Jer novinarstvo danas, kod nas i u Rumunjskoj pa tako i na širem planu, kao djelatnost bitna za svako zdravo društvo, kao da se nalazi u nekoj predterminalnoj fazi.

Dovoljno je samo ovdje navesti invokaciju za nedavni raspravni skup hrvatskih novinara, u seriji Novinarska srijeda, gdje se postavljaju odsudna pitanja kao što je ostalo od novinarskog profesionalizma i zaklinjanja u istinu? Ima li među novinarima i mnogo onih koji se, umjesto profesionalnog bavljenja novinarstvom, bave zapravo PR-om? Zašto novinari sve više postaju poslušnici? Zašto novinari uglavnom šute o pritiscima, ucjenama, ultimatumima, zastrašivanjima, cenzuri, autocenzuri. Gdje je nestao pravi novinar? Jesu li istinski novinarski profesionalci vrsta pred izumiranjem?

Na sva ta i takva pitanja može se naći sijaset pesimističkih odgovora u obje knjige o kojima je ovdje riječ. U romanu 'Rez', autorica je upravo realistički, pa ponekad čak naturalistički, postigla iznimnu dramatsku napetost između opisnih silnica ratno-poratnog zločina i tektonskog urušavanja ostataka ugleda novinarske profesije. Roman počinje snajperskim ubojstvom glavnoga junaka dok je u veteranskom kafiću pio jutarnju kavu. Riječ je o branitelju i nekadašnjem slavnome fotoreporteru Dnevnika (skupnog imena više nekad velikih zagrebačkih novina).

Daljnja poglavlja nižu se kao iskazi svjedoka novinarki koja pomalo vodi i istragu na svoju ruku. Svi ispitani imaju, dakako, svoju istinu, ali ipak malo pomalo slaže se dojmljiv mozaik koji otkriva svu moralno kataklizmatičnu zbilju hrvatske poratne tranzicije u kojem junak mora poginuti već zato što nije dovoljno i antijunak. A u svih 36 poglavlja na djelu je poseban, autoričin stilski hibridni žanr u kojem ima nataložena trilera, psiho krimića, čak i elementa nesretna ljubića, a koji traje u nekom real timeu oko dva tjedna u lipnju 2010. s retrospekcijama od više od dva desetljeća.

Pa tako autorica, s izraženim žurnalističkim darom zapažanja, postiže literarnu uvjerljivost i tako da joj svaki ispitanik govori samosvojnom, ortoepijski obojenom dijalektološkom varijantom. Pa tako vlasnik kafića u kojem se dogodilo ubojstvo kazuje: Da budem iskren, nije me nekak zaobišla misel da se Ivan sam strelil. Ak se ne varam, on bi bil četvrti. Nekak svakoga lipnja po jedan, a zadnji prije dva tjedna. Čim se v luftu oseti lipa, čim ti svet počne mirišati ko lipov čaj, onaj koji ti je mama kuhala dok si bil mali kad te nekaj bolilo, eto ti ga na. Nekaj čoveka obuzme.

I tako dok ti likovi govore, dok se balzakovski izreda sva ta ljudska tragikomična galerija, čitatelju, pogotovo profesionalnom, posebice ako ima ikakve veze s novinarstvom, konkretne predodžbe ljudi i pojava naprosto naviru iz sjećanja, sve baš onako kako je bilo. Božica Brkan, očito zna sve to literarno sublimirati.

Pa ipak sve to uvijek nekako funkcionira u svim tim međusvijetovima; ništa ne smeta zbiljskom, ovozemaljskom i ovodobnom prikazu stvarnosti svijeta Rumunjske svakidašnjice. Njegova izrugivalačka satira, perifrastično hiperboliziranje svega neupitnoga, slaganje pomno zapakiranoga, nagaznoga praskava smijeha s odgodom, sve je to njegov originalan spisateljski instrumentarij koji očito općenito dobro funkcionira, jer Lăzărescu je i jedan od scenarista u svijetu najnagrađivanijih rumunjskih filmova novoga vala.

U romanu o kojem je riječ kao da je na djelu šarolika niska likova neke buduće svjetske commedie dell'arte u kojoj će biti više svega - i tuge i smijeha i smisla i besmisla. Sada je već kod njega na mjestu Harlekina opasni islamski fundamentalist čiji se terorizam iskazuje u povlačenju sigurnosnih kočnica u vlaku, novinar koji u profesiju doslovce pada s neba, ali se ubrzo snalazi i dobiva narudžbu za intervju s Bogom, na mjestu Pantaleonea možda je farmer koji na svome posjedu pronalazi NLO-ovce itd.

Sve to kod Florina Lăzărescua ide lako i bez ikakvih lomova pri zaokretu pripovjednih linija pa tako iz, primjerice, kvazimitologije prelazi u isto takvu biblistiku, pa onda skače u zadanu sadašnjost računalnih igara u kojima će razvijati instinkt lovca tako potreban za novinarstvo koje je ionako posvud postalo samo lov na senzacije.

I sve se to doima tako moguće u postceaușescuskoj i europskoj Rumunjskoj, pa i šire. Virtuozna persiflaža oko nulte godine Kristova rođenja samo je darovito glorificiranje poetike apsurda u kojoj su sasvim logični paralelni svjetovi biblijskih vremeplova, grčkorimske antike, srednjovjekovlja i komunizma s postkomunizmom, a sve to predano prikazuje suvremeno nam novinarstvo.

A glavni Lăzărescuov junak Antonie, novinar koji kao lik prolazi više alotropskih modifikacija, samo je medijska prikazba - kralj, princ i pas lutalica u svekolikome suvremenome medijskom apsurdu, jer pisac za njega zapisuje da otkako je ušao u novine, usvojio je običaj da ne razmišlja ni o čemu. Više nisu postojale priče, nego samo događaji u punoj brzini. Nije više postojala prošlost, nego samo neprestana sadašnjost, dan današnji, bez ikakve veze s jučerašnjim. I zato je tu, onako mekluanovski rečeno, posrijedi - medij i oporuka. A tabloidi će već nekako senzacionalno prikazati predterminalno opće stanje nacija.