Današnja najveća neprekinuta pješčana pustinja na svijetu nekoć je izgledala posve drukčije. U vlažnijim razdobljima pleistocena, prije više desetaka tisuća godina, u njezinu su se krajoliku pojavljivala jezera, travnjaci i zeleni koridori kojima su se rani ljudi mogli kretati iz Afrike prema Aziji.
No, novo istraživanje, objavljeno u časopisu Nature, pokazuje da sama dostupnost vode nije bila dovoljna da bi se ondje nastanile ljudske skupine. Jednako važan bio je i jedan naizgled manje očit čimbenik: kamen pogodan za izradu kamenog oruđa.
Riječ je o pustinji Rub al-Khali, poznatoj i kao Prazna četvrt, koja se proteže na oko 1000 kilometara Arapskim poluotokom. Međunarodni tim znanstvenika istražio je oko 1500 kilometara njezina prostranstva, tražeći tragove drevnih jezera i mogućih ljudskih naselja.
vezane vijesti
Od 125 istraženih lokacija, na njih 55 pronađeni su geološki tragovi nekadašnjih jezera. Ranija istraživanja pokazala su da su neka od njih postojala prije otprilike 122.000 do 67.000 godina. Ali ono što nisu pronašli, su tragovi ljudske prisutnosti.
'Stajali smo na obalama jednog drevnog jezera za drugim, ali nismo pronašli ništa što su izradile ljudske ruke', rekao je geoarheolog Rudolf Dellmour sa Sveučilišta u Beču za AVCR.
Nedostajao je kamen za izradu oruđa
Znanstvenici su desetljećima pretpostavljali da su drevna jezera i okolni travnjaci privlačili ljudske skupine koje su se iz Afrike širile preko Arapskog poluotoka prema Aziji. No, terensko istraživanje pokazalo je da je za dugotrajnije naseljavanje bilo potrebno više od vode i hrane.
Naime, od 125 istraženih lokacija samo je deset sadržavalo geološke naslage kamena pogodnog za izradu oruđa. Sve su se nalazile na rubnim dijelovima pustinje.
Središnji dio Rub al-Khalija uglavnom je građen od karbonatnih i evaporitnih naslaga, koje nisu bile prikladne za izradu kamenog oruđa. To je mogao biti ozbiljan problem za ljudske skupine koje su ovisile o takvim alatima.
'Dva desetljeća istraživanja u Omanu naučila su nas točno gdje se nalazi dobar kamen. Kada to znanje prenesemo u pješčanu pustinju, model predviđa praznu unutrašnjost - i to je upravo ono što je naš terenski rad potvrdio', ispričao je Jeffrey Rose, dopisni autor studije.
Istraživači su razvili i model koji uz dostupnost vode uzima u obzir geološke uvjete. Prema njihovim izračunima, čak 57 posto područja do kojih se u prapovijesti moglo doći zahvaljujući dostupnosti vode nije imalo odgovarajuće sirovine za izradu kamenog oruđa.
Autori istraživanja smatraju da je Arapski poluotok u tom razdoblju bio svojevrsni mozaik izoliranih područja u kojima su se istodobno pojavljivali izvori vode i pogodan kamen. Zbog toga su se ljudske skupine mogle kretati i nastanjivati samo u određenim dijelovima krajolika.
'Početni nalazi iz Saudijske Arabije naveli su nas da razvijemo opći model koji povezuje dostupnost vode s geologijom kamene sirovine i predviđa ono što nazivamo potencijalom ljudskog naselja - drugim riječima, gdje su u danom krajoliku ljudi ovisni o kamenom oruđu mogli trajno živjeti. Modeli izgrađeni samo na klimi i vodi mogu znatno precijeniti koliki dio pustinje su pretpovijesni ljudi mogli naseliti', pojašnjava Roman Garba iz Instituta za arheologiju u Pragu i Instituta za nuklearnu fiziku Češke akademije znanosti, koji je doprinio studiji.
Nalazi upućuju na to da su dosadašnji modeli širenja ljudi kroz takozvanu Zelenu Arabiju možda precjenjivali površinu pogodnu za naseljavanje jer nisu dovoljno uzimali u obzir dostupnost kamena za izradu oruđa.
Drugim riječima, drevno jezero usred pustinje nije samo po sebi značilo da je to mjesto bilo pogodno za život ljudi
