Na njemačkoj premijeri predstave Catarina, ili ljepota ubijanja fašista portugalskog dramatičara i redatelja Tiaga Rodriguesa u Bochumu izbile su nasilne scene: glumac je tijekom završnog monologa izviždan, gađan voćem, a dvoje gledatelja pokušalo je upasti na pozornicu i fizički ga ukloniti. Kako prenosi britanski Guardian, incident koji se dogodio u subotu u kazalištu Schauspielhaus Bochum, u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, otvorio je pitanje granica kazališne provokacije i spremnosti publike da razlikuje fikciju od stvarnosti.

Predstava iz 2020. godine, nagrađivano i provokativno djelo, tematizira obitelj koja njeguje morbidnu tradiciju: svake godine, u znak osvete za ubojstvo radnice Catarine Eufémije – stvarne mučenice otpora koju je 1954. tijekom Salazarove diktature ubila policija – otima osobu koju smatra "fašistom" te je pogubljuje tijekom obiteljskog objeda. Radnja razvija generacijski sukob između roditelja spremnih na krvavu osvetu i njihove odrasle kćeri koja propituje opravdanost nasilja u obrani demokracije.

Kome pripada budućnost?

U završnici, ovogodišnja "žrtva", stranački dužnosnik krajnje desnice, izgovara petnaestominutni monolog u kojem iznosi ekstremističku viziju budućnosti. Tijekom tog monologa, koji je izvodio glumac Ole Lagerpusch, publika je, prema riječima glasnogovornika kazališta Alexandera Krusea, postajala sve uznemirenija. Najprije su se čuli zvižduci i dobacivanja, a zatim je prema glumcu bačena naranča koja ga je zamalo pogodila. Dio gledatelja potom je ustao sa sjedala, a dvoje ih se popelo na pozornicu, očito s namjerom da odvuku glumca. Pokušaj je spriječen, a kazalište je napad ocijenilo "potpuno neprihvatljivim".

Kazališni kritičar Martin Krumbholz s portala Nachtkritik.de, koji je prisustvovao premijeri, naveo je da je Lagerpusch unatoč neprijateljskoj atmosferi izdržao do kraja i uspio izgovoriti posljednju rečenicu: "Budućnost pripada nama." Slovenska redateljica Mateja Koležnik, čija je režija izazvala snažne reakcije, izjavila je telefonom iz Ljubljane kako je "nevjerojatno ponosna" na glumca, te je oštro osudila, kako je rekla, "glupost" i brutalnost napada dijela publike.

"Za mene je to bio velik šok – očekivali smo da će ljudi reagirati, pa i dovikivati ili uzvikivati, jer je, naravno, završni monolog provokacija", kazala je. Istaknula je da je Lagerpusch bio osobito uvjerljiv upravo zato što je ekstremističku, isključivu poruku izgovarao tiho i gotovo susretljivo. "Zapanjila me ta razina gluposti, doista. Nikada nisam pomislila – nitko od nas nije – da bi netko iz publike mogao skočiti na pozornicu i pokušati udariti glumca. To bih možda očekivala od onih protiv kojih glasamo, ali ne od onih koji bi trebali biti na našoj strani", rekla je redateljica.

Dodala je kako njezina namjera nije bila da se "liberalno, malograđansko društvo u Europi osjeća dobro" oko općeg konsenzusa osude netolerancije, nego da publiku suoči sa strahom. "Sljedeći val fašizma neće imati lice čudovišta. To će biti obični, pristojni ljudi", upozorila je.

Povratak u elizabetansko doba

Kritičar Christoph Ohrem s regionalnog javnog servisa WDR, koji je objavio i kratku audiosnimku meteža, ocijenio je da su prizori podsjećali na kazališne incidente iz elizabetanskog doba. Prema njegovu mišljenju, upravo je sposobnost predstave da izbaci publiku iz zone komfora dokaz njezine snage. "Zapanjujuće je da kazališna predstava i 2026. može izazvati ovakve reakcije", rekao je.

Sam Rodrigues ranije je isticao da mu je cilj bio izazvati uznemirenost i raspravu. Predstava je osvojila niz priznanja, među ostalim nagradu za najbolju inozemnu produkciju na talijanskim Ubu nagradama te priznanje francuskog Udruženja kazališnih kritičara. Na društvenim mrežama brojni su gledatelji izrazili podršku kazalištu u Bochumu. Jedna je izvedba, uz pojačane mjere sigurnosti i apel zamjenice ravnatelja Angele Obst na smirenost, protekla bez incidenata.

Dio publike osudio je nasilno ponašanje, ističući da je "glumac samo radio svoj posao", dok su drugi upozorili da je pokušaj napada na pozornici "zastrašujuć" i da takav odnos prema umjetnosti paradoksalno poprima obilježja autoritarne netrpeljivosti protiv koje se navodno bori.