INTERVJU: KRUNO LOKOTAR

'Nestanu li Tisak i Algoritam Mozaik, nakladništvo će poharati veliko izumiranje'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 02.05.2017 15:06
  • Objavljeno 02.05.2017 u 14:43
Kruno Lokotar

Kruno Lokotar

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjevic / CROPIX

U Splitu, u Velikoj dvorani Gripe, od 3. do 7. svibnja održava se prvi Mediteranski festival knjige, a tim povodom razgovarali smo o situaciji u hrvatskom izdavaštvu i općenito o stanju u kulturi s Krunom Lokotarom, programskim šefom festivala i jednim od najboljih književnih urednika i producenata nekoliko utjecajnih književnih i kulturnih festivala, poput FAK-a, Pričigina, Prvog prozaka na vrhu jezika, zadarskog KaLibra bestivala i šibenskog Fališa

Kruno Lokotar smatra da će Mediteranski festival knjiga koje se tematski bave Mediteranom ili su autori predstavljenih knjiga podrijetlom Mediteranci, po opsegu nadići sarajevski i ljubljanski sajam knjiga i postati kulturni događaj godine.

Najavljuje raznolik program, u kojem se ističu nove knjige Jurice Pavičića ‘Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja’ i Andreja Nikolaidisa ‘Mađarska rečenica’, te program ‘Mediteranski brevijar’ gdje će odati počast Ivi Brešanu i Predragu Matvejeviću, ali i raspravljati o odnosu Bliskog istoka i Europe.

Bili ste selektor i suradnik te pokretač i organizator nekoliko vrlo utjecajnih književnih i inih festivala, od FAK-a, Pričigina i Prvog prozaka na vrhu jezika do Kalibra i Spikigina, a sada ste osmislili i program Mediteranskog festivala knjige u Splitu. Zašto zapravo pokrećete sve te silne književne festivale?

Različiti razlozi, naravno, stoje iza različitih projekata. Recimo, Festival prvi prozak na vrh jezika pokrenuo sam kako bi mladi autori dobili na uočljivosti kada sam vidio kako je kultura ispala iz medija, koliko je teško neafirmiranim autorima doseći uočljivost, jednom i afirmaciju, kada mi je 100 mladih autora reklo, e, da je danas barem nekakav FAK. Pa sam samo posložio već postojeće nagrade i dao im novu kvalitetu, napravio festival nagrađenih mladih autora koji je baš lijepo odjeknuo. Dalmacija pak trenutno nema suvremeni književni festival, pa smo pokrenuli u Zadru, sveučilišnom gradu, KaLibar bestival. Nije Hrvatska Zagreb, to valja imati na umu. Posjeta događanjima je redovito puno veća van Zagreba.

Spikigin je nastao kao produžetak bavljenja Pričiginom, kao pokušaj stvaranja storytelling scene, ne festivala. Istina je da nije lako skakutati na toliko kolosijeka, sve su to dosta iscrpljujuće organizacije i performativi, a danas više nemam energiju ni optimizam iz doba FAK-a. Doživljavam i zasićenja, pa ću se iz nekih projekata povlačiti, uvijek mi je bila ideja da netko preuzme štafetu, a da ja idem dalje. Novih ideja imam gomilu, sve mislim da ću ih postaviti na internet, s kompletnim know-how, pa tko voli nek izvoli, neka ih realizira ako vjeruje da su dobre. Ja sam dobar od ideje do marketinga, kada treba projekt prodati, čista sam katastrofa.

Što se tiče Mediteranskog festivala knjige, koji se pripremao s minimalnim sredstvima, to će, po mom sudu, biti kulturni događaj godine. Osim toga, konceptualizirao sam i novu književnu nagradu, o kojoj više uskoro. Bit će to četvrta nagrada koju, ovoga puta ne sam, pokrećem. A poslao sam na neke adrese i nacrt novog Festivala. Važno je da ove depresivne trendove, ako već ne promijenimo, barem pokolebamo. Da se ne prepustimo inerciji ili kaosu.

Nije li takva festivalizacija kulture mainstream orijentacija?

Festivalizacija kulture se nametnula kao alat da se kako-tako amortizira medijska ignorancija kulture i stvaraju platforme. Time se naravno pristalo i na igru u okviru društva spektakla. Festival nije nužno mainstream, je li on takav ili nije ovisi o samom Festivalu. Drugo je pitanje uspijeva li se medijski nametnuti kao bitan, pa da ga se samim time, pogrešnim automatizmom, svrstava u mainstream zato što je uočen. Nije ni tajna da bi većina 'margine' rado bila mainstream, ali kako u tome ne uspijeva stvara kult od vlastite margine, a zatim potrči na HTV čim se pruži prilika. Notorna izmjena energija između margine i središta održava scenu živom.

Od FAK-a do festivala Prvi prozak na vrh jezika i Spikigina prošlo je više od 20 godina. Što se od tada promijenilo u izdavaštvu, a što u književnosti? 

Kada mi netko spomene FAK, nemam dojam da je prošlo 17-ak godina, nego pola stoljeća, eto, toliko se sve promijenilo. Neki dan sam baš nekima iz grupe 90+, koja se trudi oko svog artikuliranja na sceni, spominjao FAK, bio je to kratki povijesni ekskurs, oni su tada imali, u najboljem slučaju, 10 godina. U brzim i sve bržim vremenima 20 godina je puno više od psiholoških 20 godina. Novu dinamiku i ekologiju vremena treba uvijek hvatati, za njom se sve više kasni, treba ponovo čitati Paula Virillija i nastavljače.

Izdavaštvo je tada bilo kakva-takva privredna grana, danas to vrijedi samo za sektor udžbenika. Grana odumire, ali oko toga se nitko ne sekira, i tanano intervenira unatoč sablasnim rezultatima, nije to vrijedno intervencije kao, recimo, poljoprivredne kulture. Promjena cijelog medijskog polja, devastirajući učinak tržišne logike, manjak slobodnog vremena – jer književnost je spora i namijenjena dokolici, vremenu lišenog moranja i trebanja – nove tehnologije i na njima izrasle generacije… književnost su marginalizirale, a promijenile i izdavaštvo. Premalo je ovdje prostora da bismo se bavili svime time. Ako ništa, objavljene su čak tri knjige koje se bave izdavaštvom, dakle, doba refleksije je krenulo, Minervina sova je poletjela, u sumrak. Nisam primijetio da su te tri knjige, Mire Radalja, Simone Goldstein i Leonarda Blaževića akceptirane.

Smatraju vas urednikom s 'dobrim nosom' za otkrivanje talentiranih pisaca, budućih zvijezda, a o tome najbolje svjedoče pisci i spisateljice poput Kristiana Novaka, Olje Savičević Ivančević i Marka Pogačara. Može li dobar urednik od prosječno talentiranog autora napraviti književnu zvijezdu? 

Književnu 'zvijezdu' se može proizvesti, ali to nije urednički nego posao marketinga. O zvjezdanosti ionako odlučuje star-sistem, pa su to 'zvijezde' s epoletom kratkog sjaja. I najčešće nisu dobri pisci ili nisu to uopće, što god se pisalo o njima. No vi mislite na stvarno dobre pisce koji dosegnu neki stupanj popularnosti. Tu urednik može pomoći na razne načine, ali ne može proizvesti pisca, možda tek kroz duže razdoblje. Kada dobijem knjigu koja obećava, ali ima problema, s autorom prolazim kratki tečaj pisanja. No činim to samo jedno, ako autor ponavlja greške, prekidamo suradnju, jer očito nije urodila plodom. Svi pobrojani, i još mnogi, bili su sjajni pisci kada sam dobio njihove rukopise, možda sam samo izvukao neke potencijale, a autore potakao, ohrabrio...

Nekada se osjetno intervenira u tekst, a urednik je najsretniji kad to ne mora činiti. Pitanje je bi li rezignirali i odustali bez podrške urednika? Pogačar tvrdi da mu je Nagrada Na vrh jezika bila poticaj da nastavi pisati, inače nije siguran da bi tako bilo. Isto su mi rekli i ovogodišnji dobitnici, Lucija Butković i Nikola Leskovar. Nadam se da će i oni izdržati. Pisci dakle, danas, naprosto nisu zvijezde, a kada vidite tko je, drago vam je što nisu. Takva su vremena, a bit će i gora, nema sumnje. No, da ne elitiziramo niti se skanjujemo, od toga nema vajde, stvar treba mijenjati prema respektabilnosti, zvjezdanost nije neophodna. Recimo, da imamo nagradu značaja NIN-ove, koja ozbiljno povuče jednog autora godišnje čije se knjige onda i prodaju u tisućama primjeraka, već bi bilo bolje. Ovako prečesto moram guglati dobitnike nekih, navodno relevantnih, nagrada. To se ne odnosi na Nagradu tportala, koja je trenutno najuglednija Nagrada za prozu.

.Kruno Lokotar i Kristian Novak

.Kruno Lokotar i Kristian Novak

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ministarstvo kulture je drastično srezalo dotaciju festivalu Fališ, a potpora je u potpunosti izostala festivalu Prozak Na vrhu jezika. Jeste li to doživjeli, osobito u slučaju Fališa, kao neslaganje na političkoj razini?

Ako je Fališ dobio uvredljiva sredstva zbog svog lijevo orijentiranog političkog stajališta – s tim što je to lijevo tek smjer, što Fališ nema ideju konačnog rješenja, što je inkluzivan za različite, starinski rečeno lijeve opcije, i vrlo otvoren za debatu – onda je to svinjarija, jer Fališ nije ni tražio sredstva za svoj 'politički' dio programa.

Tražili smo potporu za izložbe, kazališne predstave, knjige, performance, koncerte, koji su kao složena umjetnička djela daleko od toga da ih se može svesti na puku ovu ili onu ideologiju. Dakle, radi se o elementarnoj neupućenosti i neodgovornosti nadležnog, sada već razrješenog, Vijeća. Nepodržavanje nagrada Prozak i Na vrh jezika, nakon 12 godina rada i objavljene biblioteke knjiga, koje su po mnogo čemu jedinstvene i novim autorima, provjereno, jako puno znače, jer su praktično jedini put za uočljiv izlazak na scenu, pored svih nagrada koje Ministarstvo podržava a koje su prije nagrde nego nagrade, koje se dijele partijski, u okviru društva koje ih organizira, ili politički, pa je moguće da Sedlar dobije nagradu za mockumentary koji predstavlja kao dokumentarni film, e to je subverzija koja cilja da dokine nešto neupitno valjano i živo.

Pri tom ne mislim da su dobitnici svake godine genijalci, ima godina kada nema impresivnih rukopisa, ali i s tim se mora računati. Konačno, te Nagrade su s one strane politike, ali su izgradile utjecaj koji, očito, smeta nekome tko bi monopolizirao utjecaj. To što će pri tome patiti sama književnost, njima je puka kolateralna šteta.

Direktor FALIŠ-a Emir Imamović Pirke i umjetnički direktor Festivala Kruno Lokotar

Direktor FALIŠ-a Emir Imamović Pirke i umjetnički direktor Festivala Kruno Lokotar

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Kako ocjenjujete dosadašnji rad ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek s obzirom na stanje u izdavaštvu, koje je u kolapsu? Ima li nekih pozitivnih inicijativa iz Runjaninove?

Znam, off line, da se sastanci održavaju, da je ukazano na moguću skoru katastrofu nakladničke branše, s obzirom na krizu Agrokor-Tisak i Algoritam-Mozaik knjižarskih lanaca. Jer, ako ta dva lanca nestanu, a teško servisiraju svoje obaveze, knjige se neće više imati gdje prodavati, a prije nego što se situacija ne konsolidira, nakladništvo će poharati veliko izumiranje.

Ministričin radni kapacitet i poznavanje sistema hvale svi koji su s njom išta radili. Nemam razloga da im ne vjerujem, ali volio bih se u to uvjeriti. Njezin legalizam je za moj ukus predugo podnosio nelegalno, pri tom mislim na Hasanbegovićeva kukavičja Vijeća. Također, pokazala je da drži do autonomije Vijeća, pa tako, unatoč njihovoj nelegitimnosti, nije – za razliku od svojeg prethodnika, koji je intervenirao i tako ponižavao stručnost i autonomiju Vijeća, ne bi li od njih iznudio ostavke – zadirala u njihove odluke.

No, to su tek obrisi načela, konkretne poteze očekujemo. Kada se sve stavke zbroje, u nakladništvo koje kolabira je uloženo manje sredstava nego ikada. A čudesan je i sastav nekih Povjerenstava. Najniža točka njezina mandata je mučna reakcija Ministarstva o fenomenu Frljić kojom Ministarstvo kulture nije branilo autonomiju kulture. Kao da je Ministarstvo vjera. Mislio sam da je to na Zapadu, kojega smo navodno dio, u to se kunu svi naši političari, riješeno prije 160 godina, 1857. u procesu Flaubertu. Ali ne, tu se pokreće proces Baudelaireu. No mislim da ćemo za pravu ocjenu Nine Obuljen Koržinek još morati pričekati. Ministarstvo kulture je, to je sve očitije, postalo važno, posebno onima koji se kulture boje, pa bi je, ako je ikako moguće, ukinuli.

Ministrica kulture je ipak smijenila članove kulturnih vijeća iz mandata Zlatka Hasanbegovića. Kako biste ocijenili njihov rad i kriterije?

Ne bih o svim Vijećima, jer nisam dovoljno upućeni niti sam stigao praviti analize. No Vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost je bilo klijentelističko, pogodovalo je nekim svojim članovima, a bogami bijaše i ideologizirano. Nemam ja problem što su to ljudi ovog ili onog političkog uvjerenja. No kada si član vijeća moraš biti inkluzivan. Posebno se proslavio Slobodan Prosperov Novac, pardon Novak, koji se trudio javno elaborirati neke od krajnje spornih odluka, pa činio to na temelju izmišljotina i proizvoljnosti, ozbiljno huškajući iz prime timea HTV-a javnost na autore. Da nam PEN išta radi, njegov bivši predsjednik, uvijek u sukobu sa samim sobom i svojim nedavnim uvjerenjima – malo piše panegirike o Dežuloviću, ili Tuđmanu, svejedno, pa ih onda proglašava glupanima i štetočinama – bio bi tjedna točka rasprave broj jedan.

Trebaju li se izdavaštvo i cjelokupna kultura u vrijeme kad država spašava posrnulog tajkuna, što je vrhunski cinizam, oslanjati samo na novac iz državne blagajne? Što je s europskim fondovima iz kojih neki naši kulturnjaci povlače lijepe pare?

Postoje djelatnosti u kojima se možete osloniti o fondove, a postoje one koje vam ne daju tu mogućnost. To treba respektirati. Prečesto nema druge pomoći nego obratiti se matičnoj državi. A ako državi nije do kulture, takvi glasovi podivljalog liberalizma križanog s barbarizmom upravo urlaju po siteovima, pa neka se to kaže, neka se lijepo ukine i jezik i kazališta i film i sve, neka se napiše naputak da se odsada ima pisati na engleskom ili kineskom, jer to su tržišta po mjeri liberala. Svi su zabrinuti za jezik, za njegovu čistoću i ne znam što, a nitko za govornike. A jezika ima dok ima govornika. Kroz depopulaciju i iseljavanje svjedočimo ubrzanom nestanku jezika.

Ivana Bodrožić, Olja Savičević Ivančević, Ivan Sršen, Kruno Lokotar na Zagreb Book Festivalu

Ivana Bodrožić, Olja Savičević Ivančević, Ivan Sršen, Kruno Lokotar na Zagreb Book Festivalu

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj

Imate li dojam da postoje dvije Hrvatske – jedna koja dočekuje Hasanbegovića kao Micka Jaggera i želi zabraniti abortus, i druga koja cijeni sestru Forcades, goste festivala Fališ i Filozofskog teatra? Mislite li da je ta podjela politički motivirana? 

Društvo nam je rascijepljeno, živimo binarni poremećaj, a društvo bez minimalne koherencije teško da se može društvom nazvati. Mislim da je to proizvod višegodišnjih diletantskih i kratkoročnih politika, jer ovaj stupanj političkog radikalizma i razularenosti, toleriranja onoga što se zakonski ne smije tolerirati, nikome ne odgovara. HTV, najutjecajniji medij, sa svojim programom lijep je prikaz kako nešto što bi trebalo biti javni servis, koji plaćaju svi građani, postaje agit-prop alatka. S groznim posljedicama koje rastu.

No, postoji još nešto, možda najgore od svega. Ljudi traže samo potvrdu svojih preduvjerenja, nisu spremni na korigiranje vlastitih stavova. Nedavno sam s poznanikom, slučajno HDZ-ovcem, nešto diskutirao. Na kraju je rekao, ma možda je to tako, ali ja neću napustiti svoja uvjerenja. A ako je takav stav, čemu onda sve? Ako istina nije ni težnja, onda je sve uzaludno. Mi ne živimo samo u postčinjeničnom, nego u antičinjeničnom dobu.

Već ste nekoliko puta izjavili da se događa barbarizacija kulture. Jeste li pritom mislili na utjecaj mandata Zlatka Hasanbegovića? 

Ne, mislio sam šire. No, njegov mandat i politika, da su potrajali, uvjeren sam da bi pojačali separatističke tendencije, posebno u Istri i Kvarneru. Toliko o domoljublju. Mislio sam na nestajanje temeljnih tekovina prosvjetiteljstva. Nisu te tekovine nešto što se jednom dosegne, pa živi zauvijek. Čovjek je zvjerčica, lako pada u barbarizam, teško se vraća. Ali čovjek ima svoj emancipacijski potencijal, da se izdigne od svoje prirode, po tome i jest čovjek. Oportunist, svežder, koji može biti i vegetarijanac i vegan. Taj emancipacijski potencijal je zapostavljen.

Civilizacijski dosezi, za Zapad nesumnjivi, povjerenje u znanstvenost, također se gube. Vraćamo se u doba čaranja, pogledajte kako samo zvone telefoni, očajnici nazivaju magove svih fela u TV prijenosu. Diskutiramo o cijepljenju nakon što se pokazalo da se njime epidemije uspješno drže pod kontrolom. Osobno, mislim da se s protivnicima cijepljenja treba boriti biološkim oružjem. I onda se usred očite barbarizacije i retardacije zaustavi kurikularna reforma, po svemu najvažniji projekt. Dio ovih retardacija je lokalan, dio civilizacijski. Vrijeme se ubrzava, stanovništvo raste, potrebe luduju, isisavamo resurse, proizvodimo potrebe…

Festival Krokodil - Vladimir Arsenijević i Kruno Lokotar

Festival Krokodil - Vladimir Arsenijević i Kruno Lokotar

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Danas imate status nezaposlenog urednika i kulturtregera unatoč svim knjigama i festivalima koje ste do sada uredili, odnosno, pokrenuli. Je li taj vaš status paradigma današnjeg stanja u kulturi?

Ja sam ipak sporazumno prekinuo prethodni radni odnos u Algoritmu. Osim toga, nisam ni formalno nezaposlen, preko HZSU-a ostvarujem prava. Zapravo, prezaposlen sam, i tu je problem, jer to znači da radim previše i štošta, defokusirano, da se ne može živjeti od jednog-dva-tri normalna posla, nego se krcati poslovima. Istina je  da sam skupio nešto iskustva i da sam u zlatnim godinama za urednika, a da nisam dobio ponudu ni od kakve institucije u kojoj bih mogao nekakav paušal zarađivati i živjeti mirnije i vjerojatno produktivnije. Kao što je istina i da se nisam nešto nudio. I dalje uređujem knjige mnogim svojim autorima, pa kao vanjski urednik surađujem s nizom nakladnika. To je core posao, da ne kažem hardcore. Zanimljivo je da rijetki dobrostojeći nakladnici nisu pokazali interes za urednika slobodnjaka i respektabilnu svotu autora koje je mogao privući, nego su to učinili izdavači koji si, realno, ne mogu priuštiti zaposlenje još jednog čovjeka. To sve skupa znači da je pala cijena rada u struci, pa da se mora raditi više, da nužno pada i kvaliteta obavljenog posla. To se i vidi. Utoliko smo došli do paradigme.  

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!