INTERVJU: BORIS SVRTAN

Naša djeca su u tragediji homerskih zahvata zbog dva udbaša

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 10.10.2013 11:19
  • Objavljeno 10.10.2013 u 11:19
BORIS SVRTAN

BORIS SVRTAN

Izvor: Promo fotografije / Autor: histrion.hr

Apeliram na budućeg intendanta HNK-a, tko god to bio, da mu prvo gostovanje bude predstava 'Unterstadt' Zlatka Svibena koja progovara o svemu što nam se događa, i u politici i u osobnim životima, jer preko ljudskih sudbina govori o sukobu epohalnih razmjera. Naša djeca su, na primjer, trenutno opet u takvoj tragediji homerskih zahvata jer je novac iz EU fondova blokiran zbog dva udbaša', kazao je u intervjuu za tportal redatelj Boris Svrtan

Redatelj i pedagog, ali prvenstveno ipak glumac, Boris Svrtan izbornik je ovogodišnjih Gavellinih večeri. Festival najboljeg od domaćeg dramskog kazališta održava se od 11. do 19. listopada u Dramskom kazalištu Gavella, a otvara ga predstava 'Zločin na kozjem otoku' Gradskog kazališta Marina Držića u Dubrovniku u režiji Georgija Para.

U razgovoru za tportal Boris Svrtan objašnjava ne samo ovogodišnji izbor, za koji unaprijed kaže da će biti proglašen tradicionalističkim, nego i svoj profesionalni put od prvaka Dramskog kazališta Gavella, preko neuspjelog transfera u HNK i uspješne pedagoške karijere na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, do neovisnog glumca i redatelja. Prošlost, sadašnjost i projekcije budućnosti kazališne umjetnosti pritom su neizostavne teme.

Pored jedne gostujuće predstave iz Slovenije izvan konkurencije, ovogodišnje Gavelline večeri imaju samo sedam naslova. Može li se cjelogodišnja produkcija svesti na taj broj?

Izbor je ionako lapidaran, sedam predstava na festivalu noćna je mora za izbornika i toga se može prihvatiti samo netko tko je spreman posvađati se sa svima. Gavelline večeri nekad su bile smotra predstava iz Zagreba i izvan njega, smotra koja je služila tome da zagrebačka publika vidi što se radilo u cijeloj državi i to mjesec ili nešto više prije dodjela najveće cehovske nagrade, što se danas zove Nagrada hrvatskog glumišta. Nažalost, financije su uvjetovale sedmodnevno trajanje festivala pa one određuju i ovakav izbor. U tom smislu izbornik mora donijeti odluku, a ja mislim da festival treba imati predstave koje publika inače ne može vidjeti pa sam u Zagreb doveo produkcije iz Šibenika, Dubrovnika, Varaždina i Splita.

Stožer mog izbora bio je osječki 'Unterstadt' Zlatka Svibena, ali tehnički to gostovanje nije bilo izvedivo u jedinom mogućem prostoru, zagrebačkom HNK-u. Apeliram na budućeg intendanta, tko god to bio, da mu prvo gostovanje bude upravo ta predstava koja progovara o svemu što nam se događa, i u politici i u osobnim životima, jer preko ljudskih sudbina govori o sukobu epohalnih razmjera. Naša djeca su, na primjer, trenutno opet u takvoj tragediji homerskih zahvata, jer je novac iz EU fondova blokiran zbog dva udbaša.

Zanimljiva mi je bila i 'Glorija' u režiji Damira Zlatara Freya, u koprodukciji INK Pula i HNK Varaždin, ali nažalost, ni ona nije zbog tehničkih razloga mogla igrati u Zagrebu. Preporučujem svima da je pogledaju, u Puli ili Varaždinu.

Kako komentirate vezu politike i kazališta, ne samo iz perspektive 'slučaja' HNK u Zagrebu?

Onog časa kad struka dobije veći prostor u odlučivanju, iako ne znam hoće li se to dogoditi tijekom mog života, tada će se i taj proces izgladiti. Ne znam zašto neka politika nema potrebu jednostavno napraviti dobro kazalište, da se onda može time podičiti. Nadam se da će jednog dana biti tako. Bit će to dobro i za politiku, i za kazalište.

U programu festivala neka imena se ponavljaju: redatelj Georgij Paro ima čak dvije predstave, a Ranko Marinković zastupljen je šibenskom 'Glorijom' i projektom zagrebačkog HNK-a 'U znaku vage'. Time i Gavelline večeri daju svojevrsnu počast stotoj obljetnici velikog pisca?

Marinković je divan kazališni mag. Predstava iz HNK-a je omnibus mladih autora, gdje se na tri različita načina misli Marinkovića, i to njegovu prozu, a ne dramu. Kontrapunkt je jedna sasvim klasična, tradicionalna 'Glorija' iz Šibenika u režiji Zorana Mužića. 'Glorija' i danas govori više i točnije od svih novinskih komentatora zajedno o svemu što se ovdje događa, od referenduma 'U ime obitelji' do Crkve i politike. Kao što i o lex Perković govori, na primjer, 'Kiklop'. Po meni, Marinković zaslužuje mini festival gdje bi se igrale samo predstave po njegovim djelima.

U programu je izuzetak splitska predstava 'Pritisci moje generacije', kombinacija slovenskog redatelja i mladog domaćeg autora Dine Pešuta. Čime vas je ona osvojila?

Samo M. Strelec je jako zanimljiv redatelj iz Slovenije koji često radi i u Hrvatskoj. On je najbolji primjer suvremenog redatelja koji ima koncepciju, ali je ona bazirana na glumcu i onome što Branko Gavella u svojim teorijskim radovima o glumi naziva mitspielom (suigrom). Mi bismo ionako trebali ne vratiti se Gavelli, nego ga napokon otkriti. Veliki kazališni praktičar, a s druge strane doktor filozofije, napisao je vrlo sustavnu teoriju glume u kojoj pokušava uhvatiti neuhvatljivo. On dešifrira zbog čega je neka predstava, ili gluma u njoj, dobra ili nije. Kod njega postoji primjer za sve.

Spomenuli ste da očekujete kritiku izbora kao tradicionalnog. Vjerojatno imate i kontraargumentaciju...?

Još osamdesetih sam čitao knjigu 'Being an Actor' Simona Callowa. Već kao studenta me zaista fasciniralo koliko čovjeka, glumca i redatelja u Londonu muči isto što je tada mučilo i mene, i što me još uvijek muči. Njegova osnovna teza je ta da su redatelji presjekli prirodnu vezu između pisca i glumca, da bi onda šireći taj prostor došli do toga da tu prazninu više ne mogu pokriti svojim 'prosedeima'. To je nešto što i danas gledamo. Da se ne bi shvatilo pogrešno: obožavam gledati redateljsko kazalište ako ima dobru koncepciju, a ona obično izvire iz dramskog djela koje je u doticaju sa suvremenošću. No ne volim podgrijanu staru juhu ili tek zvučne i vizualne efekte.

U ovom izboru sam svjesno išao na to da neke od izabranih predstava na prvi pogled mogu djelovati staromodno, ali one se organski spajaju s publikom zato što ih nose kvalitetni glumci. Kosta Spaić, čovjek koji je sa svojom redateljskom karijerom ugrađen u temelje hrvatskoga glumišta, tvrdio je da režirati treba tako da glumci misle da su se sve sami sjetili, jer redatelj i režija ne smiju biti u prvom planu.

Vi ste jedan od rijetkih glumaca koji je napustio ansambl. Što glumcu donosi, a što oduzima odlazak u 'slobodne strijelce'?

Monodrama 'Moj slučaj' prema zapisima Vlade Gotovca, predstava koju sam već pedeset puta odigrao u Histrionskom domu ili na gostovanjima po Hrvatskoj, počinje ovako: 'Iznad svega biti hrabar, sačuvati ljepotu hrabrosti. Hrabrost je uvijek divna, ona nikad nije uzaludna jer je uvijek stvaranje, treba biti spreman propasti, ali ne izdati vlastitu sudbinu.'

Glumac je oduvijek bio buntovnik, i taj je bunt u meni prevladao. Kad čovjek osjeća da mu se energija suspreže i uokviruje, mora si pronaći prostor slobode kako bi ostao u dodiru sa svojim impulsima. Bio sam dvadeset godina u Gavelli i dugo mi se taložila želja za odlaskom. Divne smo predstave igrali i učili međusobno, jer gluma nipošto nije samo zanat.

Nije mi žao što sam otišao, svakodnevno radim na ADU-u, a režirao sam i nekoliko predstava: 'Metastaze' u Kerempuhu, 'Ledu' u Gavelli i 'Murlin Murlo' u Velikoj Gorici. Kad sam poželio ponovno glumiti, zaigrao sam 'Moj slučaj'. Nažalost, ansambli su danas jako zatvoreni; to sam osjetio i na vlastitoj koži. Gleda se na svaku kunu koju bi trebalo dati nekome vanjskom glumcu. Međutim, igrajući monodramu, ponovno sam i samome sebi dokazao da moje ime vrijedi, čak i na blagajni.

Osjeća li se kriza u kazalištu, postoji li 'kriza publike'?

U cijelom ratu kazalište je opstalo, kao što opstaje i sada kad je vrijeme krize ali su gledališta i dalje puna. Kazalište nitko nije uspio uništiti pa neće ni kriza. Ali se unutar struke moramo dogovoriti oko nekih stvari i zato sam se kandidirao za predsjednika Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Znači li to da repertoarna kazališta kao institucije danas zapravo sputavaju glumačku slobodu? Ili nije baš sve tako jednostavno?

Volim igrati svugdje i ispitati sve scene. Jednostavnije rečeno, ništa glumačko nije mi strano. Igram u Histrionima jer je to moje prirodno stanište. Ja sam egzitovac prije Teatra EXIT! Iz nemoći da progovorim na drugi način, uzeo dvije plahte i dva glumca i krenuo raditi kazalište te napravio 'Spikom na spiku'. Čini mi se da to čeka i današnje studente kojih mi, potpuno socijalno neodgovorno, proizvodimo pedesetak godišnje. Svakako je dobro da nam kultura bude raznolika, dobro je da ima više akademija i da pritisak nije samo na ovoj zagrebačkoj, ali bi isto tako od njih toliko barem pola trebalo čekati priliku da rade. Ne da dobiju sigurno zaposlenje, nego samo da rade svoj posao.

Spominjem EXIT i Histrione jer tamo rade i glumi koji jesu zaposleni, ali im nešto ipak nedostaje. Direktori kazališta općenito vrlo malo razmišljaju o glumcima u ansamblu, puno više o redateljima, trendovima i sličnom. Imao sam svojedobno poziv u HNK, ali sam ga odbio jer sam tražio garanciju da mjesečno imam petnaest do dvadeset izvedbi. Ne samo ja, naravno, nego cijeli ansambl. Kad igraš jednom ili dvaput mjesečno, to je velika glumačka muka jer je tada teško ostati glumački živ.

Na primjer, iskusni Branko Gavella na počecima Zagrebačkog dramskog kazališta ponašao se kao pravi trener, imao je raspored za svakog člana ansambla i pratio njegove oscilacije. Bio je iskusan i mudar i imao je viziju. To je jedini organski način razvoja kazališta, ne samo hrvatskog. Kazalište je jednostavno i puno lakih rješenja, problem je u tome da se do njih dolazi dugogodišnjim 'kopanjem'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!