji doživjeli prethodno prikazano. Poigravanje različitim perspektivama – je li Teddy uistinu iluzijama opsjednut pojedinac ili je Michelle netko tko veoma vješto skriva pravi identitet – izvedeno je dosljedno te se to klatno između dviju mogućih istina kreće uz osjećaj za doziranje i usredotočenost na gledateljevu percepciju. Lanthimos dobro zna da ovakva mješavina motiva, mogućnosti i vrsta humora, upakirana u biti žestoku priču važne teme o čovjekovoj autodestrukciji kada je posrijedi okoliš, može biti prijemčiva samo uz poštivanje pravila dramskog luka i profiliranje likova koji su nedvojbeno ekscentrični, ali ni u kojem slučaju karikaturalni.

Autizam i starogrčka tragedija

Plemons u tom smislu uistinu djeluje suvereno, glumački i karakterno čvrsto, te je u konačnici utjelovio arhetipskog antijunaka s kojim se lako poistovjetiti u njegovoj brizi za sve ono što je važno prosječnom čovjeku. Stone, koja se za potrebe filma ošišala do kraja u prizoru koji je to zahtijevao, možda nije glumica najširih izvedbenih mogućnosti, ali je u 'Bugoniji' dovoljno koherentna kao ambivalentan lik između onoga što jest i što nije te onoga kako je doživljava publika.

Najugodnije je pak glumačko iznenađenje u malobrojnom ansamblu ispred kamera Aidan Delbis kao Teddyjev rođak Don, mladić iz spektra autizma, koji je svemu tome podario notu starogrčke tragedije, kao što i cijeli film ima nešto od antičkih drama na kojima je Lanthimos definitivno stasao kao umjetnik. Dosad najskuplji redateljev cjelovečernji igrani film (troškovi su produkcije premašili 50 milijuna dolara), zbog okolnosti u kojima je nastao, nije i njegov najoriginalniji rad, ali i u ovakvom tipu prepravka 'čudni grčki redatelj' zna kako dodati vlastiti pečat. Je li u tom smislu završnica pretjerana ili samorazumljiva, svatko od gledatelja može zaključiti sam. Kako god bilo, ovo je film koji ima puno više razumijevanja za pčele nego li za ljude. Jer – kad god se umiješaju ljudi, nastrada netko ili svi…