Želimir Periš za sebe kaže da se već pedeset godina igra, dvadeset i pet programira, a nešto više od desetljeća piše knjige. A te knjige redovito pomiču granice domaće proze. Njegov roman Mladenka kostonoga (2020.), raskošna saga o vještici Gili ispisana kao spoj povijesne fikcije, usmene predaje, fantastike i jezične igre, već je postao suvremeni klasik, koji je svojem autoru donio najšire priznanje kritike i publike, među ostalim tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman, nagradu Kočićevo pero, te dvije francuske nagrade, Les Imaginales za najbolji prevedeni strani roman te Intergalactiques SFFF Translation Prize.

Niz društveno angažiranog i subverzivnog pisanja nastavio je i s Gracijom od čempresa (2022.), zbirkom povezanih priča različitih žanrova i registara u kojima zamišlja različite društvene i civilizacijske scenarije, nagrađenom Nagradom Štefica Cvek. I, sad je stigao gvb, britka, lingvistički zaigrana satira, svojevrsni manifest za "nove kodove" komuniciranja u svijetu koji gubi signal.

E sad, zamislite da na dubini od sedamnaest kilometara ispod morskog dna japanski geolozi, umjesto očekivanog bazalta, otkriju vibracije koje nedvosmisleno ispisuju stihove zaboravljene zbirke pjesama. Neočekivano znanstveno otkriće dovest će ih sve do malog dalmatinskog mjesta i Danice, glavne junakinje nove Periševe književne igre, ljubavne dramedije s elementima spekulativne fikcije i lingvističkog ludizma – prve najavljenog serijala Kodovi, s podnaslovom "Riječi" (drugi će se dio, a već ga piše, baviti brojevima; riječ je ambicioznom literarnom pothvatu rekodiranja načina na koji komuniciramo i pridajemo značenje svijetu).

Piščev alat za hakiranje stvarnosti koja je postala previše predvidljiva, hladna i algoritamski definirana – "gvb", riječ rođena iz fizičkog sraza tijela i tehnologije – u kombinaciji s apsurdnom seizmičkom anomalijom, rađa inteligentnu komediju o apokalipsi koja se iza humora i žanrovske razigranosti bavi vrlo ozbiljnim pitanjem: što ostaje od čovjeka kada sustavi na kojima je izgradio svoj svijet počnu otkazivati.

Knjiga je nedavno izašla u izdanju Frakture, Periš će je predstaviti na 14. Festivalu svjetske književnosti koji se od 5. do 9. rujna održava u Zagrebu, a uoči njegova gostovanja u nedjelju 6. rujna u HNK2, s piscem smo popričali o tome kako mu humor i lingvistički kodovi pomažu u kritičkom preispitivanju tehnološki definirane svakodnevice, zašto u eri umjetne inteligencije upravo pogreška postaje oaza ljudskosti te kako u vremenima globalne tjeskobe sačuvati moralnu odgovornost i bliskost s drugima.

Nakon Mladenke Kostonoge, koja je oživjela mitske glasove i usmenu predaju, u romanu gvb okrećete se kodovima, algoritmima i globalnoj politici. Na prvi pogled riječ je o dva vrlo različita svijeta. Što ih povezuje? Je li se promijenio svijet koji opisujete ili pitanja koja vas kao pisca zanimaju?

Jedan svijet, jedna borba. Ipak, drugo je vrijeme i prilike. Kad sam pisao Mladenku, svijet je bio puno mirnije mjesto. Trump je bio predsjednik u prvom mandatu, ali tad još potpuno nesposoban ili sputan da rasplamsa svoj koruptivni egotrip. Ratovalo se u Afganistanu i Siriji, ali zlo nije djelovalo toliko globalizirano i utjecajno na baš cijeli svijet.

I onda, covid, Ukrajina, Trumpov drugi mandat s tjednim katastrofalnim scenarijima, Gaza, Iran, sve odlazi ubrzano kvragu. Mali lik mojih romana sad više nema komfor lokalnih nevolja kakvima se bavila Gila na Velebitu, svako zlo direktno i odmah utječe na svakog čovjeka na planetu. To običnim ljudima stvara tjeskobu. Sve je više moći u zlim rukama. Ljudska prava se srozavaju, klima ubrzano propada, glas otpora jedva se čuje.

Ta tjeskoba malenih koji moraju živjeti u raspadajućem svijetu na koji ne utječu i kojem ne mogu pomoći, to je impuls iz kojeg pišem u Kodovima. Međutim, tema je sumorna, kome trebaju mračne knjige u mračna vremena? Zato je roman komedija u kojoj se smijemo nesigurnoj Danici, a zapravo se na neki način roman smije s nama, a možda i nama. Iz smijeha i poruge može se roditi i otpor.

Podnaslov romana govori o "spoznaji ljepote u potpunoj slučajnosti". Što za vas znači ta formulacija? Zašto vam je bilo važno spojiti upravo ta dva pojma – ljepotu i slučajnost?

Naslovna tema romana je suočavanje sa slučajnošću koja diktira naše živote. Jedna od ideja na koju je roman naslonjen je da su mnoge bitne stvari u životu određene slučajnošću. Na primjer, to na koje radno mjesto ćemo se zaposliti ovisi o slučaju je li upravo netko s te pozicije otišao u penziju ili je tvrtka odlučila baš sad širiti kapacitete. To nije nešto na što smo mogli utjecati, to je naprosto slučajnost, a mi ćemo onda zbog nje cijeli život provesti u nekom radnom okruženju.

Slučajnost je vrlo moćna. Na primjer, dogodi se neka nevolja ili nesreća, pa na primjer, plane negdje požar ili se dogodi potres, pa se onda shvati da je lokalna uprava novce za tu namjenu davno spiskala na ortačke ugovore. Ili se zbog požara razotkrije bahatost vladajućih, njihove sinekure i mutni poslovi u upravama državnih poduzeća. A okidač je ponovo bio slučajan. Slučajnost miješa karte, a mi samo igramo, veli Schopenhauer.

Danica, protagonistica romana, koja je vrlo frustrirana time što su sve stvari koje joj određuju život slučajne, počinje mijenjati svoj odnos prema tome i slučajnost primati kao nešto u čemu se može uživati. Ispod tog karikiranog sloja zapravo je filozofija stoika: ne nerviraj se oko stvari na koje ne možeš utjecati. Ne bori se protiv činjenica koje su se već dogodile. Prihvati da se dogodilo i probaj izvući najbolje iz te situacije. Probaj pronaći ljepotu u situaciji, ma kakva je. Ovakav zaplet, naravno, može funkcionirati samo u komediji.

U Daničinu slučaju, slučajnost će htjeti da vaša tjeskobna talijanistica biva uvučena u vrtlog globalne politike zbog šifriranog signala s dna oceana. Odražava li njezina pozicija sudbinu današnjeg intelektualca koji, premda više ne razumije kodove svijeta u kojem živi, ipak snosi odgovornost za njegove havarije? Gdje vi vidite granicu individualne moralne odgovornosti?

Cijeli roman zapravo je jedan mali moralni quest i misaona igra. Fabula romana prvo Danicu dovede pred situaciju u kojoj mora birati je li joj važnija vlastita sreća ili sudbina svijeta. A onda, kroz niz komičnih epizoda roman polako taj kažiprst okreće od Danice prema čitateljima. A što bi ti izabrao? Gdje je tvoja crta, čitateljice? Moralna odgovornost danas je potpuno deklasiran i ignoriran, maltene defamiran pojam. Dubioza Kolektiv pjeva: "Sva se postavljaju pitanja, sem pitanje morala."

Dominantno pitanje s kraja kapitalističkog doba u kojem sad živimo je "kako zaraditi?", a ne "što je moralno?" Etika se degradira i u školama gdje jedva da postoji kao zamjenski predmet za popunjavanje rupe, a ne ključna vrijednost za kvalitetan život društva. Posljedično, koliko je danas morala u javnosti, možemo na kapaljku mjeriti iz javnih nastupa premijera, ministara, državnih inspektora i bilo kojeg baje. Letu štuke pjevaju: "Ovdje se živi štokholmski sindrom." Likovi mog romana pitaju se: Gdje je nestao moral? Ili, da parafraziram pjesnika/grafitera iz SC-a devedesetih: A gdje je moral, stoko?

U romanu se visoka znanost i seizmologija sudaraju s naivnim stihovima o psu Bobi. Što vam je omogućio taj spoj naizgled nespojivih registara? Što se o čovjeku može reći upravo u tom sudaru znanstvenog i intimnog?

Život je cijeli od krajnosti. A u književnom i umjetničkom smislu upravo sraz i sučeljavanje krajnosti kreira zgodne scene i potiče trenje između sila. Roman je u potpunosti napisan iz Daničinog intimnog registra, a to je još izraženije time što je Danica prilično nezainteresirana za svijet oko sebe. Kad se javno i intimno počnu miješati, kad mora nazvati tetku koju dugo nije nazvala ni posjetila dok je pažljivo gleda selekcija svjetskih znanstvenika, počinje horor za Danicu, a komedija situacije za sve ostale.

Serijal Kodovi, čiji je gvb tek prvi dio – posvećen "Riječima", a koji nastavljate istraživanjem "Brojeva" – zamišljen je kao projekt o načinima na koje komuniciramo i razumijemo svijet. Zašto ste kao dva temeljna koda odabrali upravo riječi i brojeve? Što se događa s vašim junacima kada logika jezika ustupi mjesto logici brojeva?

To je samo način profiliranja protagonista iz čije se pozicije piše. Danici je stalo do riječi. Čuje ih. Čuje kako odzvanjaju. Bude u njoj asocijacije. Promišlja ih pa im smišlja alternative. To je unutarnji glas koji se ne čuje izvana, tj. ne bi se čuo da roman nije dao glas njezinim mislima. Ljudi imaju različite kognitivne procese i bogate unutarnje glasove, jako mi je to zanimljivo.

Idući roman iz serijala Kodovi bit će ispisan brojevima. To je ponovo jedan od kodova kroz koji se može doživjeti svijet, meni čak i bliži od Daničinog. Kad vide grupu ljudi, neki ljudi pomisle "gle kako su lijepo odjeveni", a drugi pomisle "gle, ima ih 8".

Vaša biografija navodi da u inženjerski posao, između ostalog, unosite "starost i humor". Što humor može učiniti ondje gdje algoritmi traže isključivo učinkovitost?

To je kod mene došlo zajedno. S mladošću je u fokusu i potreba za učenjem, važnost života, važnost da se nešto učini, da se odradi posao, da se bude učinkovit, da se doprinese. Sa starošću, prioriteti se mijenjaju. Nije me više briga za znanje, još me manje briga za posao, važni su mi samo ljudi, a ljudima nedostaje sreće, veselja i smijeha.

Kad me prije nekoliko godina stresla jedna boleština, naglo sam iz kategorije "mlad" prešao u kategoriju "pred smrt". To raščisti prioritete i zapravo osvježava. Shvatiš koliko je rutina gubljenje vremena, a ludost potreba. Moto je zapisao Erazmo Roterdamski: "Što je čovjek dalje od ludosti, to manje ima od života."

Koliko je humor obrambeni mehanizam, a koliko spoznajni alat? Gvb je "komedija o apokalipsi" – može li se o apokalipsi ozbiljnije govoriti upravo onda kada joj se smijemo?

Humor je slatko veselje koje opušta, razveseljava i dopušta nam da malo lakše prebrodimo teški dan. No humor je i satira, kojoj nije jedina svrha zabava. Satira kritizira loše pojave, ljude ili vlast, a to je velika moć smijeha. Kroz povijest, moć se uvijek bojala smijeha. Humor je dvosjeklo oruđe, s jedne strane nas liječi, a s druge preispituje, kritizira i ljulja moćnike. Malo koja stvar donosi toliko benefita kao humor. To je smjer kojim kroči i gvb. Prvo razradi medicinske efekte smijeha i humora, a zatim političke.

Umjetnu inteligenciju opisujete kao "intelektualni traktor". No što se događa kada taj traktor postane toliko učinkovit da čovjek više ni ne mora "orati"? Kako sačuvati ono što nazivate "odebljavanjem misli" – proces u kojem čovjek upravo kroz napor oblikuje vlastito mišljenje?

Vremena su izuzetno zanimljiva. Nema tu pametnih odgovora ni savjeta, nego treba biti budan i spreman brzo se adaptirati. Puno koristim umjetnu inteligenciju u svakodnevnom radu i snažno osjećam promjenu paradigme, degradaciju vlastitih kognitivnih vještina, ali i drastično povećanje učinkovitosti.

Pritom – učinkovitost – smatram problematičnom odlikom u mnogim domenama ljudskog rada, a u kreativnoj industriji ona je de facto kriva i garancija loše umjetnosti. Stvari koje se stvaraju sporo, koje dolaze iz kreativnog impulsa koji se kuha dugo, postat će još rjeđe, a time i vrijednije. Dolaze teški dani za handmade.

A kako se taj alat snalazi na "njivi" suvremene hrvatske književnosti – kako se nosi s jezikom u kojem nepreciznost, višeznačnost i metafora stvaraju značenje? Može li u takvom prostoru umjetna inteligencija biti više od tehničkog alata – može li biti koristan sugovornik piscu?

Itekako, ali uz spomenute rizike. Kad sam npr. prije nekoliko godina u romanu pisao poglavlje u stilu glazbene kritike, morao sam otići u knjižnicu, pronaći knjige glazbenih kritika iz doba koje me zanimalo, pročitati ih, razumjeti, a zatim zvati na kavu prijatelja koji zna nešto više o toj temi da s njim raspravim uvjerljivost i autentičnost zamišljenih ideja. Potom, kad bih tekst napokon napisao, komentirao ga je urednik pa se rad na tekstu nastavio.

Danas, taj posao s UI alatom obavim za sat vremena. To uključuje istraživanje, učenje i kritičku diskusiju o istraženom.

Sve uloge: knjižnica, knjiga, razgovor na kavi, uređivanje gotovog teksta – zamijenio je stroj. Posljedica: katastrofa za moj kognitivni, društveni i književni razvoj, ali da sam odradio višednevni posao u sat vremena – jesam. U prostoru književnosti, UI nije samo izvor znanja već i sugovornik, urednik, savjetnik. To nije bezgrešna mašina već generator teksta vrlo posebne osobnosti i definiranih kapaciteta, ali iskoristiv. Dubioza je i to savršeno opjevala u novoj pjesmi: "AI – baš nas briga, ne treba nam više knjiga."

Vaši se junaci suusnivaju, suutjeljuju, solooblokljuju, sunošuju i sukošuju, pa raspažuju… igrate se s jezikom do točke pucanja. Gdje povlačite granicu između lingvističkog ludizma i potrebe da vas čitatelj (usred apokalipse), ipak razumije?

Volim biti blag prema čitateljima, imaju oni i dovoljno svojih briga, ne trebam im još i ja da im kompliciram život. Želim da se s mojim romanom zabave i da im pružim tri-četiri sata opuštanja i smijeha. Ipak, to ne znači da moram biti razumljiv. Najvrijednije su one misli za koje smo se morali potruditi i najšljakljivije su one riječi koje smo sami otkrili.

Danica osjeti formulu riječi suočiti (su + oči), pa se zapita koje još riječi stavljaju u suodnos dijelove tijela? Suočiti i sučeliti. A zašto onda ne i sunositi ili sukositi? Sigurno je divno suusniti se, a roman ne bježi ni od sutjeljivanja. Nisu li riječi sjajna zabava?

Sami ste priznali, u radu na romanima koristite Excel tablice kako biste organizirali emocije i sistematizirali različite završetke priče. Što vam takav postupak omogućuje?

Maštam da to nije puno različitije od komponiranja. No, moram ipak naglasiti: programersko balansiranje sadržaja i emocija teksta odlika je mojih ranijih romana, posebno Mladenke kostonoge koja je pisana poput simfonije za mnogo instrumenata. Roman o Danici nije kompleksno tkan. On je cijeli iz jedne niti, ili, da ostanem u metafori: za jedan instrument, možda truba ili trombon koji ide od veselja, preko romanse pa do cirkuske koračnice i na kraju posmrtne grobne teme.

Ovaj roman nije posebno brižno planiran. Pustio sam ga da se sam razvija i samo tražio način kako sve različite teme uplesti u istu melodiju. Uvijek mi je bilo zanimljivo eksperimentirati s tekstom, a sad sam se igrao sa samim procesom pisanja. Pustio sam tekst da se slaže sam, bez neke posebne pripreme, bez plana i šire slike. Od poglavlja do poglavlja, ni ja ni Danica nismo znali što će biti u idućem, nego smo pustili da stvar ide gotovo pa slučajno.

U vrijeme Coding Agenata i sustava koji sve više teže optimizaciji i uklanjanju svake pogreške, rekli ste da upravo pogreška postaje dokaz ljudskosti. Zašto joj pridajete toliku važnost?

Pogreška je motivator nastavka priče o gvbu. Gvb je spoznaja slučajnosti i prepoznavanje moći koju slučajnost ima u našim životima, pa se roman onda bavi ljudima koji su tu moć odlučili prihvatiti ili se protiv nje boriti. Međutim, ova se priča završava u prvom romanu. Drugi roman promišljat će o pogreškama. U eri umjetne inteligencije od koje, kad još malo sazrije (a za to joj treba još mjesec ili dva) više neće griješiti, greška će ostati oaza ljudskosti.

Likovi te buduće priče koju sad pišem, u pogrešci pronalaze utjehu ali i oružje za borbu protiv svijeta. Tema je zapravo vrlo kompleksna, ali će, kao i filozofiranje o slučajnosti u gvbu, zahtijevati vlastitu komediju.

Spomenuli ste na početku tjeskobu malenih ljudi, kojom se bave Kodovi. Postoji li mogućnost da ti "maleni ljudi" ikada doista utječu na smjer u kojem svijet juri?

Ne znam za stvarnost, to nije baš moje područje ekspertize, ali u književnosti – itekako. Zato je i čitamo. Svijet je sastavljen od malih ljudi, a zastrašujuće je malen utjecaj malih na taj svijet. Međutim, već je i ta fraza – "mali ljudi" – podvala, zato što njen opozit nisu veliki ljudi. Ove koje danas percipiramo kao "veliki", strašni su. Kod njih je velika samo zloba. Najveći od bogatih, danas najbogatiji čovjek na svijetu, Elon Musk, prošle je godine motornom pilom rezao i na kraju ugasio fondove USAID-a za pomoć siromašnima, hvalio se tim činom, pridonijevši time širenju siromaštva, bolesti i smrti djece.

USAID je u dva desetljeća spriječio oko 91 milijun smrti, od toga 30 milijuna djece mlađe od 5 godina (Lancet, 2025.) To nije statistika, to nisu brojevi, to su ljudski životi. Istovremeno, mali ljudi s viškom primanja ulažu u dionice tog istog Muska. To nije veličina, to je zlo. Isti su i lokalni velikani bilo kojih vrsta i razina. Božemesačuvaj veličine.

Portal Perkatonic, čiji ste osnivač, prepoznat je kao važno mjesto alternativne kulture i kreativne razmjene. Što danas znači održavati takav prostor u medijskom okruženju kojim dominiraju algoritmi, tržišna logika i borba za pažnju? Koja je to ključna "kreativna devijacija" kojom želite razdrmati monotoniju domaće medijske scene?

Perkatonic je mjesto za druženje, igru i razmjenu impresija, i za to je mjesto uzeo formu magazina za pop kulturu u kojem objavljujemo impresije članova, kreativne tekstove i igre. Perkatonic nije klasičan portal, časopis niti društvena mreža u klasičnom smislu, on je prostor koji internet ljudima omogućuje, ali se tako gotovo i ne koristi jer ga svi drugi mediji toliko komercijaliziraju da je i sama osnova međuljudske komunikacije postala samo platforma za oglašavanje.

Ono što je kod Perkatonica posebno je što je to oaza besparice i nenovca. Tamo nema reklama, nema zarade, nema donacija, nema fondova, nema prijava na subvencije niti ikakvog načina financiranja bilo kojeg dijela rada magazina. To je istovremeno i njegova slaba točka i najveća moć. Perkatonic je čisti ideal. A kako znamo da ideali u stvarnosti ne postoje, velika je čast biti dio te priče. Podržite ga posjetom na adresu: perkatonic.com.

U serijalu romana koji pišete, civilizacijski poredak postupno se približava apokalipsi, svijetu u kojem bi kultura i književnost lako mogle postati luksuz za koji više nema ni vremena ni prostora. Što u takvom svijetu ostaje od književnosti i kakvu ulogu u njemu još može imati pisac?

O ovome sam pisao u svojoj prethodnoj knjizi. Jedna od priča iz Gracije od čempresa tematizira ulogu pisca u svijetu koji se sveo na preživljavanje i nema vremena za kulturu. Vjerujem da su književnost i umjetnost ključne u tome da do apokalipse ni ne dođe, jer ljude uče empatiji. Nema važnije stvari u smislu preživljavanja vrste osim da nam je do te vrste, tj., do drugih ljudi – stalo. Budućnost, to su drugi.

U romanu postoji i lik koji djeluje kao svojevrsni "anđeo", Suko Amane, koja unosi mir u kaos. Mogu li uljudnost i obzirnost u današnjem svijetu imati i šire društveno značenje? U čemu ga vi vidite?

Da, itekako. Kada stvari krenu po zlu, treba ih resetirati. Međutim, uljudnost i obzirnost same po sebi nisu dovoljne. Posebno ako ih nemaju oni s najvećim utjecajem, konkretno – bogati milijarderi koji nam kreiraju online društveni život a moralno su dno. Upravo nekidan, Zuckerbergova jahta nije se zaustavila pomoći brodu u nevolji. Nedavno je Facebooku, tj. Meti, presuđeno da mora platiti 942 milijuna jer svjesno nije štitio i činio je štetu djeci na svojim platformama. U procesu je dokazano da su dizajnirane da izazovu ovisnost a istovremeno ne štite od seksualnog iskorištavanja maloljetnika.

Sergey Brin, jedan od gazda Googlea, otkad je Trump na vlasti, povećao je vrijednost svoje imovine za 140 milijardi dolara. Kako troši taj novac? Vijest od nekidan: ulaže stotinu milijuna u pravnu bitku da sruši zakon kojim bi se ta zarada jednokratno oporezovala za pet posto. Kako se lova vraća društvu? Čemu vražji milijuni? Stvari treba dokinuti. Moj mali doprinos je, za početak, izbaciti se s Metinih društvenih mreža, a potom biti više kao Suko Amane.

Za kraj, u duhu vašeg romana: ako je apokalipsa neminovna, što biste radije ponijeli u neizvjesnu budućnost – tetkin WMF Rostfrei escajg ili USB stick s kompletnim korpusom digitaliziranog znanja?

Slaba korist od ijednog. U apokalipsi jedino mogu pomoći prijatelji. Roman završava slikom kombija punog prijatelja koji vozi u zalazak, dok sve iza njega gori. To je romantična slika puna ljubavi i prijateljstva. To je savršen kraj svijeta.