Nakon što je brusila zanat na Sport Klubu, paralelno usklađujući studij i natjecanja, Hana Cvijanović danas je jedno od najperspektivnijih i najsvježijih lica sportske redakcije Dnevnika Nove TV. Iako nosi prepoznatljivo novinarsko prezime oca Nevena, ova ambiciozna Zagrepčanka od prvog dana odlučno i s guštom gradi svoj autentični profesionalni potpis.

U razgovoru za tportal otkriva zašto joj je perfekcionizam iz sporta koristan na televiziji, koji mamin savjet nosi kroz život, kako se rješava stresa te s kojih bi se borilišta jednoga dana najradije javila u program uživo.

Na ledu je naučila živjeti s pritiskom

Izjavili ste da ste najveći dio životne nervoze ostavili na ledu; kako se taj osjećaj nošenja s pritiskom pred sucima preslikao na rad na televiziji?

Na natjecanjima sam se uvijek trudila dati sve od sebe i napraviti maksimalno od onog što je u mojoj moći. Od te silne nervoze i želje da otkližem najbolje što mogu nisam previše ni razmišljala o sucima i imam osjećaj da je sada slično i s televizijom. Jednostavno sam fokusirana na ono što je u mojoj moći i da budem zadovoljna ispunjenim zadatkom.

Šesterostruka ste državna prvakinja u umjetničkom klizanju – koliko će vam iskustvo sportašice koja je prošla naporne treninge i ozljede pomoći u pristupu i radu u informativnom programu i sportskoj redakciji?

U sportu je bilo jako teških trenutaka, ali uvijek kažem da mi je on definitivno donio jako puno pluseva za cijeli život. Rekla bih da su među njima svakako i odgovornost i sposobnost organizacije, što smatram jako važnim i u novinarstvu. Također, s obzirom na to da sam u sportskom novinarstvu, drago mi je što imam priliku doživjeti sport iz raznih perspektiva.

Tri godine istodobno je trenirala, studirala i radila

Što vam je u prelasku iz natjecateljskog sporta u novinarstvo, a zatim i redakciju Dnevnika Nove TV bio najveći kulturološki i profesionalni šok?

Nije bilo nikakvog šoka jer je prelazak bio postepen. Počela sam raditi na Sport Klubu na drugoj godini faksa, tako da sam skoro tri godine paralelno kombinirala treninge, fakultet i posao. U posljednjih godinu dana postepeno sam povećavala obujam posla i osjetila da je vrijeme da klizanje više ne bude na prvom mjestu, a poslom na Novoj TV sve se nekako iskristaliziralo. Kako god, klizanje ostaje ogroman dio mog života jer i dalje želim ostati u tom svijetu i vidjeti kamo će me život odvesti i na tom putu.

S obzirom na to da je vaš otac Neven dugogodišnje i cijenjeno sportsko novinarsko lice, koliko vam njegovo iskustvo služi kao koristan putokaz, a koliko vam je važno od samog početka graditi autentičan profesionalni potpis?

Mislim da se medijsko okruženje sasvim promijenilo od vremena u kojem je tata počinjao karijeru. Zanimljivo mi je čuti njegove priče i fora mi je što je počinjao s ljudima s kojima sada radim i ja, ali opet mislim da imam sasvim drugačiji put jer dolazim iz svijeta sporta. Želim graditi vlastiti put, a mislim i da tatu baš nisu previše zanimali neki sportovi koje ja pratim s guštom.

Koji je najvažniji savjet što ste ga dobili od roditelja, a danas ga svakodnevno primjenjujete?

Mama mi je uvijek, od malih nogu, govorila: 'Sve će to doći na svoje.' Uvijek se toga sjetim i stvarno se trudim gledati svoja posla, a dosad se trud skoro uvijek isplatio, pa se nadam da će i u budućnosti.

Perfekcionizam joj pomaže, ali pogreške prihvaća

Na fakultetu ste osvojili tri Dekanove nagrade i otvoreno priznajete da ste perfekcionistica od malih nogu; jeste li u međuvremenu naučili biti popustljiviji prema sebi kada se stvari ne odvijaju savršeno?

Jesam, ne bih rekla da je kod mene perfekcionizam prisutan u toj mjeri da si ne dopuštam pogriješiti. To je sastavni dio svega i važno mi je znati da sam dala sve od sebe da ispravim grešku i naučim iz nje. Klizanje me naučilo da nije sve uvijek onako kako želimo da bude jer je to jako težak sport, posebno psihički.

Kako se vaš perfekcionizam iz klizačkih dana, jer u tom sportu svaki detalj nosi bodove, uklapa u novinarstvo, u kojem često presuđuju brzina i improvizacija?

U klizanju također često treba brzog razmišljanja i improvizacije, a u slučaju neke greške program se skroz promijeni da bi se izvukao maksimum bodova i poštovala sva pravila. Najbolji primjer za to je Kaori Sakamoto, Japanka koja je baš zbog nedostatka snalažljivosti prije nekoliko mjeseci propustila olimpijsko zlato. Tako da bih rekla da je sport po tome dosta sličan ovom poslu, a vjerojatno mi se ta brzina i dinamičnost toliko i sviđaju jer sam na to navikla od malih nogu.

Najveći san su Olimpijske igre

U ranijem medijskom istupu izrazili ste želju za putovanjima i praćenjem velikih natjecanja s terena. Kada zamislite svoj idealan novinarski zadatak, s kojeg stadiona ili dvorane se javljate uživo?

Definitivno mi je najveći san praćenje Olimpijskih igara. Na zimsko izdanje bih najviše, naravno, voljela otići zbog klizanja i skijanja, ali obožavam i tenis, gimnastiku, atletiku i vodene sportove u kojima Hrvatska već dugo osvaja medalje, tako da bih jako rado uživo doživjela te olimpijske trenutke.

S obzirom na to da sportsko novinarstvo još uvijek prati stereotip da je to 'muški posao', kako gledate na tu dinamiku i što mislite da je ključno za rušenje takvih predrasuda?

Ne razmišljam o tome, nisam to nikad osjetila na svojoj koži i nadam se da neću ni ja ni druge kolegice.

'Ne mogu bez sporta'

Koliko vam je sport i dalje ispušni ventil i kako pronalazite balans uz dinamičan televizijski raspored?

Ne mogu bez sporta. Svaki dan odem u teretanu, trčim, rolam ili bilo što slično. Bilo kakva vrsta vježbanja uvijek mi pomogne i kad sam loše volje iz bilo kojeg razloga, tako da mi je sport, iako ne profesionalni, definitivno i dalje ispušni ventil.

Što vas najbrže može izbaciti iz takta u radnom danu, a što vam u trenu vrati osmijeh na lice?

Uf, dobro pitanje. Mislim da to najviše ovisi o tome kakve sam volje. Ista situacija nekad mi može biti naporna, a nekad me jako nasmijati. Ipak, dobra atmosfera i druženje s kolegama u redakciji definitivno su mi najdraži dio posla.

Kako izgleda vaš idealan odmor – birate li češće potpunu opuštenost ili aktivnosti na nekoj novoj destinaciji?

Uvijek sam više za aktivan odmor i bitnije mi se odmoriti psihički nego fizički. Nisam baš tip za planine, a najdraže mi je otići u neki novi grad pa ga pješice istražiti uz fine restorane, malo šopinga, možda neki dobar koncert i slično.