Jeste li čuli za Lizzie Borden? Ako niste, mora da živite prilično daleko od dosega američke popularne kulture – dakle, otprilike na Jupiteru – ili vas baš do balčaka uopće ne zanimaju legendarna okrutna ubojstva iz povijesti. Žena pod tim imenom, naime, prije 134 godine uzela je sjekiru i njome ubila oca i maćehu. Tako, naime, kaže narodna predaja i poznata američka dječja brojalica. Sud, međutim, nije to rekao. Sud je prije 133 godine Lizzie Borden oslobodio optužbe.

No mislite li da taj sudski dokument imalo ograničava maštu poznatog televizijskog (čudo)tvroca Ryana Muprhyja? Naravno da ne. Taj televizijski kreativac i stroj za štampanje para, zajedno sa svojim suradnikom Ianom Brennanom frknuo je nosom na presudu dvanaest muškaraca iz porote u Massachusettsu 1893. i na njihovo: 'Nije kriva' 133 godine poslije odgovorio: 'Ma je. I bila je lezbijka. I ubacit ću Saru Paulson da glumi Aileen Wuornos jer to jedno s drugim ima strašno puno veze, a i ja jako volim Saru Paulson.'

Netflix je kimnuo glavom i naručio: 'Daj osam epizoda.'

Sjekira. Žena. Krv. Klikni

Tih je osam epizoda stiglo na Netflix neki dan, 17. rujna pod naslovom 'Monster: The Lizzie Borden Story', kao četvrta sezona antologije 'Monster', koju su Ryan Murphy i Ian Brennan započeli 2022. megahitom o Jeffreyju Dahmeru, nastavili s braćom Menendez pa prošle godine nadopunili Edom Geinom. Murphyja u ovom trenutku valjda više ne treba predstavljati nikome tko posljednjih petnaestak godina nije proveo pod kamenom bez televizora – čovjek je koji stoji iza 'Reži me', 'Gleeja', 'American Horror Storyja', 'Posea', 'Feuda' i 'American Crime Storyja', a Brennan mu je dugogodišnji suradnik još od 'Gleeja' te sukreator 'The Politiciana', 'Hollywooda', 'Ratcheda' i cijelog 'Monstera'. Brennan je i glavni scenaristički i kreativni glas baš ove streaming priče.

Serija se odmah po slijetanju na netflišku pistu smjestila na sam vrh i trenutačno je prva i na hrvatskoj Netflixovoj ljestvici. Dakle, ako ste proteklih dana otvorili Netflix, algoritam vam Lizzie nije samo preporučivao nego i gurao ravno u facu uz riječi: 'Sjekira. Jeziva ženska. Krv. Klikni.' Mislim, kako odoljeti?

Ako niste - odoljeli, jelte - dobili ste jednu od najluđih, najraskošnijih, najbezobraznijih i najproblematičnijih televizijskih obrada nekog stvarnog zločina otkad je takvih serija. 'Monster: The Lizzie Borden Story', osim što je raskošan muprhyjevski camp, ozbiljno pristupa ženskom bijesu, patrijarhatu, klasnim odnosima, seksualnosti, kulturnoj proizvodnji čudovišta i načinu na koji društvo kažnjava žene koje prekorače granice dopuštenoga.

Usput raspiruje krvavi viktorijanski cirkus s anakronom pop-glazbom, crnim humorom, lezbijskim seksom, sjećanjima na horor priče o mađarskoj plemkinji koja je klala seoske djevice da bi njihovom krvlju održala mladost i ljepotu, povezivanjem sa serijskom ubojicom Aileen Wuornos, ali i upečatljivim glumačkim gostovanjem Charlieja Hunnama, koji se nakon Eda Geina u prethodnoj sezoni u 'Monster' vraća na drugu stranu sjekire.

Urnebes, krš i lom

Da odmah raščistimo: meni je taj cijeli cirkus top, urnebes i silno zabavan. Ali se i slažem sa svima koji tvrde da je serija krš i lom, da ima petsto i pet problema i nezanemariv broj problematičnih ideja. Mene, iskreno, boli briga – svejedno sam guštala u njoj. No nije da ne vidim govanca koja ostavlja za sobom.

Stvarna priča dovoljno je neobična i bez Brennanovih dodataka. Četvrtog kolovoza 1892. u obiteljskoj kući u Fall Riveru u Massachusettsu pronađeni su mrtvi Abby i Andrew Borden. Abby je ubijena prva, Andrew nešto kasnije, a oboje su nasjeckani zastrašujućim brojem udaraca oružjem nalik sjekirici. Za ubojstva je optužena Andrewova tridesetdvogodišnja kći Lizzie. Protiv nje su govorile proturječnosti u iskazima, obiteljske trzavice, novac, pokušaj kupnje otrova i neobično spaljivanje haljine nakon ubojstava. Protiv optužbe govorilo je nešto jače – nije postojao čvrst materijalni dokaz koji bi je izravno povezao sa zločinom. Porota ju je, kao što rekosmo gore, 1893. oslobodila. Ubojstva nikada nisu riješena. Tu povijest završava, a 'Monster' se laća mača. Odnosno - sjekire.

Serija na povijesne fakte i tu dokumentiranu presudu otprilike glasno prdne i od prve epizode uzima pretpostavku da Lizzie JEST kriva za ubojstva kao nepobitnu činjenicu. Od nečega što je u stvarnosti bio neriješen zločin gradi priču o Lizzienim motivima, potisnutom bijesu i oslobađanju kroz nasilje. Još odvažnije postupa s likom Bridget Sullivan, irskom služavkom Bordenovih, koju pretvara u Lizzieinu ljubavnicu i suputnicu kroz krvavi proces emancipacije. Povijesnih dokaza za njihovu seksualnu vezu nema. Postoje mnogo ozbiljnije, premda također nepotvrđene pretpostavke o Lizzieinoj kasnijoj intimnoj vezi s glumicom Nance O'Neil, pa mogućnost da je Lizzie voljela žene nije izmišljena ni iz čega. Konkretna ljubavna priča koju gledamo, međutim, jest fikcija.

Tu već leži jedan od prvih problema, ali i jedan od izvora energije cijele sezone. 'Monster' se prema povijesti i true crimeu odnosi kao (doduše, podosta krvav, mračan i bolestan) Disneyjev crtić prema klasicima svjetske književnosti. Uzme osnovnu priču, preštriha ono što mu se ne uklapa u spektakularnu animaciju, izmisli ono što izgleda šarenije i ljepše - što u slučaju 'Monstera' znači KRVAVIJE – i ajmo stavit još neke super pjesme koje će sve podebljat. Rezultat ima mnogo više veze s mitom o Lizzie Borden nego s njezinim životopisom, a sasvim moguće i značenjem onog što jest ili nije učinila. Stotinu trideset tri godine nakon što se sve zbilo - to više i nije važno, ali cijeli postupak pod egidom true crime priče malo je… ne baš SKROZ problematičan, ali, što bi Ameri rekli – iffy.

Od gotičkog horora do povijesne (seksualne) fantazije

Serija se i žanrovski opire urednom smještanju u jednu ladicu. Počne kao gotički horor, skrene u obiteljsku melodramu, nekoliko minuta poslije već smo u seksualnoj farsi, zatim dolaze sudska drama i povijesna fantazija, a iznad svega lebdi oblak campa i crne komedije. Pritom se nijedan od tih registara ne ponaša po pravilima službe. Horor se kliberi, melodrama se valja u groteski, sudnica funkcionira pod aurom kazališne predstave, seks je istodobno emancipacija i lakrdija, a povijest… povijest je rekla: 'E, stvarno, nemrem više' i otišla nešto popit u susjednu birtiju.

Čudesno je, međutim, što ta smjesa uglavnom dobro funkcionira. Serija zna da je pretjerana. Štoviše, pretjerivanje joj je materinski jezik. Kad se približi dobrom ukusu, pristojno ga pozdravi i produži dalje. Brennan i redatelji pritom stalno hodaju po rubu s kojeg bi vrlo lako mogli pasti u čistu parodiju, ali upravo iz tog rizika nastaje osebujna energija serije. 'Monster' vas može u jednoj sceni ozbiljno navesti da razmišljate o ekonomskom položaju neudane žene u Americi toga doba, a u sljedećoj vas podsjetiti da gledate seriju u kojoj Vicky Krieps glumi i irsku služavku i Erzsébet Fucking Báthory. Da, onu mađarsku groficu iz 16. stoljeća koja se kupala u krvi djevica kao u onovremenom botoxu. Nemreš bilivit. Fini vez i suptilnost, dakle, zaboravite. Oni u seriji padaju kao žrtve puno prije samih Bordenovih. I to je ludilo od zabave.

Glumačka postava prihvatila je takva pravila igre s točno onim omjerom ozbiljnosti i ludila koji je bio potreban. Ella Beatty, kći Annette Bening i Warrena Beattyja, u naslovnoj je ulozi fantastična. Nakon 'Feuda: Capote vs. The Swans' i filma 'If I Had Legs I'd Kick You', ovdje dobiva priliku nositi čitavu seriju i tu priliku koristi bez imalo strahopoštovanja prema slavnom prezimenu vlastite junakinje. Njezina Lizzie može u nekoliko sekundi prijeći put od razmažene kćeri imućnog trgovca preko ranjive zatočenice vlastitog života do žene u čijem pogledu već čujete oštrenje sjekire.

Beatty pritom ne pokušava Lizzie učiniti dopadljivom, što je sreća, jer serija sama na tome ionako radi prekovremeno. Daje joj dječju tvrdoglavost, seksualnu znatiželju, sebičnost, humor, očaj i onu sitnu iskru ludila zbog koje nikad niste sasvim sigurni hoće li u sljedećoj sceni podragati golubicu pod rascvalom trešnjom, nekoga zavesti ili mu raskoliti lubanju.

Vicky Krieps dobila je još urnebesniji zadatak. Glumi Bridget Sullivan, služavku, ljubavnicu, ideološku zavodnicu i svojevrsnog Lizzieina Vergilija kroz pakao viktorijanske represije, a zatim su joj uvaljali i krvavu groficu Elizabetu Báthory jer je netko očito zaključio da nemreš imat Krieps u seriji i potrošit je samo na jednu kompleksno-problematično-zlokobnu ženu. Krieps ima onu neobičnu glumačku sposobnost da istodobno djeluje potpuno prizemljeno i kao da zna nešto što ostali ljudi u prostoriji neće doznati dok ne postane prekasno. U ovoj je seriji to top kvalifikacija.

Rebecca Hall kao Abby Borden dobila je ulogu koja bi u manje sposobnim rukama završila kao hodajuća zbirka razloga za matricid – odnosno, tehnički, ubojstvo maćehe – ali liku Lizziene apsolutno odurne pomajke uspijeva udahnuti dovoljno ljudskosti da povremeno (sekundicu ili dvije tu i tamo) zaboravimo koliko nam je DRAGO što ju je Lizzie nasekirala. Hall pritom s vidljivim užitkom prihvaća grotesku. Kad treba biti grozna, grozna je svečano, raskošno i bez štednje.

Već spomenuti Charlie Hunnam, pak, nakon što je u prethodnom 'Monsteru' glumio Eda Geina, sada glumi Andrewa Bordena. Riječ je gotovo sigurno o internoj šali franšize. Njegov je Andrew zlokoban, ljigav, škrt, autoritaran i tiho okrutan patrijarh, a Hunnam ga igra dovoljno ozbiljno da ne postane karikatura čak ni kad scenarij oko njega veselo pali bengalke.

Sarah Paulson - Murphyjev adut iz rukava

I onda stiže Sarah Paulson kao Aileen Wuornos. Naravno da stiže Sarah Paulson. Ipak smo kod Ryana Murphyja, nema ničega bez Sare Paulson. Ali kao Aileen Wuornos??? Serijska ubojica iz kasnog dvadesetog stoljeća? Otkud sad ona ovdje?

Paulson je Murphyjev adut iz rukava, muza, amajlija i univerzalni začin koji dodaje u serije za slučaj da im usfali neuroze, intenziteta ili očiju koje mogu istodobno izražavati šest različitih oblika psihičkog rasapa. Ovdje igra Wuornos, ženu koja pripada potpuno drugom vremenu i drukčijem registru od Lizzie i ekipe, pa serija preko nje potpuno odbacuje posljednje ostatke povijesnog realizma i otkriva što zapravo želi biti – krvavi esej o tome kako kultura zamišlja nasilne žene. Ali kad se pojavi, na trenutak pomisliš da si sjela na daljinski i Netflix ti se odjednom prebacio na neku desetu seriju. Koji je sad ovo klinac?

Brennan preko Báthory, Borden i Wuornos gradi svojevrsnu genealogiju žene koju je društvo proglasilo čudovištem. Zašto nas žena koja ubija uznemirava drukčije od muškarca koji ubija? Kada je nasilna žena zločinka, kada žrtva, kada seksualna fantazija, a kada feministička ikona? I koliko je od svega toga uopće žena, a koliko priča koju o njoj raspredaju drugi?

U tom je smislu Lizzie Borden idealan materijal jer se njezin slučaj dogodio u društvu čija su pravila ženskosti odigrala presudnu ulogu u njezinu oslobađanju. Društvo njezina vremena ženama je sužavao prostor djelovanja, ali je istodobno proizvodio predodžbu o pristojnoj ženi iz dobre protestantske obitelji kao biću gotovo nesposobnom za takvu brutalnost. Seksizam joj je cijeli život bio kavez, ali je na kraju ispao i savršena obrana pred sudom.

Serija ima štošta zanimljivo reći i o klasi. Na primjer, u cijeloj priči o Lizzie i Bridget vrlo se lijepo vidi da je Lizzie imala novac, prezime i položaj, a da je Bridget bila irska katolička služavka, što konkretno znači da, iako su obje bile jednako podređene muškarcima, nisu dijelile istu količinu društvene moći. No cijela klasna priča postaje posebno zanimljiva kad se u priču uključi Wuornos – siromašna seksualna radnica iz 20. stoljeća, marginalizirana žena koju društvo nikada nije moglo zamijeniti za finu gospođicu iz ugledne kuće. Između nje i Lizzie proteže se vrlo kompleksno pitanje: kome društvo dopušta da bude složena, proturječna žena, a koga odmah pretvara u čudovište?

Ima li žena pravo na bijes?

Sve su to jako interesantne i strašno zabavno prezentirane ideje u ovoj seriji, ali problem nastaje kada 'Monster' počne previše uživati u onome na čemu se zapravo temelji – na konceptu ženskog bijesa. Tu se vidi da su koncept tog bijesa scenaristički i filozofski razlagali muškarci - jer im Lizzieno (a i inače) nasilje vuče na emancipaciju, a emancipacija na nasilje. Snažna žena po njima - čita se u seriji - metaforički i doslovno siječe glave i muda. Oslobođenje i emancipacija ne idu bez metaforičke i/ili doslovne sjekire. Sjekira postaje alat samoostvarenja, krv supstanca osobnog razvoja, a u najgorim trenucima sve zaprijeti pretvaranjem Lizzie u u girlboss ubojicu iz devetnaestog stoljeća. Jer to vam je, braćo draga, oslobađanje od patrijarhata, ili tako barem misle Murphy und Jaranen, zbog čega čovjek mora podić obrvu. U najmanju ruku.

Žene, naime, svakako imaju pravo na bijes, ali to dakako ne znači da imaju pravo na vitlanje sjekirom po nečijoj lubanji. I emancipacija i snaga za žensko biće u patrijarhalnom društvu NE MORA biti nasilno niti je po svojoj prirodi šaka u glavu/stol i ostale drvene objekte. No muškima koji su osmislili ovu seriju, likove i ideje – očito mora. Barem se tako čini po mnogim momentima i scenama. A to je… tako muško poimanje emancipacije i samoostvarenja.

Krv je pritom glavna metafora sezone. Menstrualna krv, krv žrtava, krv u kojoj se kupa Báthory, Wuornosina krv – biologija, sram, nasilje, seksualnost i moć slijevaju se u isti crveni simbol. Ponekad je efektan, ponekad toliko naglašen da poželite Brennanu prišapnuti kako smo shvatili već prije tri lokve, a ponekad jednostavno morate zakolutati očima nad - opet još jednim - oh, tako muškim poimanjem 'misterija' ženske tjelesnosti. Serija želi govoriti o društvenoj kontroli ženskog tijela, ali ga istodobno promatra s takvom fascinacijom da reproducira upravo onu opsesiju koju pokušava kritizirati.

Vizualno je, međutim, prekrasna. Viktorijanska gotika pretvorena je u svjesno artificijelan, raskošan, povremeno gotovo kazališni svijet simetričnih kadrova, bogatih interijera i groteske. Gluma također slijedi taj registar: sve je malo pojačano, malo pomaknuto, malo previše. Ustvari, upravo onoliko koliko treba da bi se producirao taj silno šarmantan camperski svijet ove serije. A onda krenu Kate Bush, Bronski Beat, The Doors, The Runaways, Wet Leg i ostali glazbeni gosti koje 1892. nitko nije mogao ni naslutiti i vjerojatno bi se njihova zvuka prestrašio kao dolaska jahača apokalipse. No taj zvučni anakronizam ima smisla jer ova serija prošlost promatra očima 2026. godine. Lizzie je ovdje istodobno povijesna osoba i naša suvremenica – projekcijsko platno za današnje razgovore o spolu, seksualnosti, moći i nasilju.

Time se ovih osam epizoda ujedno povezuju s prethodnim sezonama 'Monstera'. Naslovna riječ sve manje označava samo čovjeka koji je počinio zločin. Kod Dahmera se pitanje širilo na institucije koje su omogućile njegova ubojstva, kod Menendeza na granicu između počinitelja i žrtve, a kod Geina na kulturu koja je stvarni zločin pretvorila u neiscrpan rudnik horora. Kod Lizzie pitanje glasi: tko je ovdje proizveo čudovište? Možda sama Lizzie. Možda društvo koje ju je oblikovalo. Možda novine koje su od nje napravile senzaciju. Možda stoljeće i pol popularne kulture koje ju je pretvorilo u legendu. Možda Murphy i ekipa. A možda smo posljednja karika upravo mi, publika koja danas sjedi pred Netflixom i halapljivo gleda osam epizoda o dvoje ljudi kojima je netko 1892. raskolio lubanje da bi mogao biti slobodan.

Problem Monstera kao franšize

S time se, međutim, vraća stari moralni problem cijelog Murphyjeva 'Monstera'. Franšiza vrlo inteligentno analizira našu potrebu da od stvarnog nasilja stvaramo zabavu, a zatim nam od stvarnog nasilja napravi izrazito gledljivu zabavu. Upozorava nas na spektakl dok spektakularno zarađuje na spektaklu. Kritizira kulturnu industriju koja proizvodi čudovišta dok upravo proizvodi novo izdanje priče o jednom od najpoznatijih američkih čudovišta. Zbog toga bi sva sila filozofa i kulturnih teoretičara, da ih netko pita za mišljenje, dobila gadnu migrenu, s tim da bi Guy Debord garant odlučio izdati još jedan tom 'Društva spektakla'. Ali publika – pa i ja – dobila je samo jedan poriv i donijela samo jednu odluku – pritisnuti gumbić 'sljedeća epizoda'.

Jer 'Monster: The Lizzie Borden Story' jest pretjeran, povijesno bezobrazan, etički klimav, mjestimice plitak ondje gdje se smatra dubokim i sasvim sposoban vlastitu dobru ideju istući metaforom dok više ne daje znakove života. I uza sve to je turbozabavan.

Najzanimljivija ironija ipak ostaje izvan same serije. Lizzie Borden na sudu je oslobođena. Kulturno nikada nije. Sudska presuda glasi 'nije kriva', ali kolektivno pamćenje već dulje od stoljeća ponavlja dječju brojalicu o Lizzie koja je uzela sjekiru. Osoba je postala osumnjičenica, osumnjičenica skandal, skandal legenda, legenda folklor, folklor feministička i queer ikona, turistička atrakcija i, napokon, Netflixov intelektualno-cirkuski proizvod. Krvav je, kičast, inteligentan, blesav, problematičan, zavodljiv i potpuno neumjeren. Ne smijete ga propustiti.