Transformacija Kosovskih sigurnosnih snaga (KSS) u punopravnu obrambenu formaciju predstavlja jedan od najsloženijih segmenata suvremene izgradnje države na zapadnom Balkanu. Započet formalno krajem 2018. godine donošenjem zakonodavnog paketa, ovaj desetogodišnji proces (2018. – 2028.) nastoji redefinirati sigurnosnu arhitekturu Kosova u uvjetima ograničenog međunarodnog konsenzusa.

Korijeni današnjih obrambenih struktura Kosova leže u demilitarizaciji Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) nakon završetka sukoba sa Srbijom 1999. godine. Prema Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, uspostavljen je Kosovski zaštitni korpus, odnosno civilna organizacija namijenjena odgovoru na prirodne katastrofe i humanitarne krize, pri čemu je zametak buduće kosovske vojske bio naoružan tek lopatama i puškama.

Proglašenjem neovisnosti Kosova 2008. godine i implementacijom plana Martija Ahtisaarija, specijalnog izaslanika UN-a i arhitekta kosovske neovisnosti, Kosovski zaštitni korpus je rasformiran, a osnovane su Kosovske sigurnosne snage te su u svojoj ranoj fazi bile definirane kao lake, višeetničke i profesionalne te naoružane isključivo malokalibarskim oružjem, s primarnim zadaćama u sferama civilne zaštite, uklanjanja eksplozivnih naprava, kao i potraga i spašavanja. Pritom KSS u svojem sastavu može imati maksimalno 2500 aktivnih pripadnika.

Neizostavan atribut državnog suvereniteta

Međutim političko vodstvo u Prištini je od Strateškog pregleda sektora sigurnosti (2014.) kontinuirano težilo transformaciji KSS-a u klasične oružane snage s obrambenim mandatom, smatrajući vojsku neizostavnim atributom državnog suvereniteta.

Glavna prepreka formalnoj uspostavi oružanih snaga Kosova leži u Ustavu Republike Kosovo. Za ustavne amandmane potrebna je dvotrećinska većina svih zastupnika u Skupštini, ali i dvotrećinska većina glasova zastupnika koji drže zajamčena mjesta za manjinske zajednice. Budući da srpski politički predstavnici odlučno blokiraju ove izmjene, Kosovo je u prosincu 2018. godine primijenilo alternativni pravni manevar.

Stoga je Skupština Kosova izglasala paket od tri zakona, među kojima je Zakon o Ministarstvu obrane, čime je dotadašnje Ministarstvo KSS-a transformirano u civilno tijelo upravljanja obranom. Izglasan je i Zakon o KSS-u, pa je ta formacija dobila vojni mandat za zaštitu teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Također, kosovska Skupština izglasala je Zakon o službi u KSS-u. Iako je kao ime formacije formalno zadržan naziv Kosovske sigurnosne snage da bi se izbjeglo kršenje Ustava, zakonski akti supstancijalno su promijenili njezin karakter, predviđajući povećanje na 5000 aktivnih vojnika i 3000 njih u rezervnom sastavu.

Transformacija je koncipirana kao trofazni proces koji se proteže od 2018. do 2028. godine. Prva faza, provedena između 2018. i 2021., bila je doktrinarna tranzicija u kojoj je uspostavljeno Ministarstvo obrane i reorganizirana zapovjedna struktura, dok je iduća faza, od 2021. do 2025., provedena da bi se osigurali operativni kapaciteti, provela intenzivna nabava opreme, obučili pripadnici i povećao proračun. Posljednja faza, koja je još uvijek u tijeku, odnosi se na postizanje punog operativnog kapaciteta, interoperabilnosti sa standardima NATO-a i završne integracije.

Vojni analitičari ukazuju na to da financijski indikatori zorno prikazuju intenzitet transformacije. Prema analizama Kosovskog centra za sigurnosne studije (QKSS), proračun Ministarstva obrane utrostručio se između 2021. i 2025. godine, dosegnuvši preko 207 milijuna eura. U istom razdoblju vlada u Prištini uložila je preko 450 milijuna eura u sustave naoružanja, infrastrukturu i vojne baze te modernizacija uključuje nabavu taktičkih oklopnih vozila poput turskih oklopnjaka Kobra, daljinski upravljanih borbenih stanica, minobacača i protuoklopnih sustava.

Uskoro stižu i helikopteri

Prema dostupnim podacima, KSS najviše ulaže u protuoklopne i topničke sustave da bi se osigurala sposobnost obrane od mehaniziranih prijetnji. Među nabavljenim sustavima ističu se američki vođeni protuoklopni raketni sustav 'ispali i zaboravi' tipa FGM-148 Javelin, turski raketni sustavi OMTAS, dometa do četiri kilometra, za uništavanje oklopnih vozila i utvrđenih položaja te njemački ručni protuoklopni bacači Panzerfaust 3. Tu su i američki mobilni topnički sustavi Hawkeye kalibra 105 milimetara, montirani na laka taktička vozila Humvee, kao i turski minobacači Vuran kalibra 120 milimetara.

Flota oklopnih i taktičkih vozila sastoji se isključivo od onih bez gusjenica, s fokusom na modele MRAP, otporne na mine, i laka oklopna izviđačka vozila. KSS u svojem arsenalu ima i više od 100 komada američkih vozila tipa M1117 Guardian, naoružanih teškim strojnicama kalibra 12,7 milimetara i automatskim bacačima granata. Također, ima dvjestotinjak Humveeja opremljenih strojnicama M2 ili bacačima granata Mk 19, kao i dvadesetak turskih taktičkih oklopnih vozila tipa Cobra I i Cobra II. Logistička flota u potpunosti je njemačkog porijekla, a čine je Rheinmetallovi i Mercedesovi kamioni.

Budući da nemaju borbeno zrakoplovstvo, KSS-ove zračne snage oslanjaju se na turske i američke bespilotne letjelice poput izviđačko-borbenog Bayraktara TB2 i lakog taktičkog drona RQ-20 Puma za nadzor u realnom vremenu. U sastavu su i turski dronovi kamikaze tipa Skydagger, a prošle godine potpisan je sporazum sa SAD-om o nabavi helikoptera UH-60 Black Hawk za transport i podršku.

Pješačko naoružanje u potpunosti je standardizirano prema normama NATO-a, čime je zamijenjeno staro oružje jugoslavenskog i srbijanskog porijekla. Danas KSS koristi američke karabine M4 i njemačke puške Heckler & Koch G36 dok se u manjim količinama u rezervi mogu naći i stariji modeli američkog M16, kao i finske snajperske puške SAKO APR i turski modeli tvrtke MKEK. Od pištolja su u upotrebi turski Girsan i austrijski Glock u NATO-ovom kalibru 9x19 milimetara. Kosovske vlasti pokrenule su i planove za osnivanje vlastitih kapaciteta namjenske industrije te im je cilj do kraja ove godine pustiti u rad domaću tvornicu streljiva kako bi se smanjila ovisnost o uvozu, uz ambicije za sklapanje lakih izviđačkih dronova.

Valja podsjetiti na to da pitanje kosovske vojske generira duboke podjele među međunarodnim akterima. Washington pruža najsnažniju bilateralnu podršku tranziciji i tretira je kao legitiman korak suverene države, pružajući logističku pomoć, zajedničku obuku i opremu, uz stalni apel da taj proces bude inkluzivan za manjine. Sjevernoatlantski savez zadržava službeno rezerviran i neutralan stav. Budući da u NATO-u ne postoji konsenzus jer četiri članice ne priznaju Kosovo, on se i dalje drži Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, prema kojoj je KFOR jedina legalna vojna sila ondje. Ipak, u praksi se provode selektivne zajedničke vježbe i obuke u specifičnim domenama.

Ključni nedostaci

S treće pak strane, Beograd i Moskva smatraju to izravnim kršenjem Rezolucije 1244 i prijetnjom regionalnoj sigurnosti. Srbija vidi taj proces kao militarizaciju koja ugrožava srpsko stanovništvo na sjeveru Kosova, što opterećuje dijalog o normalizaciji odnosa pod okriljem EU-a.

Iako su institucionalni uspjesi Prištine vidljivi, neovisne obrambene analize identificiraju nekoliko ključnih nedostataka, među kojima se ističu izostanak javnog nadzora, kadrovska i logistička održivost te spomenuta inkluzivnost zajednica. Naime, zbog prirode procesa desetogodišnji plan transformacije nije u potpunosti dostupan javnosti, što smanjuje transparentnost i parlamentarni nadzor nad golemim financijskim ulaganjima.

Uz to, naglo povećanje proračuna i nabava sofisticirane opreme zahtijevaju reformu sustava upravljanja ljudskim potencijalima, dugoročno održavanje i postizanje standardne interoperabilnosti, a to nadilazi trenutne administrativne kapacitete. Na kraju, iako zakonski okvir jamči prava manjinama, integracija kosovskih Srba u KSS ostaje minimalna uslijed političkih pritisaka i opće sigurnosne dinamike na sjeveru zemlje.

Stručnjaci su mišljenja da transformacija Kosovskih sigurnosnih snaga u de facto vojsku predstavlja nepovratan proces koji postupno mijenja balans moći i sigurnosnu paradigmu zapadnog Balkana. Ističu i da je Priština uspješno iskoristila zakonske manevre da bi zaobišla ustavne blokade te je ogromnim proračunskim ulaganjima ubrzala operativnu opremljenost formacije. Ipak, potpuni legitimitet i uspjeh ovog procesa ovisit će o prevladavanju unutarnjih nedostataka u upravljanju obranom, kao i o pronalaženju modusa operandi s NATO-om, a koji će omogućiti dugoročnu stabilnost u regiji bez provociranja novih otvorenih sukoba.