Odrastao u Privlaci i Zadru, Zdravko Mustać je početkom 1980-ih upisao studij prava u Splitu. No zov kinotečne klasike i lekcija iz alternativne filmske kulture, koje je u lokalnom kino klubu u to doba držao ideolog "splitske filmske škole" Ivan Martinac, bio je jači od akademskih "perspektiva", pa je umjesto pravnika Mustać postao jedan od najvažnijih autora takozvane "četvrte generacije" Kino-kluba Split (uz B. Poljaka, Ž. Batinovića, D. Štambuka, L. Bezića i dr.).

Od početka 1980-ih snimao je zapažene kratke filmove, u rasponu od lirsko-poetskih do strukturalno-konceptualnih, te je jedan od rijetkih autora svoje generacije koji je uspješno prebrodio prijelaz s analognih (celuloidnih) na elektroničke formate. Početkom posvema produkcijski kriznih 1990-ih nametnuo se kao jedan od najzanimljivijih videoautora radom Bouquet (1996), realiziran u Autorskom studiju - fotografija, film, video.

Njime je zaradio i jedan od ukupno tri osvojena Oktavijana na Danima hrvatskoga filma, zaključno s kratkim igranim Nigredom (2001), svojim prvim profesionalnim filmom u produkciji Hrvatskog filmskog saveza i Vere Robić Škarice, a u snimateljskoj suradnji s klupskim kolegom B. Poljakom, s kojima nastavlja suradnju sve do 2016. na nizu kratkih eksperimentalnih, dokumentarnih, igranih i rodovski hibridnih filmova, surađujući i s dokumentarnim programom Hrvatske radiotelevizije.

S obzirom na duljinu, svojevrsne su iznimke u Mustaćevu opusu cjelovečernji igrani film Blizine (2009), snimljen u jednom jedinom prostoru (lift) i srednjemetražni dokumentarac Martinac (2015) – konceptualna posveta svom splitskom mentoru kojom je zatvoren puni krug Mustaćeva strastvenog života u filmu i za film, potvrđen i njegovim članstvom u Društvu hrvatskih filmskih autora i producenata.