Na Jadranskoj magistrali nema putokaza za Islam Grčki niti smeđe table koja ukazuje na kulturno dobro – Kulu Stojana Jankovića. Tek kad konačno, putujući cestom od Zadra prema sjeveru, kakvih 25 kilometara od županijskog središta, skrenete desno kod table na kojoj za smjer lijevo piše 'Grgurice', naći ćete put koji vodi do Kule Jankovića. Cesta koja vodi kroz Islam Latinski još je u dobrom stanju, no čim uđete u Islam Grčki, ona odjednom postane značajno lošija, kao da prelazite granicu između dva svijeta.

Islam Grčki, srpsko selo u srcu Ravnih kotara koje je teško stradalo u ratu devedesetih, danas je tek sjena svoje veličine iz, primjerice, sedamdesetih godina - s 1400 stanovnika palo je na njih tek 150. Vodovod je stigao tek prije dvije godine pa srpski povratnici i danas dolaze po vodu za piće na izvor u monumentalnoj Kuli – možda iz navike, možda zato što je ta voda bolja, a možda i zato što tradicija ponekad nadjača sve druge razloge.

U toj Kuli, koja je stoljećima svjedok burne povijesti ovog kraja, odrastao je jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Vladan Desnica, rođen 17. rujna 1905. u Zadru – čiji će se 120. rođendan obilježiti za mjesec dana – odrastao je među knjigama, notama i pričama o prošlosti koja je oblikovala njegovu književnu sudbinu.

Kuća znanja i višestoljetna baština

Kula Jankovića u Islamu Grčkom nije bila obična obiteljska kuća, već pravi kulturni centar. Kako se s ponosom sjeća njegova kći Nataša Desnica-Žerjavić: 'Biblioteka Kule sadrži svjetsku i domaću književnost te razna područja filozofije, religije, sociologije i psihologije.'

Biblioteka je bila srce intelektualnog života obitelji. 'Imali smo i oko 300 gramofonskih ploča', kaže gospođa Desnica-Žerjavić, opisujući glazbenu zbirku, iznimnu za svoje doba. Partiture svih poznatih opera stajale su na policama pokraj rijetkih knjiga, a među njima su se nalazila posebna izdanja, poput prvog izdanja Njegoševa 'Gorskog vijenca' i knjiga iz 18. stoljeća, pa i nekoliko starijih primjeraka.

'Ploče su sadržavale puno simfonijske muzike', objašnjava ona bogatstvo glazbene zbirke. 'Ocu nisu bile potrebne partiture jer nije imao orkestar koji može to svirati, ali je meni bilo impresivno', dodaje. Ova kolekcija opernih partitura i simfonijske glazbe bila je neobična za ruralni kraj, ali logična za obitelj u kojoj su Desnica i njegova sestra Nataša svirali klavir, a on je jako volio pjevati.

Nekad zvan Sedd-i islam, što znači Bedem Islama, Islam Grčki (i Latinski) bio je dio niza utvrda koje su branile najzapadniji teritorij Osmanskog Carstva u 16. stoljeću.

'U 17. stoljeću su Morlaci, to jest slavenski, kršćanski podanici Venecije, potisnuli Turke do Klisa i Sinja te oslobodili sjevernu Dalmaciju', objašnjava Desnica-Žerjavić složenu povijest tog kraja. Desnica je bio potomak Stojana Jankovića, a on je u ovoj oslobodilačkoj borbi dobio plemstvo od Venecije. 'Cavaliere di San Marco – to je niži stupanj plemstva, koji su zapravo davali samo nevenecijancima', kaže Desnica-Žerjavić, dodajući: 'A njegovi nećaci dobili su grofovsku titulu – conte di Venezia.' Posljednji izdanak muške loze Jankovića bio je grof Ilija Dede-Janković, čija se kći udala za Vladimira Desnicu, Vladanova djeda.

Intelektualni razvoj u kulturi dijaloga

Zanimljivo je to da se u biblioteci Kule formirao i Simo Matavulj, poznati književnik koji je jedno vrijeme proveo radeći kao učitelj u Islamu. Kako objašnjava Desnica-Žerjavić, susret s grofom Ilijom bio je ključan za njegov razvoj: 'Matavulj se u toj biblioteci silno razvio i zapravo upoznao francusku književnost, ali i poboljšao svoj francuski do te mjere da je na dvoru crnogorskog kneza, kasnijeg kralja Nikole I., podučavao taj jezik. Naime učiteljska škola nije tada nudila osobito visoko obrazovanje, a ovo mu je iskustvo bilo kao poslijediplomski studij', dodaje Desnica-Žerjavić. Ovaj primjer pokazuje da je Kula funkcionirala kao mjesto intelektualnog razvoja i kulturne razmjene. Mladog učitelja iz ruralnog kraja susret s grofom Jankovićem te njegovom bogatom bibliotekom transformirao je u intelektualca europskih razmjera, što je bio model koji se nastavio kroz generacije.

Između glazbe i riječi

Desničin umjetnički razvoj bio je začet u toj atmosferi. Pod zvjezdanim nebom, koje je bilo 'kristalno čisto' jer 'nije bilo nikakvog drugog osvjetljenja', mladi Desnica slušao je opere i simfonije, čitao poeziju i filozofiju. Dakle nije bilo ovoga što danas zovemo svjetlosno zagađenje, upadam na trenutak ja, a Tatjana Škarić-Jurić, nećakinja Desnice-Žerjavić i najstarija Desničina unuka, kaže da se kao gradsko dijete uvijek čudila zvjezdanom nebu u Islamu.

Desničin talent bio je višestruk: 'Ozbiljno je razmišljao o tome da li da se posveti pjevanju ili književnosti. I zapravo su cigarete odlučile za književnost.' Ova naizgled banalna anegdota krije duboku istinu o Desničinoj osjetljivosti – glas mu je bio toliko važan da je štetnost pušenja po glasnice presudila njegovoj profesionalnoj orijentaciji. Izbor je bio simboličan: između trenutne umjetnosti pjevanja i trajne umjetnosti pisane riječi, Desnica je izabrao drugu.

Gubitak i novi početak

Drugi svjetski rat prekinuo je ovaj idilični razvoj na najokrutniji način. Desničini rukopisi, zbirka novela i zbirka pjesama, nestali su na brodu između Šibenika i Splita, objašnjava njegova kći. 'Ukraden mu je kofer, a on kaže – bože, netko je to ukrao, otvorio, našao samo pun kofer papira...', opisuje Desnica-Žerjavić tragiku situacije. Ovaj gubitak bio je osobito bolan jer se radilo o zrelom djelu: 'To su bile godine rada kada je on bio već zreo, gotov čovjek.' Također, Desničin perfekcionizam postao je legenda u obitelji: 'On se toliko trudio da u svakom tekstu koji štampa bude precizno i potpuno izražena njegova misao.'

Rujan 1943. označio je prekretnicu u njegovu životu. 'Na početku rata imao je 35 godina, na kraju 40, što nije svejedno', ističe Desnica-Žerjavić. Desnica se pridružio partizanima i na kraju rata završio u Zagrebu, a od 1945. do 1950. vodio je Pravni odjel Ministarstva financija. Pet godina službeničkog posla omogućilo mu je da obnovi svoju književnu karijeru, ali mu je istovremeno pokazalo da ne može služiti dva gospodara.

Dramatična odluka 1950. godine

Tako je 1950. godina donijela najvažniju odluku Desničina života. 'Kad je izašlo 'Zimsko ljetovanje', onda je uspio, valjda se situacija posložila tako u Ministarstvu da su mu mogli dozvoliti da napusti službu', objašnjava Desnica-Žerjavić. Ova je odluka bila izuzetno rizična: 'Osam do devet usta trebalo je hraniti književnim radom. Bilo je tako – ili će pisati ili ništa od njega kao pisca.'

Ključnu ulogu u tome odigrala je njegova supruga Ksenija, rođena Carić, iz Jelse s otoka Hvara. 'To je bila iznimka – da žena koja ima četvero djece pristane na to', ističe Desnica-Žerjavić. 'Ali ne da je pristala, nego baš ga je poticala, to je izuzetno! Ona ga je poticala da se oslobodi, osjećala je da ima potencijal i kao svoj zadatak uzela da mu omogući ono za što je rođen.' Ovaj čin vjere u Desničin talent bio je ključan; rijetki su pisci imali priliku posvetiti se isključivo stvaralaštvu, a još su rjeđi imali podršku obitelji za tako rizičan korak.

Književni uspjeh i orkestrirani pritisci

'Zimsko ljetovanje' dočekano je s oduševljenjem kritike. 'Cijela književna kritika zapravo je bila u superlativima', ponosno ističe Desnica-Žerjavić. Međutim uspjeh je donio i probleme: Desnica je pisao o 'seljacima koji svak gleda svoju glavu i svoju ovcu', što nije odgovaralo društvenoj stvarnosti tog doba. 'Bilo je bogohulno prikazati stvari takvima. Politički napadi bili su pažljivo orkestrirani, to bi se događalo u valovima', objašnjava. 'U pet novina odjednom... Nisu imali nikakav prigovor na umjetničku vrijednost, ali – moralno on kvari našu mladež.'

Pritisci su kulminirali 1952. godine, kada je Desnica dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije za knjigu novela 'Olupine na suncu', što je potaklo drugi val opstrukcije njegova rada, ovog puta bojkotom izdavača. 'Dvije godine nije nigdje mogao ništa štampati', kaže Desnica-Žerjavić o tome njegovu najmračnijem periodu. U jednom pismu Desnica je napisao da razmišlja o tome da potpuno prestane pisati, da ima 40 radova koji mu stoje po fasciklima i da nema šanse da ih tiska. Valja imati na umu to da je tada živio kao profesionalni književnik, odnosno nije imao drugog posla.

Nakon smrti supruge Ksenije 1964. godine, Desničin život se drastično promijenio. 'Mama je umrla '64., a nakon toga je otac prekinuo sve aktivnosti. Teško mu je to bilo, nije se oporavio od toga i tri godine kasnije je umro.' Dobio je rak pluća, operiran je, a te su tri godine zapravo bile agonija. Smrt je prekinula umjetnikov kontinuirani rad na spašavanju obiteljske baštine i daljnjem književnom stvaralaštvu.

Ratno razaranje i obnova

Desetljećima nakon Desničine smrti Kula je bila izložena ratnim razaranjima. 'Kad smo došli 2005. godine, imali smo samo jedan čitav krov', prisjeća se Škarić-Jurić, dodajući: 'Stanje je bilo katastrofalno, ali je građevinska obnova išla relativno brzo – sve se trebalo nanovo napraviti.' Rat devedesetih nije samo fizički uništio Kulu, već je prijetio i potpunom nestanku Desničine baštine. 'Znali smo da je pokretni inventar – zbirke Kule – bio izmješten i spašen, ali je kompletan namještaj nestao i izgorio sa zgradama', kaže Škarić-Jurić.

'Bio je to veliki comeback povodom stogodišnjice Desničina rođenja jer su svi bili na toj velikoj svečanosti održanoj u razrušenoj Kuli, a okupila je preko stotinu znanstvenika, stručnjaka, političara, poštovatelja Vladana Desnice i prijatelja Kule Jankovića', prisjeća se Škarić-Jurić početka obnove.

Proces je bio složen i dugotrajan, ali od samog početka označen međusektorskom suradnjom, ali i međunarodnom solidarnošću. Profesor Drago Roksandić okupio je veću grupu profesora s Filozofskog i drugih fakulteta, kao i volontere iz Belgije i Francuske, što je bila značajna financijska ušteda. Ovaj međunarodni karakter obnove simboličan je za Desničinu viziju kulture – bez granica, bez etničkih podjela, usmjerenu univerzalnim vrijednostima.

Danas je Kula obnovljena i služi kao memorijalna kuća pisca. Jedna soba prikazuje inventar zagrebačke radne sobe, namještaj, osobne predmete i knjige. 'Originalni namještaj Kule nestao je u ratu, stoga smo rekonstruirali njegovu zagrebačku radnu sobu', kaže Škarić-Jurić.

Voda i dalje teče, knjige su ponovno na policama

Desničina priča nastavlja se kroz njegove nasljednike. Osam članova obitelji završilo je zagrebačku Klasičnu gimnaziju, svih četvero djece i nekoliko kasnijih potomaka, uključujući najstariju unuku Škarić-Jurić, koja čuva posebne uspomene: 'S obzirom na to da su drugi unuci rođeni kasnije, ja sam jedina osoba koja je Vladana Desnicu zvala – đedo', kaže.

Uz Kulu su vezani i stanovnici sela te i danas dolaze po vodu na njen izvor – Klokotušu – čime se zatvara krug priče o kontinuitetu. Iako je selo dramatično promijenjeno, iako nema putokaza na glavnoj cesti, iako je Kula bila razrušena – neki elementi opstaju. Voda i dalje teče, knjige su ponovno na policama, a Desničino ime živi kroz brojne čitatelje njegovih književnih djela i rad mnogobrojnih istraživača.

U zemlji koja često zaboravlja svoju baštinu, obitelj Desnica pokazala je da se upornošću, ljubavlju i solidarnošću može vratiti život u kamenje. Desničina Kula danas nije samo muzej, već živi kulturni centar koji nastavlja misiju što ju je on započeo – čuvanje i prenošenje kulture budućim generacijama.