Stogodišnjica rođenja jednog od najznačajnijih autora ne samo novije domaće književnosti velika je obaveza za nacionalni teatar. Ne samo onaj na koji se najprije pomisli. Dok su ostale kazališne kuće u Hrvatskoj uz obljetnicu Ranka Marinkovića uglavnom odlučile igrati (na) sigurno, Drama zagrebačkog HNK povukla je za nju nesvakidašnji potez i postavila triptih 'U znaku vage' u režiji Helene Petković, Ivana Plazibata i Olje Lozice
Naslov je dovoljno zanimljiv da privuče, ali i tajanstven s obzirom da nešto govori tek boljim poznavateljima opusa Ranka Marinkovića.
Iza njega je donekle jednostavna ideja: spojiti tri novele s tri mlada/e redatelja/ice, uz obavezu angažiranja dramaturga/inje. Zvuči poput marketinške akcije, što i jest, jer služi obljetnici koliko i popravljanju slike o željeznim odlukama i željeznom repertoaru, ali je istodobno i gesta kakve u posljednje vrijeme u Drami HNK nije bilo. Kako je slika domaćeg kazališta ionako već dovoljno izvrnuta, time je odgovoreno i na zahtjev trenutka – ako će 'Kiklop' uskoro zaigrati na nevelikoj sceni Teatra &TD, onda manji prozni oblici, koji su kod Marinkovića gotovo (a ponekad i zaista) fragmenti, mogu zauzeti veliku pozornicu nacionalnog teatra.
Rezultat je osebujan triptih čvrste razvojne strukture ispod naizgled nepovezane površine. Nužni zajednički nazivnik jest Mediteran i njegove gorko-slatke kombinacije, ironija koja prerasta u cinizam i izdvojeni pojedinac smaknut političkim burama i prirodnim jugom.
Svega to jesu tipične teme Marinkovićevih novela, ali ono što ih čini posebnim autorski je glas, ponekad neprijeporno čist u definiranju situacije i karaktera, a istodobno digresivan, bilo realističnim opisom koji se zanese činjenicama, bilo slučajnom asocijacijom koja odvede u zaum jezika. Tri tima sasvim su različito riješila taj problem, a njihove jednočinke tek zajedno reflektiraju punu kompleksnost autorovog rukopisa.
Triptih otvara lektirni 'Karneval' u dramaturgiji Ane Tonković Dolenčić, uvijek jasna alegorija političkih i svakih drugih podjela, aktualnija u vrijeme višestranačja nego ranije.
Helena Petković postavila ju je u realističnom tonu te svaki od izvođača mora pogoditi okvir lika, pa su na pozornici skice kojima ne pomaže dramatičnost radnje ni njihova eventualno urođena glumstvenost. Kazalište je tu i slika samog kazališta – gotovo pučki realizam s prepoznatljivom igrom Gorana Grgića, Siniše Popovića, Luke Dragića i Franje Kuhara, gdje doslovnost čak i žive limene glazbe prekida tek nužni simbolizam scenografskih rješenja Igora Vasiljeva.
Već je 'Prah' pomak u raspisivanju zakučaste i zato manje slavne i izrazito zakučaste pripovijetke, većina koje se odvija u unutarnjem monologu čovjeka bivšeg u sukobu s vremenom sadašnjim, tj. tadašnjim, jer se radnja zbiva ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata, i samim sobom.
Tomislav Zajec unutarnju je napetost Tonka Jankina i svijet njegovih opsesija vješto raspisao koristeći naznačene motive, ali nije želio razbiti osnovni tijek radnje, pa je središnja jednočinka višestruka ekspozicija s naglim i nimalo impresivnim realističnim svršetkom.
U uvijek malo zamišljenoj režiji Ivana Plazibata bolje funkcionira fragmentirani svijet unutar glavnog lika nego njegov konačni obračun s bivšom ljubavlju i zaljubljenošću koja to odavno već nije. Razlog tome je uvelike i Milan Pleština, glumac nevjerojatne energije koju nije uvijek u stanju obuzdati, pa mu vrludanje između planova i lica u sjećanju njegovog Tonka bolje leži od čiste dramske situacije u kojoj, upravo zbog ekspresivnosti, odlazi najdalje od lika kakvog većina čita u izvorniku.
Ako je 'Karneval' prepisivanje, a 'Prah' nadopisivanje, treći je dio, svjesno općenitog naslova 'Po motivima novela Ranka Marinkovića', pokušaj prijevoda. Uz pomoć dramaturga i skladatelja Matka Botića, Olja Lozica otišla je još dalje u smjeru koji je već zacrtala predstavom 'Sada je, zapravo, sve dobro' u ZKM-u i Marinkovićev svijet rekreirala pokretom.
Koreodramski princip najbolje funkcionira u zatvorenom svijetu, a Mediteran, pogotovo insularni, jest takav – sav sveden na granice i rituale. Međutim, u ovom se slučaju scenska ovjera poznatog ne samo riječima, nego gestama, grimasama i rukama pretvara u općenitost. Možda upravo zato, nakon što pristane odustati od sebe i plesati s Dušanom Gojićem, dopustiti da ga ponizi Dušan Bućan i neuspješno se zaljubi u Lanu Barić, Zvonimir Zoričić ipak pobjegne u riječ. Završne rečenice posljednjeg dijela triptiha nisu slučajno o čovjeku koji sam sebe vidi kao sliku, kao mrtvaca koji se vraća.
Takvo je i kazalište samo – mrtvac koji živi detaljima izmaštanim na podlozi realnosti. Iako vrijedan pokušaj oživljavanja i najzanimljiviji projekt ne samo ove sezone Drame zagrebačkog HNK, 'U znaku vage' je ipak znak da se narušenu ravnotežu ne može ponovno uspostaviti tek jednim korakom.
