U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu vlada stvaralački zanos. Na sceni se preslaguju drveni boksovi s pleksiglas frontama, iza kojih buja bilje, krhka metafora života koji se razvija, raste, vene, ostavlja tragove. U središtu ovog minimalističkog labirinta rađa se predstava koja oživljava glasove jedne od najvažnijih književnica današnjice, Annie Ernaux.

U režiji gošće iz Srbije Jovane Tomić i dramaturgiji Mirne Rustemović, adaptacija autobiografskih djela francuske nobelovke – 'Djevojačke uspomene, Jedna žena, Samo strast, Događaj i Godine', kako se i zove predstava čija će premijera biti 6. lipnja – donosi slojevit portret života žene i društva, inspiriran romanima koji su oblikovali suvremenu književnost i otvorili prostor za iskrenost o tijelu, ljubavi, starenju, politici i svakodnevici.

Ernaux piše jednostavnim, izbrušenim stilom, koji naizgled bilježi dokumentarno, a zapravo nosi poetsku i emocionalnu dubinu. U 'Godinama', tekstu koji je i roman i memoar, i esej i kolektivna kronika, ona rekonstruira život žene u Francuskoj, od djetinjstva do starosti, prateći kroz osobnu priču društvene i političke promjene koje oblikuju njezin svijet. No Ernaux ne piše samo o sebi: njezino 'ja' je porozno, propusno, ispunjeno kolektivnim sjećanjem.

Rijetka vrsta autentičnosti

'Ona je žena koja vrlo hrabro iznosi stvari u momentima u kojima to nije bilo tipično', kaže Ksenija Marinković, koja utjelovljuje Annie u šezdesetima. 'Pisala je o osjetljivim stvarima koje možda ni danas nisu lako izrecive, ali su univerzalne. Njezina iskrenost tjera nas da se suočimo sa sobom i da se prepoznamo.'

Ova iskrenost proizlazi iz odluke Ernaux da piše bez uljepšavanja, bez samocenzure. Piše o prvim ljubavima, o strahu i sramu, o seksualnom iskustvu, o pobačaju, o boli i gubitku, o starenju tijela i uma. U vremenu u kojem se identiteti fragmentiraju, a privatna iskustva često prešućuju, njezino pisanje donosi rijetku vrstu autentičnosti. Kako ističe dramaturginja Mirna Rustemović: 'Htjela sam da se kroz predstavu govori o životu žene, ali bez mistifikacije. Annie je sve već napisala, ostavila je tragove. Naše je bilo da odaberemo ključne trenutke njezina života – djetinjstvo, tinejdžerstvo, brak, razvod, gubitak, ljubav, majčinstvo, starenje. I da to spojimo u priču koja je istovremeno njezina i svih nas.'

Pet glumica stvara kolektivno iskustvo

Predstava u HNK-u koncipirana je kao polifonija glasova. Četiri glumice – Ksenija Marinković, Iva Mihalić, Jadranka Đokić i Lana Meniga – utjelovljuju Annie u različitim etapama života, dok Daria Lorenci Flatz glumi majku; njihovi se glasovi i pokreti pretapaju u kolektivni glas žene. 'To izgleda divno na sceni', kaže Marinković. 'Svaka od njih donosi djelić Annie, a sve zajedno stvaramo cjelinu njezina života, njezine prošlosti i sadašnjosti. To je osobno, ali i kolektivno iskustvo.' Marinković se prisjeća i snažne rečenice iz 'Godina': 'Kad sam bila dijete, svijet je stajao, a ja sam trčala po njemu. A kad sam ostarjela, ja stojim, a svijet oko mene juri.' 'To mi je otvorilo oči, tako je istinito.'

To je rečenica koja ne opisuje samo život Ernaux, nego i univerzalni osjećaj gubitka vremena, propuštanja i suočavanja sa starošću. Annie ju je, govori Marinković, naučila pomirenosti sa sobom i sa životom. 'To kako ona na kraju svodi svoj život i kako piše o majci, koja joj je značila sve – to mi je bilo jako blisko.'

U središtu predstave je tijelo

Lorenci Flatz, koja utjelovljuje Annienu majku, dodaje dimenziju generacijskog prijenosa sjećanja: 'Majka je figura koju prepoznajemo – žene koje puno rade, drže sto kutova kuće, žele nešto postići, a u svemu tome bivaju i snažne i krhke, pa čak i grube jer moraju. Njezina priča je univerzalna, priča o ženama koje su živjele, starile, i često se osjećale nevidljivima. Taj luk života, od mladosti do starosti, od toga kad djeca odu do trenutka u kojem ostaješ sam, kad si samo tijelo koje više nema funkciju, to me osobno dirnulo.'

Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin stvorila je jednostavnu, ali višeslojnu scenografiju, a u središtu predstave stoji tijelo, ne samo kao fizička prisutnost, nego i kao nositelj pamćenja. Redateljica Jovana Tomić objašnjava: 'Tijelo je okvir i priča. Scenografija je ogoljena jer je priča u ženama i njihovim tijelima, u onome što se pamti, što se šuti i što se napokon izgovara.'

Ova predstava ne mistificira Ernaux kao spisateljicu, već je prikazuje kao ženu: 'Htjela sam izbjeći sliku Ernaux kao autorice koja piše iz privilegirane pozicije', objašnjava redateljica Tomić. 'Ovdje se radi o ženi koja živi – od prvih zaljubljivanja do starenja, od traženja pilule do gubitka majke. To su iskustva u kojima se svatko može prepoznati.'

Pišući o sebi, Ernaux piše o svima nama

S koreografkinjom Petrom Hrašćanec glumice su radile na tjelesnom izrazu od prvog dana. 'Nismo počinjale s tekstom za stolom, nego smo se odmah ustale i krenule kroz tijelo', kaže Rustemović. 'To je i osobno i političko tijelo, ono isto tijelo koje je Annie imala s dvadeset i sa šezdeset godina, ali koje se vremenom nosi, koje se mijenja kroz epohe.'

Glazba Vladimira Pejkovića i suptilan pokret oblikuju predstavu kao tkanje zvuka i tišine, tijela i glasa, osobnog i kolektivnog. 'Voljela bih da publika osjeti emociju, da je ponese sa sobom', kaže Tomić. 'Ako naša predstava potakne gledatelje da promisle o vlastitom životu, o sjećanjima, o tijelu, o ljubavi, o starosti, postigli smo što smo željeli.'

Zašto postavljati Annie Ernaux danas, na pozornicu hrvatskog nacionalnog teatra? Jer njezina književnost nije samo autobiografska. Ona je politička, društvena, feministička. Pišući o sebi, Ernaux piše o svima nama. 'U njezinoj prozi osobno i političko se prepliću, nemoguće ih je razdvojiti', ističe Tomić. 'Njezina priča nije samo francuska – to su iskustva koja prepoznajemo i mi. Seksualna revolucija, pad Berlinskog zida, dolazak novih tehnologija, gubitak majke, sve su to teme koje nas se tiču.'

Podsjetnik na to tko smo

Rustemović dodaje: 'Annie Ernaux piše s nevjerojatnom iskrenošću. Ona se ne boji reći stvari koje bi drugi prešutjeli. Njezina priča uči nas da naše priče vrijede, da su naša iskustva važna, da su naša tijela i sjećanja mjesta otpora i snage.'

I možda je upravo to ono što ovu predstavu čini posebnom: njezina sposobnost da poveže osobno i univerzalno, intimno i društveno, pojedinačno i kolektivno. U svijetu koji nas često prisiljava na brzinu, na zaborav, na površnost, 'Godine' Annie Ernaux – i ova zagrebačka predstava – možda će nas podsjetiti da stanemo. Da pogledamo u sebe, poslušamo glasove koji nas oblikuju. Možda će nas podsjetiti da se sjetimo tko smo.