Treći je dan festivala, noć pada na Parc del Fòrum. Tonem u san zavaljen na betonu omekšanom umjetnom travom i s glavom na jednom od jastuka razbacanih po premaloj chill out zoni. Na obližnjem stejdžu svoj hvaljeni ovogodišnji album izvode Black Country, New Road dok na 15 minuta hoda, razabirem, svoj set otvaraju Fontaines D.C., možda baš s omiljenom mi pjesmom 'Romance'. DJ na još bližem stejdžu udara neki svoj ritam, udaljen kakvih 10 metara od mene, no potonuće u, pokazat će se, dragocjenih 45 minuta sna ne bi poremetio ni početak Trećeg svjetskog rata.

Tako izgledaju tridesete na ozbiljnom glazbenom festivalu. Jer iste je večeri potrebno izgubiti glas na 'Pink Pony Club' Chappell Roan, himnu generacije Z, ali i, odmah potom, vidjeti heroja nas milenijalaca Jamesa Murphyja, čuti 'All My Friends' te još jednom iznova sastaviti slomljeno srce. Kolateralnom žrtvom, usuglasili smo se još u Zagrebu, čim je izašao raspored, ispast će predivni MJ Lenderman, koji je ipak uhvaćen dan ranije na popodnevnom nastupu podjednako predivne Waxahatchee. Ako ostane uja u svići, od tri ujutro ćemo divljati uz Turnstile, zatim zatvoriti festival u podzemnom bunkeru uz tko zna čiji DJ-set.

Ni porezna ne zna koliko smo potrošili

Otprilike 10 godina prekasno, Bruno i ja smo svoju prvu Primaveru počeli planirati još prošle zime. Stvar je išla u etapama: 350 eura za ulaznicu jedan mjesec, 200 eura za povratnu avionsku kartu drugi mjesec i 700 eura za smještaj pred sam festival bili su prelimiminarni troškovi, a koliko smo potrošili na festivalu ne zna ni porezna uprava. Treba li mi treći Red Bull u tri ujutro? Treba! Treba li mi vafl s nutelom poslije kebaba? Treba! Treba li mi kapa Chappell Roan na kojoj piše 'Midwest Princess'? Treba! Da stvar bude gora za profesionalce i vikend-alkoholičare, pivo se toči u časama od tri i pol deci, a to zadovoljstvo vrijedi pet eura, što znači da vidno pijanih individua gotovo i nema, unatoč hordama uvijek raspoloženih Britanaca.

Opravdano kritzirana kao izrazito 'bijela', ovogodišnja Primavera stotinama je tisuća posjetitelja pripremila Charli XCX, Sabrinu Carpenter i Chappell Roan kao hedlajnerice, odnosno 'sveto trojstvo' aktualnog popa, što je rezultiralo promptno rasprodanim festivalom. Druga struja kritičara napadala je ovaj Barcelonin dragulj, koji gradu godišnje donese oko 300 milijuna eura, da je iznevjerio svoje indie korijene. Naime, festival je 2001. godine pokrenuo Pablo Soler, a prije poptimističkog zaokreta, koji je potpuno u skladu s tokovima u popularnoj glazbi, hedlajneri su bili velikani alternativnog zvuka poput Pavementa i Radioheada. No takvih je izvođača uvijek dovoljno; primjerice, ja sam se drugog dana, izmučen tempom i potencijalnom šetnjom do glavnog stejdža, opredijelio za The Jesus Lizard nauštrb Sabrine Carpenter.

Eklektična šizofrenija

Moglo bi se reći da je indie ipak ostao baza dok je sve ostalo nadgradnja, što u praksi djeluje pomalo shizofreno. Recimo, počnete s nastupom Cat Power u jednom od gradskih klubova, na festival uđete dok u zalazak sunca svira Cassandra Jenkins, bratimite se u sumrak s mlađahnim Britancima uz Idles, rasplešu vas Magdalena Bay, rave na otvorenom priušti Jamie xx, sve kulminira s Charli XCX i Troyem Sivanom, treći Red Bull isplešete u klupskoj zoni s Johnom Talabotom, a jutro dočekate s Djrumom i Armandom van Heldenom, koji vas izborom glazbe katapultira u Lloret de Mar 2008. godine. Dakle to je 14 sati odličnog programa dnevno, što je potrebno izdržati tri dana zaredom - u ovim godinama, brat bratu, na granici nemogućeg.

Lokalci su spremni, odnosno oboružani paketićima kokaina koji se posvuda konzumira praktičnom metodom 's ključa' dok narko-poduzetnici krstare stejdževima s plesnom glazbom i nude sve i svašta - možda su i policajci, tko će znati. Voda se također toči u čašama od tri i pol deci, a predviđenih je javnih česmi bolno premalo, kao što je premalo i toaleta, makar stvar olakšava izum pisoara. Problem se javlja kad poželite biti u prvim redovima za, primjerice, nastup Beach Housea, a istovremeno vas pristisnu prostata, glad i žeđ, za servisiranje čega je potrebno izdvojiti pola sata, ali i 15 minuta guranja kroz gomilu. Naravno, sve se isplati kad uživo čujete 'Space Song'.

Budim se na betonu omekšanom umjetnom travom, Black Country, New Road još sviraju. Trčim prema glavnom stejdžu čuti 'Starbuster' ili 'Favourite'. Dok se probijam kroz masu zoomera sa smiješnim frizurama (najčešće fudbalerkama) i retro nogometnim dresovima razmišljam o opravdanosti čitavog pothvata. Premda sam doživio europsku Coachellu i ostvario mladenački san te prekrižio brojne izvođače s vječnog popisa, u ustima je gorak okus - da sam barem imao mogućnosti to izvesti u dvadesetima! Međutim, gorko je dobro, spoznaja da sam too old for this shit je dragocjena.