Prva sezona domaće serije za tinejdžere #nemoj nikome reći imala je zanimljivu sudbinu na HTV-u. Kada kažem 'zanimljivu' zapravo mislim blesavu i nelogičnu jer je ova izuzetno simpatična, originalna serija za tinejdžere prikazivana tako zakopana u neki vampirski i neatraktivan termin da se stekao dojam kao da je javna televizija želi sakriti od gledatelja, posebice tinejdžera jer se sadržaji za njih inače nikada ne prikazuju pred samu ponoć ili takvo neko nedoba.

Nikada nitko to nije izrijekom potvrdio niti je moguće dokazati, ali vjerojatno je to bilo stoga što ova serija, iako humoristična, satirična i prepuna pretjerivanja radi komičnog efekta, prikazuje i neke prilično realistične momente tinejdžerskog života u današnjoj Hrvatskoj, pa i svijetu, a to je dežurnim dušebrižnicima na HTV-u valjda bilo malo previše. Umjesto razdragane bogobojazne mladeži ili već neke slične slike o tome kakvi bi adolescenti u Hrvatskoj trebali biti, u seriji je bilo i praznoglavih cajkašica i droge i seksa i gayeva i odraslih autoriteta u nedotupavom te generalno sramotnom izdanju. Zbroji li se to s uobičajenim HTV-ovskim shvaćanjem prihvatljivog humora i satire, stavili su seriju u takav termin da bi, samo da nije bilo njezine prisutnosti po drugim platformama, emitiranje prve sezone prošlo gotovo nezapaženo.

Srećom, upravo je publika kojoj je serija namijenjena ista ona publika koja se neće puno obazirati na termin prikazivanja serije, nego će je, samo ako zna za nju, već nekako pronaći online, na streaming servisima i sličnim drugim izvorima, pa je zgodna priča o Heleni Jurić, njezinom vlogu, opsesiji sapunicama, preseljenju iz malog mjesta u Zagreb te njezinim novim školskim kolegama pronašla put do svojih gledatelja i serija je prvu sezonu završila s pozitivnim odjecima, pa čak i nekim mini-kultnim statusom.

Od jučer se pak konačno na Drugom programu HTV-a prikazuje i njezina druga sezona. U nešto boljem terminu - nešto prije deset navečer, što se još 'pika' u prime time, ali nakon 'Ubojstva u Midsomeru' (jer je manji bed da tinejdžeri gledaju serije o ubojstvima nego o onome što sami rade) te uz oznaku da programski sadržaj nije primjeren za mlađe od 12 godina (ajd' dobro, valjda je to zato što oni tehnički još nisu tinejdžeri - mo'š mislit) - dočekali su nas Helena i njezina družina s novim zgodama. 

Prva epizoda pokazala je da je pak da je družina oko serije #nemoj nikome reći i dalje u istom điru kao i u prošloj sezoni. Glavna junakinja otišla je na audiciju za novu '3D dramsku seriju' sa svojim dragim, nogometašem, tamo je nabasala i na svoje šulkolegice, legendarne Brigitu i Ivu, ali i još pokoju znanicu iz svoje životne sapunice, vidjeli smo i kako je nastao scenarij za to remek-djelo (scena u kojoj Ksenija Pajić s povezom na očima čita svoj uradak liječniku i medicinskoj sestri zbilja je odlična fora), a u usputnim smo štiklecima vidjeli i gay sladolednu dramu u parkiću, Ingina daljnja iščekivanja statusa laureata te nam je najavljena i maturalna večer.

Naravno, sve je to, kao i u prvoj sezoni, bilo začinjeno dobrom količinom multimedijskih dodataka kakvi nisu bliski samo suvremenim tinejdžerima, ali zbog kojih svi ostali vole kolutati očima nad tom dobnom skupinom - gifovi, oblačići s tekstnim porukama i reference na internetske trendove, a da serija nije samo hrpa nabacanih teen-điđa pobrinuo se i prilično oštrouman i duhovit dijalog, odlični mladi glumci te istinski simpatične nadrealne scene kojima se ilustriraju Helenini dojmovi i doživljaji.

Internetskim rječnikom rečeno, i druga sezona serije #nemoj nikome reći je FTW, a za one koji nisu tako vični tom izričaju: gledajte je i dalje! To je trenutačno jedna od najboljih stvari koje se prikazuju na javnoj televiziji.