Božić nam posljednjih desetljeća dolazi sve brže i sve ranije. Svijeće i lampaše za blagdan Svih svetih za samo nekoliko dana zamijene božićni ukrasi i dekoracije, većina se izloga u velikim gradovima krene ukrašavati lampicama, a medije preplavljuju vijesti o redovima ispred nacionalnih kazališta za 'Orašara', balet koji je postao gotovo pa sinonim Božića.

Zagrebački su trgovi, kao i svih drugih većih ili manjih gradova u Hrvatskoj i svijetu, već u stanju pripravnosti: montiraju se adventske kućice, ukrašavaju javni prostori, razmišljamo o božićnim darovima za svoje najbliže, tvrtke zakazuju božićne domjenke. Rezultat je to vremena i konteksta u kojem živimo. Međutim već nekoliko godina zaredom figure Orašara u nekom trenutku postaju sporne, kontroverzne i problematične pa njihovo uklanjanje zazivaju razočarani građani ili – po novom – svećenici.

Zato smo zamolili Danijelu Križanec Beganović, etnologinju i muzejsku savjetnicu Etnografskog muzeja, da za tportal objasni kako je Orašar stigao do nas, a ona to pripisuje globalizacijskim procesima: širenjem iz drugih geografski nam bliskih, ali i udaljenih zemalja, dok suvremeni regionalni i lokalni običaji ovise i o lokalnim tradicijama i praksama ili su formirani pod utjecajem drugih europskih zemalja – na sjeverozapadu Hrvatske pod njemačkim, a u Dalmaciji i dalmatinskom zaleđu onim talijanskim.

U Hrvatskoj se, navodi etnologinja Križanec Beganović, Orašar kao božićna dekoracija pojavio u značajnijem obimu posljednjih nekoliko godina i to prvotno u ukrašavanju javnih prostora na brojnim hrvatskim adventskim sajmovima i događanjima.

Figura Orašara proizvodila se u Njemačkoj još u 19. stoljeću

'Na tržištu su se posljednjih godina pojavile i velike figure Orašara te su privukle pažnju zaduženih za božićno-novogodišnje ukrašavanje javnih gradskih i mjesnih prostora, ali njegova serijska proizvodnja poznata je još od polovice 19. stoljeća na prostoru Rudne gore, smještene uz njemačku granicu s Češkom, u kraju poznatom upravo po proizvodnji brojnih drugih vrsta božićnih ukrasa u okviru kućnih radinosti i obrta. Prvotno je ova figura bila u funkciji drobljenja orašastih plodova, a s vremenom ju je izgubila te postala ukras', kazala je.

Poznata je, dodaje, kratka dječja priča njemačkog romantičarskog književnika E. T. A. Hoffmanna 'Orašar i kralj miševa' iz 1816. godine te je kasnije adaptirana za radnju poznatog baleta 'Orašar' P. I. Čajkovskog.

'Orašar je lutka vojnika poklonjena djevojčici koja u noći oživi, a njenoj popularnosti je značajno pridonio i ovaj voljeni balet P. I. Čajkovskog te se i danas izvodi u božićno vrijeme na brojnim pozornicama', kaže etnologinja.

'Orašar nije došao samo u javne prostore, nego i u brojne domove'

Orašar je kod nas, objašnjava, došao pod 'pritiskom' kojem smo svi skloni: uvijek se traže novi ukrasi, novi motivi kako bi iz godine u godinu sve bilo ljepše, drugačije, s još više boja, a po njegovoj prisutnosti u Hrvatskoj vidimo da je dobro prihvaćen.

'Ušao je i u domove brojnih obitelji i nemali broj onih koji ukrašavaju stanove za Božić posegnut će za nekom minijaturnom figurom Orašara', dodaje.

Božićni običaji i prakse u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, objašnjava, mijenjaju se u skladu s političkim, društvenim i ekonomskim promjenama, a suvremeno doba donosi nam i globalizacijske procese koji dodatno utječu na načine na koji slavimo ovaj blagdan.

'Božić kakav danas znamo formiran je još u 19. stoljeću'

Božić kakav danas poznajemo oblikovan je polovinom 19. stoljeća, kada se, podsjeća, društvo znatno mijenja pod utjecajima industrijalizacije, razvoja željeznice i općim ubrzanjem trgovine i trgovačkih puteva.

'Uslijed toga formira se i novi građanski sloj, čija je osnova nuklearna obitelj i čiji postotak u odnosu na agrarno stanovništvo raste uslijed ovih ekonomskih promjena', dodaje.

Za oblikovanje suvremenog Božića nisu bili zanemarivi ni utjecaji književnih ostvarenja božićne tematike.

'Tako su u tom procesu 'Božićna priča' Charlesa Dickensa (1843.) u angloameričkom i prethodno spomenut 'Orašar i kralj miševa' (1816.) u srednjoeuropskom krugu također odigrali značajnu ulogu. Prema savjetima najpoznatije njemačke knjige o Božiću, 'Das goldene Weihnachtsbuch' Huga Elma (1878.), izrađivali su se različiti ukrasi i pripremala hrana. Tada i u Hrvatsku dolaze srednjoeuropski kulturni utjecaji donoseći širenje i prihvaćanje novih praksi, čime je prihvaćen i komercijalni aspekt Božića. Pokretači toga su proizvođači koji različitim marketinškim aktivnostima potiču blagdansku potrošnju sugestivnim prijedlozima kako 'najbolje' slaviti Božić', dodaje.

Djeda Božićnjaka kreirali su marketinški stručnjaci

Ilustrativan primjer je godišnja božićna Coca-Colina reklama, čije elemente i motive s vremenom počinjemo vezivati uz Božić: Djed Božićnjak u crvenom, sobovi i saonice i sl.

'Djeda Božićnjaka kakvog danas poznajemo, u crvenom odijelu s bijelim krznom, kreirali su njihovi marketinški stručnjaci. Ove reklame oblikovane su tako da sugestivno dočaravaju toplinu doma i obiteljske božićne proslave, što je privlačno ljudima, a ustvari im se sugerira da je onaj 'pravi Božić' još bolji baš uz Coca-Colu', dodaje.

Nekada su se kuće kitile zelenilom, blagovalo se na slami

Brojni elementi današnjeg obilježavanja Božića: drvce – Njemačka; čarape – Nizozemska; Santa Claus – SAD; božićne čestitke – Ujedinjeno Kraljevstvo, a koji potječu iz različitih regionalnih tradicija, počinju se, objašnjava etnologinja, okupljati u homogenu osnovu koja ostaje stabilna unatoč značajnoj dinamici popularne kulture tijekom 20. stoljeća.

'Tako je dostupnost božićnih ukrasa danas veća nego ikada, a čini se i naša glad za novinama kako u uređenju domova, tako i javnih prostora. Ono što prepoznajemo kao hrvatske božićne običaje poznato je i izvan naših političkih granica. Neke pak od tih praksi možda nisu prisutne u okolnim zemljama, ali ih u nekom obliku prepoznajemo u običajima očuvanim možda tek na sjeveru Europe.

Ako govorimo o tradicijskim elementima hrvatskog Božića, vezujemo ih uz agrarno društvo. Ti elementi su kićenje zelenim granama kuće i gospodarstva, unošenje slame, koja se prostirala po podu kuće na Badnjak, božićna svijeća te panj badnjak. Promjenom načina života, npr. zamjenom otvorenih ognjišta štednjacima ili postavljanjem kupovnih podnih obloga, nestaje i paljenje badnjaka i unošenje slame. Božićnim su se zelenilom kitila imanja, kuće, dvorišta, ograde, nije bilo ukrasa, a na Badnjak se unosila svijeća, odnosno svijetlo. Poznata je i slama, koja se također 'sterala' i unosila u glavnu prostoriju, čak se i blagovalo sjedeći na njoj. Naravno, kako se mijenjaju kuće i podovi, slama nestaje', objašnjava.

U kontinentalnoj Hrvatskoj djeci su poklone nosili sveti Nikola i Mali Isus, u Dalmaciji sveta Lucija

Paljenje badnjaka tako nestaje, ali preživjele su neke lokalne tradicije.

'Poznate su i regionalne razlike u božićno-novogodišnjeg liku koji djeci donosi poklone. U kontinentalnom dijelu Hrvatske to su sveti Nikola i Mali Isus dok u Dalmaciji i zaleđu prevladava sveta Lucija. Sve njih je zamijenio ili dopunio Djed Mraz, a potom i Djed Božićnjak. Brzina širenja ovakvih kulturnih praksi ovisi nerijetko i o lokalnim okolnostima, pa je tako zabilježeno da se u Podravskim Sesvetama drvce nije postavljalo sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, dok ga kao robu za prodaju nisu počeli dovoziti Slovenci koji su željeli napuniti prazne kamione kojima su dolazili po otkupljenu stoku', dodaje i podsjeća da 'prvi spomeni božićnih drvaca ne znače da su ih imale sve kuće jer tada stvari nisu išle tako brzo kao danas'.

'Neke tradicijske prakse ostale su samo u sjećanjima najstarijih te u zapisima, a u međuvremenu nove usvajamo sve brže, na kraći ili duži period, pa se može zaključiti da je i u kontekstu božićnih običaja samo mijena stalna', kazala je u razgovoru za tportal etnologija Križanec Beganović iz Etnografskog muzeja u Zagrebu.